originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Gotovo svi tekstovi koje pišem za Slamku spasa vezani su za neki događaj koji se dogodio u našem (kazališnom) okruženju pa je napokon došlo vrijeme da pišem o nečemu - što se NIJE dogodilo.
Nikako.
A trebalo se i moralo dogoditi.
Tiče se samostalnih umjetnika.
Vratimo se malo u prošlost.
Prvi zabilježeni slučaj poticanja "slobodnjaštva" od strane države na ovim našim prostorima bilježimo odmah nakon Drugoga svjetskog rata. Nedavno sam čak čula da je jedna od naših prvih samostalnih umjetnica Valerija Raukar Marijanović (poznatija u doba svoje popularnosti kao Rajka Vali) još uvijek živa. Raukar Marijanović postala je priznatom samostalnom umjetnicom kojoj država uplaćuje doprinose 1. lipnja 1946. godine. Od tog je datuma prošlo punih 19 godina do formalnog osnivanja organizacije koja se brinula o uplati doprinosa za samostalne umjetnike, a koja se sve do 1996. godine zvala Zajednica umjetnika Hrvatske (ZUH). Međutim, prvi zakon koji je regulirao ovaj specifični način djelovanja umjetnika donesen je tek 1979. godine.
Brzi smo, brzi, nema što! Bile su potrebne čak 33 godine de se ozakoni jedna (dobra) praksa.
Onda je došla nova država. Pa su samostalni umjetnici ponovno pet godina djelovali u svojevrsnoj ilegali, točnije, od 1991. do 1996. godine.
Nakon toga nastali su tišina i mir sve dok se početkom tisućljeća Antun Vujić kao tadašnji ministar kulture nije sjetio trenirati strogoću na (samostalnim) umjetnicima koji su se ustrajnim djelovanjem uspjeli izboriti za svoj status.
Novi je Pravilnik koji regulira ovo područje donesen 2004. godine, ali je ubrzo postalo jasno da nije dovoljno dobar. I da ga treba mijenjati. Kako bi uistinu POTICAO UMJETNOST I UMJETNIČKO STVARANJE.
Bilo je to jasno i zakonodavcu (ministru kulture), a i samim umjetnicima.
Ali … danas mi se, nakon punih sedam godina od donošenja Pravilnika čini da su stalno neki izbori i da stalno netko nešto kalkulira i koči proces. Ne mogu objasniti kako je moguće da se tolike silne godine ništa nije pomaklo s mjesta?! Ništa! A obje su se strane složile da su promjene potrebne!
Ovo je bila prošlost.
Evo nas u sadašnjosti.
Od kolovoza 2009. godine samostalnim su umjetnicima smanjeni doprinosi pa premda ih je većina završila neku od akademija, dakle, građani su s visokom stručnom spremom, za mirovinsko i zdravstveno osiguranje država im uplaćuje daleko manji koeficijent od stručne spreme.
No, umjetnici se nisu nešto osobito organizirali da bi to promijenili. Valjda misle - bolje išta nego ništa.
Znate onu, bolje vrabac u ruci nego golub na grani…
Prošle jeseni prvi je put nakon dužeg razdoblja došao u pitanje status samostalnog umjetnika.
Iliti, nije odobreno dovoljno novca da bi se moglo uplaćivati doprinose postojećim umjetnicima koji već jesu u sustavu, a samim time novim (mladim) umjetnicima onemogućen je ulazak u sustav.
Povuci - potegni, ministar je ipak (negdje?) pronašao dodatnih dva milijuna kuna i pokrio rupu u proračunu. Ostala je (gorka) činjenica da je u sustav ušlo manje novih članova nego što je to bilo prethodnih godina, a mnogi od odbijenih u prošlim bi vremenima sigurno "prošli".
Naravno da su otpali mladi ljudi.
Međutim, nisam primijetila da ih je to potaklo da se dodatno zapitaju o svojoj sudbini, odnosno, da se počnu organizirati.
