originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošli je tjedan bio iznimno važan za sve građane naše zemlje jer je, napokon, na svjetlo dana izašao državni proračun za 2012. godinu.
Dakako da su odmah krenule analize i razmišljanja što nam od pretpostavljenih i predviđenih promjena donosi predloženi proračun, gdje smo imali pretjerana očekivanja, a gdje nas je baš nekako - iznenadilo.
Ah, trebam li reći da sam odmah otišla na internetske stranice Vlade RH i u dokumentu pod nazivom Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2012. godinu i projekcije za 2013. i 2014. godinu potražila, a što bi drugo, kulturu.
Koliko god me zanimao ovogodišnji proračun, toliko mi je, moram priznati, «napetije» bilo čitati ovaj drugi dio - projekcije za 2013. i 2014. godinu.
Zašto?
Probat ću to jednostavno objasniti.
Poznata je stvar da nemaju sve zemlje definiranu i javno proklamiranu kulturnu politiku. Postoji mišljenje da je važno i korisno da kulturna politika bude objavljena zainteresiranim javnostima. No, postoje i ona razmišljanja da to uopće nije potrebno. I jedna i druga strana imaju svoje argmente ZA i PROTIV, ali Slamka spasa nije mjesto za te vrste rasprava pa neću dalje širiti ovu temu.
Ono što je sigurno jest da i u zemljama koje nemaju jasno definiranu kulturnu politiku, ona se posredno može iščitati na različite načine, ali ipak najjasnije iz - financiranja.
Iliti, pučki rečeno, kad vidiš za što se daju pare, znaš i (kulturnu) politiku!
A ima li boljeg izvora za ovakvu vrstu analize od proračuna?
Nema, naravno!
Ono što mi odmah upada u oči jest da su sredstva predviđena za kulturu dobrano pala ispod 1% cjelokupnoga proračuna, a ta granica od 1% smatra se, nekako, minimumom minimuma.
Uh, moram reći da mi je već prvi pogled na ovaj postotak upalio lampicu za uzbunu.
Još je zlokobnije da se ni u projekciji za 2013. i 2014. godinu taj postotak neće značajnije mijenjati.
A to je već - jako, jako loše. Naime, očito je iz ovog dokumenta da će se kultura i dalje smatrati TROŠKOM, a ne razvojnim elementom.
Za današnje razmišljanje uzet ću samo, već godinama otvoreno, pitanje samostalnih umjetnika.
Na internetskim stranicama Ministarstva kulture još je uvijek jedini strateški dokument onaj donesen 2010. godine pod imenom Strateški plan Ministarstva kulture 2011.-2013.
Prema tom planu, samostalnih će umjetnika ostati do kraja predviđenoga razdoblja točno onoliko koliko ih je i bilo u vrijeme donošenja plana, a to je 1316.
Za njihove je doprinose potrebno oko 33 milijuna kuna godišnje (oko 2.100,00 kuna po umjetniku mjesečno).
Pritom se očito zaboravlja važna činjenica da je nakon ukidanja «kriznog poreza» i svih ostalih mjera koje su išle pod imenom «harač», jedino samostalnim umjetnicima ostala - kazna.
Odnosno - harač. Bez navodnika.
Od 1. kolovoza 2009. godine samostalnim umjetnicima smanjen je koeficijent s 1,2 na 0,8 - i tako je ostalo do danas.
Jednostavnije rečeno, samostalnim umjetnicima (a većina njih ima visoku stručnu spremu) država uplaćuje doprinose u znatno manjem iznosu od onoga koji bi za njih plaćala da se bave istim poslom, ali da su zaposleni.
U sustavu u kojem postoji takva diskriminacija logično je da će se svatko pokušati zaposliti i neće željeti ostati samostalnim umjetnikom.
Hm, samostalni su umjetnici neka vrsta - kaznenog bataljuna.
Onoga trenutka kada se ljude de facto TJERA da se zaposle u nekoj (javnoj) ustanovi, prestajemo razgovarati o kulturnoj politici koja potiče fluktuaciju iliti, kako se to lijepo kaže, mobilnost umjetnika.
Dakle, Strateški plan koji je još uvijek važeći - ne potiče sustav samostalnih umjetnika. Dakle, ne potiče ni promjene.
Potiče li promjene novi Strateški plan?
Još ga nema.
Ali zato ima Proračuna.
I projekcija.
A što vidimo u proračunu za 2012. i projekcijama za 2013. i 2014. godinu?
Vidimo da se situacija za samostalne umjetnike - POGORŠAVA.
Naime, za ovu je godinu predviđen iznos za njihove doprinose manji za 0,5% nego za prošlu godinu, a na toj će razini ostati i u sljedeće dvije godine (to su one projekcije).
Jednostavno rečeno: sustav ostaje jednak, a u njega će moći ući samo onoliko umjetnika koliko je iz njega izašlo (u mirovinu, umrlo, negdje se zaposlilo… bogato se udalo/oženilo ili zaradilo velik novac).
O vraćanju koeficijenta na 1,2, dakako, nema ni govora.
Popapala maca 33% buduće mirovine!
A za nove, potencijalne članove, kriterij za primanje u članstvo neće biti IZVRSNOST nego - BROJKE. Odnosno, broj slobodnih mjesta.
Mogu reći, dobro, glumci će se još nekako snaći (premda i oni teško), ali kako će se snaći likovni umjetnici koji se nemaju gdje zapošljavati?
Kako će se snaći plesni umjetnici koji se također nemaju gdje zapošljavati?
Što će se dogoditi s mladim umjetnicima koji žive u nemjerljivo lošijim uvjetima nego što smo mi živjeli kad smo bili u njihovim godinama?
Da, selekcija će biti žestoka i nemilosrdna.
Ali, samo na ovoj strani vage.
U javnom sektoru, neke značajnije promjene nisu ni na vidiku.
Ukratko, strogoća će se i dalje trenirati samo na samostalnim umjetnicima.
Svojedobno sam pisala predsjednici Vlade i ministru financija o ovom problemu, a odgovori koje sam dobila bili su da će se o pitanju samostalnih umjetnika i povratku njihovih koeficijenata raspravljati - prvom sljedećom prigodom.
Eh, koliko je prigoda već od onda bilo …
A koeficijent je ostao isti.
0,8.
A kako stvari stoje, i dalje će ostati tako.
Ili bismo možda trebali biti sretni da ne pada na 0,5 ili možda 0,3?
Pa da, možda je to ta dobra vijest! Već jest gore, ali ne ide nagore!
Uživajmo svi u «mrtvom moru», bez vjetra, bez oluja…
Čaša je, ipak, (još uvijek) napola PUNA!