Ono što mi odmah upada u oči jest da su sredstva predviđena za kulturu dobrano pala ispod 1% cjelokupnoga proračuna, a ta granica od 1% smatra se, nekako, minimumom minimuma. Još je zlokobnije da se ni u projekciji za 2013. i 2014. godinu taj postotak neće značajnije mijenjati. A to je već – jako, jako loše. Naime, očito je iz ovog dokumenta da će se kultura i dalje smatrati TROŠKOM, a ne razvojnim elementom.

U posljednjih nekoliko dana učinjeno je još više različitih analiza (najviše na www.teatar.hr), gotovo u svim medijima objavljeni su šokantni podatci o odlukama Ureda, ali ni to nije zabrinulo “velike dečke”. Oni čekaju da prođe nevera i da dalje žive sretno – do kraja mandata. Ali kraj je vrlo, vrlo blizu. Zaboravljaju da je do izbora ostalo još samo nešto više od godinu dana.

Ponekad mi se čini da oni "gore", koje smo odabrali da odgovorno i uime svih nas vode politiku ove zemlje (ili gradova, ista priča) misle da smo svi mi zbunjeni pa da nas mogu…, kao u onoj poslovici o ludom i zbunjenom. Tko je, zapravo, lud, a tko zbunjen u našoj kulturi?

Hoće li itko reći svetome trojstvu Lederer - Ljuština - Stazić da poanta središnje nacionalne kuće nije u tome da ima ČISTE RAČUNE u smislu pozitivne bilance (to se, naime, PODRAZUMIJEVA DA MORA BITI TAKO) nego da bude središte IZVRSNOSTI u svom području. Kaže Goethe, u umjetnosti je jedino GENIJALNO dovoljno dobro. Prevedemo li GENIJALNO na IZVRSNO, onda smo na terenu o kojem nam valja razgovarati. Ali, za razgovor su potrebne (najmanje) dvije strane koje RAZUMIJU o čemu se radi. A osovini Lederer - Ljuština - Stazić izvrsnost (nećemo biti zločesti i reći - genijalnost) nepoznata je kategorija.

I tako smo lijepo nas četvero «gerilaca» izašli u lijep, zagrebački dan, fotografirali se ispred Ureda s urudžbiranim zamolbama, neka se nađe za povijest, i - sada čekamo da nas u zakonskome roku pozovu pa da vidimo svaki račun, svaki ugovor i svaki dokument koji nas zanima, i to ZA SVAKO KAZALIŠTE U ZAGREBU!

Ne znam ni sama koliko sam predstava u životu odigrala i na kojim i kakvim sve mjestima, pa opet, i nakon toliko godina u ovom poslu, dogodi se neko sasvim novo i neočekivano (kazališno) iskustvo koje potvrđuje SNAGU KAZALIŠTA. I zašto je vrijedno baviti se ovim poslom.

Nakon što su tri puta (!) morali raspisivati natječaj jer ga dvaput nisu uspjeli suvislo sastaviti, nakon što su navrat-nanos morali mijenjati Statut ne bi li napokon natječaj bio pravovaljan, odjednom su postali eksperti za procjenu formalno-pravnih uvjeta natječaja. I proglasili samo jednu prijavu valjanom.

Blamaža s javnim natječajima za izbor ravnatelja javnih kazališta – nastavlja se. Traje li to, traje, sve zajedno već neko vrijeme, a u posljednje doba stvarno imam osjećaj da se nalazim u kazalištu apsurda. O propalim natječajima u HNK-u u Splitu neću ni govoriti. Nakon toga imali smo «situaciju» u Šibeniku, i to – nekoliko puta. Onda su bezbolno prošla dva tajna (javna) natječaja, za ravnatelja kazališta Gavella i Žar ptica u Zagrebu na koje se zbog tajnosti (javnosti) prijavio po jedan kandidat. Ne baš friški.

Premda sam daleko od naše hrvatske svakodnevnice (što mi baš nekako i odgovara), ne mogu a ne pratiti što se događa u našoj malo zemlji, pa mi dan počinje čitanjem novina na internetu. Sa sjetom se sjećam vremena od prije 20, 30 (pa i više) godina kad smo sasvim dobro putovali po svijetu ne znajući što se kod kuće događa: novca za telefon nismo imali, interneta nije bilo, a bome ni domaćih novina… Zapravo, kad si mlad, nije te baš ni briga, na primjer, pregovaraju li sindikati s državom i poslodavcima o novim kolektivnim ugovorima ili ne. Imaš mnogo pametnijeg posla… Ah, bilo je divno!

