originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Zagreb je ovih dana prava festivalska metropola. Gledatelji imaju izbor: mogu odabrati tri potpuno različita kazališna koncepta.
Na devetom izdanju Festivala svjetskog kazališta (FSK) možete pogledati (i svakako pogledajte!) gostovanja predstava najznačajnijih redatelja europskog kazališta kao što su Thomas Ostermeier, Jan Fabre, Ivo van Hove, Bastian Kraft i Alain Platel u izvedbi slavnih kazališta iz Beča, Berlina, Antwerpena, Asterdama i Genta. Već na otvaranju festivala u rasprodanoj dvorani ZKM-a nazočili smo kazališnom događaju, predstavi "Othello", uz oduševljenje gledatelja koji su ansambl predstave bezbroj puta zvali na poklon. Producent je festivala Zagrebačko kazalište mladih.
S druge pak strane 4. Zagrebi!Festival doveo je u Zagreb najpoznatijeg svjetskog zviždača dr. Jeffreyja Wiganda koji je samim svojim dolaskom snažno podupro jačanje civilnog društva u Hrvatskoj. Kroz nekoliko različitih vrsta programa (likovni, filmski, performans i znanstveno-popularni) i okrugli stol na kojem su se okupili poznati hrvatskih zviždači, poručio je građanima Zagreba (i Hrvatske) da svatko od nas može i mora dati svoj doprinos rješavanju problema u društvu jer nam ih nitko neće riješiti ako se sami ne potrudimo. Dr. Wigand je svojim primjerom u borbi protiv duhanske industrije u SAD-u pokazao da jedan čovjek može učiniti čudo ako vjeruje da radi neku pravu stvar. I to na dobrobit cijele zajednice. Producent ovog zanimljivog festivala mala je umjetnička organizacija "Serafini".
Treći (i najstariji) od ovih triju festivala u Zagrebu je PIF - međunarodni festival kazališta lutaka. Ovo je njegovo 44. izdanje. Kad neka manifestacija izdrži toliko godina, nekako se očekuje, ako ništa drugo, da je festival - profesionalno organiziran. Međutim, ovogodišnji PIF pokazao je da je možda ipak došlo vrijeme da se podvuče crta i da se stvari u najmanju ruku - preispitaju. Hm, ne bih htjela upotrebljavati teške riječi, ali ovom je festivalu hitno potrebna - reanimacija.
Krenimo iz početka.
Producent ovog festivala Međunarodni je centar za usluge u kulturi (MCUK).
Prva je riječ - međunarodni.
Ajoj, otiđite na www.mcuk.hr i recite mi, molim vas, što u djelatnosti ovog centra ima MEĐUNARODNOG? Koje se to MEĐUNARODNE USLUGE U KULTURI nude u ovom centru osim što je producent PIF-a?
Nema ih. Lutkarske, plesne, likovne i dramske radionice, posudionica i radionica narodnih nošnji, tečajevi gitare, stranih jezika… Usluge u kulturi, k tomu međunarodne, u ovome se centru jednostavno NE NUDE. Zar je problem promijeniti ime ako se promijenila djelatnost?
Ime u ovom slučaju dezinformira javnost. Koja financira djelatnost ovoga centra.
Detektirali smo, dakle, producenta festivala, i to od prve. Međutim, pokušaj da se detektira odgovorna osoba za PR i marketinške aktivnosti u produkcijskom timu PIF-a, prošao je s manje uspjeha.
Znam da mi nećete vjerovati, ali čini mi se da ovaj veliku i ugledni festival takvu osobu - nema.
Kako sam došla do tog zaključka? Nije bilo teško.
Da postoji osoba zadužena za PR i marketing u produkcijskom timu PIF-a, ta bi nakon ovogodišnjeg izdanja festivala, dobila otkaz. I to javno. Da producent zaštiti dignitet samog (uglednog) festivala.
Naime, do samo nekoliko dana prije otvaranja festivala u medijima se nije moglo naći apsolutno ništa o PIF-u. Kao da ne postoji.
Već godinama je tjedan prije početka škole poznat po tome da njime u Zagrebu caruju lutkarske predstave i, zapravo, publika zna da se približava festival. Ove godine, ničim izazvan, PIF se seli na prvi tjedan školske godine. Ali umjesto da se ta promjena razglasi na sva zvona, iz MCUK-a o tome javnosti ne rekoše ni riječi.
Pokušavam dokučiti koji su tome razlozi, ali tako pametna ipak nisam.
Gledam po programskoj knjižici, ali ni tamo ne nalazim odgovor.
Ali zato, na stranici na kojoj su navedeni medijski pokrovitelji na prvom mjestu vidim ime internetskog portala KOJI JE UGAŠEN JOŠ U VELJAČI OVE GODINE!
Pomislih da sam nešto propustila, možda je portal ponovno proradio, ali to je bila lažna nada. Na tom internetskom portalu već mjesecima nema ni jedne vijesti. Pa tako ni o ovogodišnjem 44. po redu PIF-u. Kojem su, navodno (prvi) medijski pokrovitelj. Uf.
Odakle se to stvorilo? Je li netko pogledao materijal prije negoli je otišao u tisak? Što radi menadžment festivala? Tko je odgovoran?
Ne znam.
Idemo dalje.
Nekoliko dana prije otvaranja PIF-a uočila sam plakate po gradu. I krenula u potragu za programom.
