Roditelji nam se često obraćaju s upitima: "Kada je pravo vrijeme za prvi posjet djeteta kazalištu? Na kakvu predstavu ga treba odvesti? Treba li ga na neki poseban način pripremiti za prvi odlazak u kazalište?" i sl.

Kazalište Mala scena gostovalo je od 16. srpnja do 9. kolovoza 2009. u Japanu i Južnoj Koreji sa predstavama Padobranci ili o umjetnosti padanja i A tko si ti?. Ova, najveća međunardona turneja Male scene u njezinom dvadesetgodišnjem trajanju, započela je u Tokyu, a završila u Okinawi, na festivalu Kijimuna Festa, koji je ove godine bio centralni festival azijske mreže kazališnih festivala za djecu kojeg čine festivali u Seoulu, Osaki, Shanghaiu, Taipeiu i Okinawi.

Čekam da započne šesta od dvanaest izvedbi „Padobranaca“ koju ćemo odigrati u Barbican centru u Londonu u sklopu sezone „Barbican International Theatre Event“ i razmišljam o tome koliko smo u hrvatskome kazalištu daleko od svega ovoga što me trenutačno okružuje!

I baš ovih dana, vidim najavu da jedno naše gradsko kazalište počinje raditi repertoar za najmanju djecu (od dvije godine naviše) i da su pustili u prodaju 300 (slovima: tristo) mjesta. Dvaput sam provjerila jer nisam mogla vjerovati da se netko može upustiti u takvo što, ali, eto, istina je. Možete li zamisliti 300 beba u gledalištu?

Jedan je od govornika na konferenciji lijepo rekao da bi kultura trebala biti LJEPILO koje će pomoći da se sve ostalo – lakše sjedini, poveže. Kako bi nam svima život bio bolji, kvalitetniji, a možda i ljepši… naravno. Ljepilo, savršena riječ za kulturu!

Sretna vam svima Nova godina! A u novoj godini - stiže i novi post!

Želite li saznati nešto više o samostalnim umjetnicima? Kliknite na novu Slamku!

Nastavljamo s glumcima! Pročitajte novu Slamku o onima koji tek dolaze!

U hrvatskome kazalištu, čim spomeneš riječ PROMJENA, svi su jednoglasno PROTIV. Zašto? Neće vam znati odgovoriti, ali bit će PROTIV.

Ukoliko svatko od nas koji smo dijelom kazališnog života u Hrvatskoj što prije prestane tražiti krivce u drugima, negdje izvan nas samih, utoliko bolje. Zato se nadam da će brod ubrzo potonuti. Pa ćemo se osvijestiti, isplivati u šoku hvatajući dah. Ili se utopiti. Valjda.

Da postoji imalo osjećaja za odgovornost, producent PIF-a bi dao ostavku i rekao: „Oprostite, ja ovo ne znam raditi i idem raditi ono što znam (posuđivati narodne nošnje), a ovaj posao prepuštam onima koji znaju kako bolje i učinkovitije potrošiti (najmanje) 640 tisuća novca poreznih obveznika.“ (Plaće i materijalni troškovi nisu uključeni u ovaj iznos!)

Kazalište u kojem se činovnički SAMO RADI SVOJ POSAO osmislio je još 1925. godine Svetozar Pribičević, a mi ga se držimo kao pijani plota. I ne puštamo taj koncept ni po cijenu života. Ubijamo dobre glumce, ubijamo dobre tekstove, redatelje, UBIJAMO KAZALIŠTE. Umjesto da ubijemo SUSTAV u kojem (ne) funkcionira ovo naše kazalište. Zašto sve to zajedno trpimo?

Nekada su studenti bili ti koji su dizali barikade, bili izbacivani sa sveučilišta, završavali u zatvorima jer su se BORILI za svoje ideje. Ne vidim nikog od mladih umjetnika tko bi mogao okupiti oko sebe istomišljenike koji će ustati, udariti šakom o stol i reći – DOSTA. I to svima.

Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor, NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST.

Zašto bi se država MORALA jednako odnositi prema svima kada je u pitanju kultura/umjetnost? Koji su to KRITERIJI prema kojem bi taj jednak odnos trebao stati u kategoriju - MORATI?

Dokle god nam u kriterijima za dramsku umjetnost u Gradu Zagrebu u dijelu koji se zove STANDARDNOST na prvom mjestu stoji BRIGA ZA TRADICIONALNE VRIJEDNOSTI KAZALIŠTA, dotle se jako loše piše predstavama kakva je ova koju vidjeh zadnjega dana 2011. godine u Parizu.

Pokušavam vizualizirati koje je to konkretne korake potrebno učiniti da bi se došlo do promjena i uvijek se vraćam na jedno te isto: na ČOVJEKA. Čovjek je ključ svega. Otvara ili zatvara vrata. Otvara ili zatvara mogućnosti. Uvijek sve prolazi ili pada na ljudskom čimbeniku.

Sad mi je pala na pamet rečenica jednog saborskog zastupnika izrečena 2002. godine ispred Hrvatskoga sabora za vrijeme trajanja pobune umjetnika protiv prijedloga donošenja jednog Vujićeva zakona, koji je rekao: «Pa tako vas je malo, zar se ne možete DOGOVORITI?!» Zanimljivo, zar ne? Zar se ne možemo dogovoriti? Zar se cijela naša mala država NE MOŽE DOGOVORITI?