Kad svi DOKUMENTI, STRUČNA MIŠLJENJA i STRUČNO NAPISANE ANALIZE budu dostupni svima, može započeti borba – ARGUMENTIMA. I na taj način može se prekinuti s vrijeđanjima, pljuvanjima i podmetanjima. Na korist cijele kazališne (kulturne) zajednice i poreznih obveznika koji sve to financiraju.

Očito ni kultura ni kazalište ni Igre ni sukobi na kazališoj i ljevici i desnici nikoga ne zanimaju. Naša je mala kazališna zajednica postala potpuno hermetična (da ne kažem autistična) i sama sebi dovoljna pa vjerojatno i stoga građanima ove zemlje sve manje zanimljiva. Ovo je nešto o čemu bi nam svima valjalo ozbiljno razmisliti.

Kad novinarka Novak Srzić ne zna da se naša svjetski poznata pjesnikinja, dramaturginja, znanstvenica, doktorica znanosti, redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, bivša predsjednica hrvatskoga PEN-a, autorica mnogih znanstvenih knjiga, a u kontekstu priloga o HNK-u u Zagrebu i kandidatkinja za mjesto intendanta, zove Sibila PETLEVSKI, a ne PETLOVSKI, onda ne možemo govoriti ni o čem drugom nego o – blamaži.

U ponedjeljak oko podne stigla je nova, tročlana inspekcija u kazalište Mala scena. Očito je prošlotjedna Slamka spasa ponovno prelila čašu strpljivosti NEKIH. A na Akademiji dramske umjetnosti promovirana je i knjiga „Slamka spasa“, dakle «tvrda kopija» ovih virtualnih stranica koje će ipak polako nestati. Veliki su dečki, logično, postali jako nestrpljivi jer je sve ZAPISANO na papiru. I OSTAJE.

Gotovo osam mjeseci od trenutka kada se otkrilo da je u proračunu Grada Zagreba na neobjašnjiv način i u neobjašnjive svrhe NESTALO 11 MILIJUNA KUNA namijenjenih kulturi za 2012. godinu, odgovor nije stigao. Zapravo, nitko se nije ni potrudio odgovoriti na ovo pitanje. Upravo je Teatar.hr inzistirao na odgovoru, ali – on nikada nije stigao. Ni od gradonačelnika Bandića ni od ikoga iz Ureda za obrazovanje, kulturu i sport.

Preživjela je mama i s mojim ocem dolaske policije na naša vrata krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća i to joj je iskustvo zauvijek urezano u pamćenje. S mamom sam sve to, kao dijete, i sâma prošla, a dolazak «milicajaca» na vrata našeg stana kraj Kvatrića trajno je obilježio moje djetinjstvo i mladost. Ponavlja mama već cijeli tjedan, sva zdvojna, da nije mislila da će to ikada više doživjeti… E, mama, mama, ne znaš ti koga si odgojila!

Zovu me ovih dana ljudi i pitaju što mislim o najnovijem (skandalu) s TV pretplatom i smjenom savjetnika za medije u ministričinu kabinetu, Milana F. Živkovića. Što mislim? Mislim da se ministrica naprosto – poskliznula na koru od banane.

Kazališni nam je sustav sve bliže - smeću. Bolje reći, ne postoji. Kao SUSTAV. Praksa se odvija kao da ni jedan zakon nije donesen, kao da živimo u vremenu od prije 1861. godine kada smo postali prva zemlja u Europi koja je imala kazališni zakon. Da, prva koja je uredila kazališno zakonodavstvo. Hrvatsko je kazalište opasno zaglibilo u - neprirodni blud.

Godina se bliži kraju pa sam odlučila još jednom proći kroz skandale koji su potresli naše glumište tijekom 2012. godine. Mnogo se o tome pisalo, a koliko se riješilo, iliti, koliko skandala od onih koje je naša mala kazališna zajednica detektirala ove godine ima šanse završiti sretnim krajem, procijenite sami.

Da biste došli do podataka koji bi trebali biti dostupni jednim klikom, morate izgubiti više od pola godine, pisati dopise i "prijetiti" različitim zakonima, odnosno pozivati se na legitimnu utemeljenost traženoga. Primjereno demokraciji…

Premda članstvo HDDU-a uglavnom više sliči dubokouspavanoj Trnoružici nego Robinu Hoodu, prije nekoliko se dana na internetu po različitim grupama sve češće počelo postavljati upravo to pitanje: zašto naša udruga nije zaštitila SVOJE ČLANOVE? Nakon što se pritisak pojačao, oglasio se napokon i predsjednik HDDU-a, prvak Drame HNK-a u Zagrebu, glumac Goran Grgić.