Stojeći pored inspicijentskog pulta za vrijeme izvedbe u Rijeci, razmišljala sam o tome što ovu studentsku predstavu, od koje se nije očekivalo apsolutno ništa, razlikuje od većine predstava koje igraju na hrvatskim pozornicama? Ovi mladi ljudi uglavnom ne pjevaju i ne sviraju bolje od profesionalnih pjevača ili svirača, imaju neusporedivo manje iskustva od svojih profesionalnih kolega pa se često u novim situacijama i ne snalaze najbolje, nisu vješti u šivanju i krojenju kostima kao stvaratelji koji već godinama izrađuju kazališne kostime, ne vladaju filmskom i TV opremom koja je sastavnim dijelom ove "Carmen" kvalitetnije od profesionalaca, ali… imaju ono bez čega se ne može postići da cijelo gledalište diše jednim dahom i ne želi izaći iz kazališta, a to je - STRAST.

Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program.

Prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a prema ovom natječaju, intendantom ne može postati čak niti Ana Lederer (koja je doktorica teatrologije i njen profil spada pod HUMANISTIČKE ZNANOSTI, znanost o umjetnosti), ALI I NI JEDAN UMJETNIK, jer se u natječaju ne spominje ni HUMANISTIČKO, a ni UMJETNIČKO PODRUČJE, samo DRUŠTVENO! Može intendantom postati profesor tjelesnog odgoja, recimo, ili teta u vrtiću, ili netko tko se bavi sigurnosnim ili obrambenim znanostima, ali nitko tko je završio umjetničku akademiju ili Filozofski fakultet, na primjer – ne zadovoljava PRVI uvjet natječaja.

Na internetskim stranicama Ministarstva kulture pronašla sam obavijest da je još 6. kolovoza ove godine otvorena javna rasprava o novom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima. Ministarstvo poziva stručnu i zainteresiranu javnost da do 15. rujna pošalje svoja mišljenja i eventualne prijedloge. Nazvala sam nekoliko kolega koji bi mogli nešto reći na ovu temu, ali baš nitko nije znao da je javna rasprava otvorena. A kamoli da je netko nešto napisao i poslao.

Može se reći da je umjetnicima u «opisu radnog mjesta» da budu vječno nezadovoljni, međutim, očito je da na umjetničkom području u Srbiji, Sloveniji, a i u Hrvatskoj, stanje postalo neodrživim.

Do koje je mjere funkcioniranje HNK-a došlo u pitanje slikovito je opisao Trubić rekavši da se ne može igrati ni opera Ero s onoga svijeta jer konji (vlasništvo Hipodroma) - nemaju potpisane ugovore. U tom je trenutku bilo smiješno da, eto, ni konji nemaju ugovore jer nitko nema pravo potpisa.

Mislim da je, kao i na drugim područjima, dozrelo vrijeme za izravnavanje računa i u kulturi. Pitanje je dana kada će kao kruške početi padati oni koji danas odlučuju o našim glavama. Zar zaista misle da taj trenutak nikada neće doći? Ne vjerujem.

Pita li se vlasnik HNK u Varaždinu KAKO JE MOGUĆE da zaposleni glumac kazališta iz drugog grada ima svoj festival u njihovu gradu s privatnim predstavama koje igraju zaposlenici njihova kazališta i zaposlenici drugog kazališta, a cijeli ansambl nacionalnog kazališta za vrijeme privatnog festivala ne igra na svojoj pozornici dok kazališna tehnika i administracija opslužuju predstave kazališta koje zapravo - ne postoji jer nije u Očevidniku?

Ukoliko niste vidjeli prijenose naših predstava uživo, snimke prijenosa Vas čekaju i možete ih pogledati kad god želite. 

Za one najmlađe, od 1,5 godine naviše, dostupna je magična "Priča o oblaku" koji putuje i djeci pokazuje svijet. Priču priča Buga Marija Šimić, a dostupna je na sljedećem linku: vimeo.com/ondemand/oblakms.

Od subote, 13. lipnja u 10 sati izvedbom predstave Ivica Šimić-Roberto Frabetti: Priča o oblaku, kazalište Mala scena i Muzej grada Zagreba započinju novu suradnju pod imenom Kazalište u muzeju.

Nadam se da će Splićani i Solinjani, od dice do penzionera, kako piše u najavi, u velikome broju pohrliti upisati se u Elvisov i Maričin dramski studio, da će kupovati ulaznice za predstave Playdrame, jer samo će na taj način, njihovom podrškom, ovo novo i drugačije kazalište opstati. Elvise, Marice, čvrsto držite svoju slamku, jer sloboda – nema cijene!

Kaže jedan naš kolega: a što će nama u hrvatskom kazalištu audicije kad se svi poznajemo?

Pročitajte novu Slamku spasa za kazališnu kritiku!