originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Silvestrovo u Parizu.
U kazalištu, naravno.
U Theatre National de Chaillot. Jednom od četiriju francuskih nacionalnih kazališta.
Eto, imaju ih Francuzi jednak broj kao i mi Hrvati. Četiri.
I tu svaka sličnost - prestaje.
U novogodišnjoj noći na programu je bila predstava "iD" kompanije "Cirque Eloize" iz Quebeca, Kanade, za gledatelje od pet godina naviše.
Dakle, predstava i za djecu i za odrasle.
Ovo čudo od predstave igra se svaki dan (osim ponedjeljka) od Badnjaka 2011. do 20. siječnja 2012. godine u dvorani "Jean Vilar", koja ima 1200 mjesta, a koja je i najveća od triju koliko ih ima ovo moderno uređeno kazalište s pogledom na Eiffelov toranj. Ostale dvorane imaju 418, odnosno (samo) 80 mjesta.
Kako bi se u nacionalnom kazalištu mogao igrati najraznovrsniji repertoar.
Naravno.
Naime, nije samo ono što je veliko dostojno imena - nacionalno.
Ili barem tako ne bi trebalo biti.
Ali tako misle Francuzi.
Razmišljam o sjajnoj predstavi koju sam vidjela i o tome kako je nezamislivo da takva produkcija, u sadašnjim repertoarnim i ostalim okolnostima, dođe iz Kanade gostovati u naše nacionalno kazalište, recimo, u Zagrebu.
Ili da, na primjer, otvori Šibenski festival!
Pokušavam zamisliti čudo - da se sljedećega prosinca, umjesto kičastog "Orašara", na pozornici HNK-a u Zagrebu našoj javnosti ponudi - cirkus!
Jer, bez obzira na to što se radi o vrhunskom kazališnom, umjetničkom djelu s nevjerojatnim izvođačima, svjetlom, projekcijama, dramaturgijom, za većinu naših tradicionalnih kazalištaraca, cirkus je naprosto - cirkus.
Hm… To je ono, pita se većina, što se znalo postavljati na parkiralištu kraj Velesajma (u velikom izdanju) ili ono što već godinama (u manjem izdanju) radi neovisno kazalište Mala performerska scena s Festivalom novog cirkusa?
Premda se festival prošle (2011. godine) održao već sedmi put i premda on itekako pomiče granice u ovom području izvedbenih umjetnosti, teško se mijenjaju predrasude u ovim našim krajevima! Cirkus je bio i ostao - cirkus.
Pa umjesto da djeci nudimo bajke 19. stoljeća u kojima ne prepoznaju baš ništa od svijeta u kojem danas žive, zašto im ne bismo ponudili nešto što ih se uistinu tiče? Nešto što JEST dio njihova života i što PREPOZNAJU kao svoju sadašnjost i stvarnost?
Kako to često govori dr. Wolfgang Schneider, jedan od najvećih eksperata u kazalištu za djecu na svijetu: "KAZALIŠTE ZA DJECU TREBA SLIJEDITI ZNAKOVE VREMENA."
Usuđujem se nadodati: NE SAMO KAZALIŠTE ZA DJECU, NEGO I ONO ZA ODRASLE.
Međutim, dokle god nam u kriterijima za dramsku umjetnost u Gradu Zagrebu u dijelu koji se zove STANDARDNOST na prvom mjestu stoji BRIGA ZA TRADICIONALNE VRIJEDNOSTI KAZALIŠTA, dotle se jako loše piše predstavama kakva je ova koju vidjeh zadnjega dana 2011. godine u Parizu.
Ali, čuda se ponekad znaju događati pa nam preostaje - nadati se da neće zauvijek biti ovako kako je danas u hrvatskom kazalištu.
I u onome za djecu kao i onome za odrasle.
Svima u novoj 2012. godini želim mnogo odličnih predstava (i onima koji ih stvaraju kao i onima koji ih gledaju), ali prije svega želim da se napokon POKRENEMO.
U svakom pogledu: i programskom, organizacijskom i zakonodavnom.
Pa makar svi zajedno - "slomili nogu"!
Ma bolje je neko vrijeme imati i gips nego ovo što imamo sada!
Svim čitateljima i prijateljima Slamke spasa (koja je već prešla brojku 70) želim obilje dobrog kazališta u 2012. godini!