Kad ono, vidim da festival počinje u ponedjeljak, a svečano je otvaranje - u srijedu. Moram priznati, bila sam u životu na mnogo festivala, ali ovakvo čudo još nisam vidjela. Možda je to neki spin? Novi pristup?
Opet vam moram reći da nemam odgovor na pitanje. Danas nešto baš ništa ne znam, stalno su mi odgovori: ne znam, ne razumijem, ne znam…
I vozim se s posla autom na sam dan otvaranja i na radiju čujem vijest da se otkazuje zakazana predstava na PIF-u predviđena za izvođenje na Cvjetnom trgu, a da će umjesto nje igrati neka predstava kazališta iz Zagreba - za koje pak nisam čula. Hm, pratim hrvatsku kazališnu scenu i ne može mi baš promaknuti postojanje nekog kazališta, osobito ne tako značajnog da bi moglo zamijeniti goste iz Ujedinjenog Kraljevstva na uglednom festivalu kakav je PIF!
Kasnijim istraživanjem ustanovila sam da je umjesto engleske predstave gostovala - amaterska družina iz Zagreba. Nije loše, za 505 tisuća kuna poreznih obveznika Grada Zagreba i 140 tisuća Ministarstva kulture zaista smo zaslužili dobiti na dar (još jednu) amatersku predstavu.
Na otvaranju, moram vam priznati, nisam znala jesam li zalutala na Tjedan suvremenog plesa ili sam stvarno došla na PIF, ali, dopuštam da sam u programskom smislu možda propustila nove trendove u lutkarskom kazalištu u svijetu, pa ne bih više o tome. Vjerojatno je to - moja greška. Ipak, ne mogu ne primijetiti da u gledalištu nisam bila jedina koju je predstava s otvaranja ostavila, hm, ravnodušnom. Za razliku od otvaranja FSK-a gdje se publika nije dala iz dvorane, s predstave koja je bila na otvaranju PIF-a gledatelji su nestali iz dvorane u roku "keks" već nakon prvog (mlakog) pljeska.
Sljedećeg dana pozove me kolegica iz kazališta koje je član Mreže neovisnih kazališta da dođem pogledati njihovu predstavu na PIF jer da je opet neki program otkazan pa oni uskaču… Sad je već stvarno postalo zanimljivo… Malo previše otkazivanja i čudnih situacija da bih povjerovala u lošu sreću ovogodišnjeg PIF-a.
I naravno, odlučimo otići podržati kolege i zamolimo da nam se na blagajni ostave dvije ulaznice. No, stiže poruka: "Ne trebaju vam ulaznice, sve je besplatno, samo dođite". Besplatno?!
Informacija je bila točna, nije bilo ni ulaznica, ni plaćanja, ali bome nije bilo - ni publike. (Za razliku od FSK-a gdje prosječna ulaznica stoji 200,00 kuna i sve je krcato.)
Sad već zvoni za uzbunu i vrtim po glavi pitanja tipa: kako će producent napraviti izvještaj kada ne zna broj gledatelja koji su bili na programima budući da nema ulaznica? Kako to da su ulaznice od predviđenih (samo 20,00 kuna) iznenada postale besplatne? Kako to da i unatoč tome nema gledatelja, a još prošle godine sve je bilo puno? Dobro, na ovo zadnje pitanje imam odgovor. (Napokon imam odgovor na jedno pitanje, bingo!)
Ovaj termin gledatelje PIF-a jednostavno NE ZANIMA. Oni žele ponovno svoj tjedan prije početka školske godine. A uz to, ove se godine festival prvi put većinom događao u dvorani u Travnom (koju je MCUK, ničim zasluženo, velikodušno dobio na dar od Grada Zagreba). Novi termin, novi prostor… pa bilo je potrebno udvostručiti PR ako se željelo da gledatelji dođu!
Hoće li se producent u evaluaciji ovogodišnjeg festivala osvrnuti na sve ovo?
Bojim se najgorega…
Odlazim i treći dan na predstavu: ponovno nema ulaznica, ponovno sve besplatno, ponovno poluprazna (mala) dvorana.
Da postoji imalo osjećaja za odgovornost, producent bi dao ostavku i rekao: "Oprostite, ja ovo ne znam raditi i idem raditi ono što znam (posuđivati narodne nošnje), a ovaj posao prepuštam onima koji znaju kako bolje i učinkovitije potrošiti (najmanje) 640 tisuća novca poreznih obveznika." (Plaće i materijalni troškovi nisu uključeni u ovaj iznos!)
Bojim se da tu rečenicu nećemo dočekati. Jer svijest o tome da posuđivati narodne nošnje nije isto kao i producirati međunarodni festival - ne postoji.
Sada su na potezu oni koji su uime nas, poreznih obveznika, odlučili da se ovakav šlamperaj, i to u vremenu krize, dopušta.
Vjerujem da nisam jedina koju zanima izvještaj s ovogodišnjeg PIF-a. Pitanje je samo, hoćemo li ga mi, građani, ikada moći dobiti na uvid?
Ili će nas se i dalje tretirati kao da smo lutke na koncu koje nemaju svoju glavu nego ih pokreće netko drugi tko bolje od nas zna što nam treba, a što ne.
Ne želim biti lutka na koncu.
Glasam za Jeffreyja Wiganda. Nije li već došlo vrijeme da svi zajedno jače zviždimo?