Ovoga se proljeća ponovno krenulo u rješavanje problema (ne samo samostalnih) umjetnika: Ministarstvo kulture napravilo je prijedlog promjena, umjetnici okupljeni oko Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika "na nož" su dočekali prijedloge zakonodavca, digla se bura u čaši i - NIŠTA.
Danas je kraj rujna godine 2011. i u tijeku je natječaj za prijam novih članova u HZSU.
Kakva je ZAPRAVO situacija?
To nitko ne zna.
Radi se, dakako, po starim zakonima.
O novom zakonu Ministar - šuti.
O novom zakonu umjetnici udruženi u HZSU - šute.
O novom zakonu strukovne umjetničke udruge - šute.
O novom zakonu mladi koji trebaju ući u sustav - šute.
Idila!
Svi šute.
A sukladno svemu za očekivati je da će i umjetnici koji neće proći na natječaju odabrati istu metodu.
ŠUTJET ĆE.
Mala je vjerojatnost da će se organizirati i početi - VIKATI.
Da se barem varam!
Umjetnici koji već jesu u sustavu - šutjet će i dalje. Imaju doprinose i kao nojevi s glavama u pijesku nadaju se da će biti dovoljno sredstava i sljedeće godine za njihove doprinose. Ne zanimaju ih novi, mladi, koji neće naći svoje mjesto.
Mladi pak uopće nemaju svijest o tome da će godine prohujati kao vjetar i da će se za tren naći u situaciji koja neće biti nimalo obećavajuća i koja će dovesti u pitanje njihovu mogućnost da obavljaju umjetničku djelatnost.
A ministar? Bilo koji došao ili otišao, neće imati glavobolju zbog umjetnika. ZNAJU oni da se umjetnika (više) ne treba bojati jer su postali važni jedino - sebi samima. Okruženje, kontekst, solidarnost, skrb za druge, empatija, skrb za UMJETNOST, čak ni umjetnicima sve ove važne stvari nisu na vrhu liste prioriteta.
Evo moje slobodne procjene već za sljedeću godinu što se tiče samostalnih umjetnika.
(Dovoljno) novca za stare članove neće biti.
Novca za nove članove neće biti.
Dolaze izbori i - tko živ,a tko mrtav. Zadnja stvar na koju će Ministar misliti (i na koju misli) jesu umjetnici.
Da će se nova vlast (koja god došla) strateški odrediti prema umjetnicima, više ne vjerujem čak ni ja.
Istina, nikada se neću moći pomiriti s osjećajem da je moja generacija kriva što smo dopustili da dođu novi, mladi ljudi potpuno "oprane glave" ,odrasli bez imalo želje i potrebe da mijenjaju svijet oko sebe.
Nekada su studenti bili ti koji su dizali barikade, bili izbacivani sa sveučilišta, završavali u zatvorima jer su se BORILI za svoje ideje.
Ne vidim nikog od mladih umjetnika tko bi mogao okupiti oko sebe istomišljenike koji će ustati, udariti šakom o stol i reći - DOSTA.
I to svima.
Jer sad više nije samo jedna strana protiv koje će mladi morati podići svoj glas! Valja im se boriti NA DVA FRONTA.
S jedne je strane država koja je odlučila štedjeti i kojoj će umjetnici po tko zna koji put morati dokazivati da su VAŽNI i POTREBNI. Ali sad je tu i druga strana koju čine (već) okoštale organizacije civilnog društva koje ne daju svoje pozicije i svoja stečena prava! A te su utvrde postale čak i čvršće od dosadašnjeg "neprijatelja" - države.
Kako bih voljela da me netko razuvjeri! Kako bih voljela da se prestane kalkulirati s vrapcima, golubovima i nojevima i da netko od onih koji dolaze POKAŽE ZUBE ovom jadu u kojem živimo.
Zar smo uistinu postali raštrkane uspaničene ovce koje će vukovi pojesti jednu po jednu, bez imalo otpora?
Ne želim u to vjerovati…