originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Velik naslov osvanuo je nekidan u dnevnim novinama:
U 10 godina otpušteno je samo 50 državnih službenika: Njih
229.435 je ZAŠTIĆENO od otkaza!
Računam… To je ukupno 0,00021792% zaposlenika u državnim
službama.
Za krepat od smijeha!
Podatak koliko ih je otpušteno u privatnom sektoru u istom
razdoblju, dakako, nije moguće pronaći. Pitam se, je li to uopće
negdje evidentirano? Najvjerojatnije nije. Jer, zašto bi i bilo? Pa
privatni je sektor privatna stvar svakog privatnika, a ne društva u
cjelini, da ne kažem države.
Kad bismo i došli do brojke o otpuštanju u privatnom
sektoru, mislim da nam ne bi bilo nimalo smiješno.
A gdje je kazalište u ovoj priči?
Točnih podataka, barem ne onih javno dostupnih,
nema.
Mala smo zemlja pa svi znamo za tih nekoliko slučajeva
otpuštanja u javnim kazalištima.
No, to su bili osobni ili politički ekscesi, a nikako ne
rezultat neke jasne kulturne politike.
Što se događa u privatnim kazalištima sa zapošljavanjem - o
tome nitko ne zna ništa. Ni službeno ni neslužbeno.
Imamo samo već poslovično poznatu rečenicu koju mantra svaki
ministar kulture na odlasku, a ona glasi: U kulturi nije
izgubljeno ni jedno radno mjesto. La-la-la…
I tako već desetljećima…
Ono što možete pronaći na stranicama Državnog zavoda za
statistiku (DZS) potpuno je nerelevantno. Nema baš puno veze s
današnjom temom, ali moram reći da, na primjer, prema podatcima
DZS-a u sezoni 2010/2011. u Hrvatskoj ukupno imamo 53 profesionalna
kazališta, a njima valja dodati i 18 profesionalnih kazališta za
djecu.
Još nam DZS nije došao do toga da je profesionalno kazalište
naprosto - profesionalno kazalište. Odnosno, da u njemu rade
(glume, režiraju, i sve ostalo) ljudi koji su u svom poslu
profesionalci koji zarađuju za svoju egzistenciju baveći se
kazalištem.
Podatak iz Očevidnika kazališta, registra u koji su upisani
svi subjekti koji profesionalno obavljaju kazališnu djelatnost
sasvim je - drukčiji. Konkretno, početkom studenoga 2011. godine ta
je brojka prešla sto (100). Gdje je nestala razlika? To zna samo
DZS!
Da ne govorim o tome da se svi natječaji, pa tako i
izvještaji, u Hrvatskoj pišu po godinama. Samo naš DZS uporno uzima
sezonu kao vremensku mjernu jedinicu. Mislim, ako oni žele sezonu,
neka im sezona!
Samo se pitam - kome to koristi? Čak se i podatci o kuturi
pojedinih zemalja u Kompendiumu kulturnih politika i trendova u
Europi, u koji i Hrvatska šalje podatke, iskazuju po godinama, ne
po sezonama.
No, dobro, pustimo sad to da je DZS država u državi i da,
što se kazališta konkretno tiče, skuplja potpuno neuporabljive,
nekorisne, pa čak i netočne podatke.
Ali što se zaposlenosti tiče, ti su nam podatci jedini
dostupni, pa nam nema druge nego se praviti da su i
vjerodostojni.
Dakle, posljednji podatci kojima baratamo pokazuju da su u
profesionalnim kazalištima (i onima za djecu kao i onima za
odrasle, u javnim i privatnim) zaposlena ukupno 2.433 zaposlenika,
a od toga je 1.247 umjetnika. Kad uzmete podatak iz Kompendijuma za
2009. godinu koji kaže da je u kulturi u Hrvatskoj (općenito, ne
samo u kazalištima) zaposleno manje od 2% sveukupne zaposlene
populacije, a od tih 2% njih je oko 16% samostalnih ili
samozaposlenih, onda vam je jasno da se ovdje radi o uistinu malom
broju ljudi.
Sad mi je pala na pamet rečenica jednog saborskog zastupnika
izrečena 2002. godine ispred Hrvatskoga sabora za vrijeme trajanja
pobune umjetnika protiv prijedloga donošenja jednog Vujićeva
zakona, koji je rekao: «Pa tako vas je malo, zar se ne možete
DOGOVORITI?!»
Zanimljivo, zar ne? Zar se ne možemo
dogovoriti?
Zar se cijela naša mala država NE MOŽE
DOGOVORITI?
E, baš svašta. Već sam jednom bila pisala da je naš
kazališni sustav po kojem su umjetnici postali činovnici nastao još
davne 1925. godine kada je cjelokupna kazališna djelatnost spadala
u ingerenciju Ministarstva prosvete u Beogradu. Branislav Nušić,
koji je 1922. radio u tom istom ministarstvu, započeo je pretvorbu
umjetnika u činovnike, a završio ju je nekoliko godina poslije
Svetozar Pribičević. Donio je Svetozar nekako u isto vrijeme Zakon
o pozorištu i Zakon o činovnicima. Pak su umjetnici dospjeli u
platne razrede. Današnjim rječnikom rečeno - imaju KOEFICIJENTE.
(Baš taj koeficijent jako mi je draga riječ,
sva se raznježim kad ju čujem!)
Osim što se intendant u to vrijeme zvao upravnik, sve ostalo
nije se mnogo razlikovalo od današnjeg sustava: «veliki dečki»
postavljani s ukazom (danas je to, kao, javni natječaj), a ostali
su bili raspoređeni (prema uredbi o razvrstavanju) u činovničke
razrede.
Gotovo pa nema nikakve razlike, a prošlo je već gotovo 90
godina.
Ono što osobito bode u oči jest činjenica da su u ovome
sustavu iz 1925. godine danas ostali - samo glumci!
U Drugoj Jugoslaviji «na koeficijentima» su bili i
redatelji, i kostimografi, scenografi. No, kako su odlazili u
mirovinu, tako su se njihovi koeficijenti prenamjenjivali - za
druge poslove, i u kazalištu danas više nemamo zaposlenih
scenografa, kostimografa, pa ni redatelja. Dramaturzi su ionako u
našem kazalištu bili «u tragovima».
Gotovo. Novom su se načinu rada i života svi morali
prilagoditi.
Osim glumaca.
Sada je taj saborski zastupnik (ponovno) na vlasti pa me
zanima, što misli o tome da se DOGOVORIMO?
Pa hajdmo se DOGOVORITI da krenemo rješavati i ovo
pitanje.
Ne nasilno, ne drastično.
Da se dogovorimo da se mijenjamo - nježno?