objavljeno 26.9.2010. na blog.vecernji.hr

Raspisali smo prošloga tjedna audiciju za novu predstavu "Ovca za sva vremena" na kojoj tražimo glumca i glumicu za novi projekt.

I naravno, ideju za SLAMKU SPASA za ovaj tjedan nije trebalo dugo tražiti…

Ah, odmah sam se s nostalgijom sjetila svoje prve profesionalne uloge nakon završene Akademije koju sam dobila u Teatru u gostima - upravo na audiciji! Relju Bašića (nadam se, Relja, da ste bolje i da se u toplicama dobro oporavljate!) nagovorila sam da mi na audiciji pruži prigodu kako bih mu dokazala da mogu odigrati ulogu za koju je tražio glumicu i - ulogu sam dobila. Rad u Teatru u gostima na samom početku profesionalne karijere pokazao mi je da postoji neko drugačije kazalište od onoga u koje smo išli s Muzičkom omladinom… I u koje sam se na prvi pogled zaljubila - neovisno kazalište! Hvala, Relja!

I tako, nakon malo sjećanja na mladost, krenula sam u potragu po internetu da vidim koliko je u posljednjih nekoliko godina objavljeno audicija u hrvatskim kazalištima. Pravo mjesto za potragu je www.teatar.hr, portal na kojem se mogu pronaći sve informacije o kazališnim događanjima (ne samo u Hrvatskoj). Ali, kad sam u tražilicu upisala pojam "audicija", izlistalo se samo desetak vijesti na tu temu u posljednje dvije godine.

S druge strane, prema podatcima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba u te iste dvije godine održano je čak 187 premijera u javnim i privatnim kazalištima, dakle, bilo je to najmanje 187 prigoda za održavanje audicija u kazalištima. Samo u Gradu Zagrebu.

Ali mogućnost je jedno, a praksa, osobito ova naša hrvatska, nešto je sasvim drugo.

Plesači (osobito oni u suvremenome plesu) navikli su odlaziti na audicije. Za njih nema stalnog angažmana. Čak i za one koji jesu u angažmanu (klasični balet) postoje "unutarnje audicije" budući da u kazališta često dolaze redatelji i koreografi iz inozemstva i ne poznaju umjetnike koji su na raspolaganju.

S pjevačima je jednaka stvar kao i s plesačima.

Za glazbenike u orkestrima, kako sam nedavno čula, audicije se već i u Hrvatskoj održavaju prema pravilima EU: sviraju pred komisijom, ali se fizički nalaze iza zastora kako bi bila onemogućena svaka manipulacija rezultatima. I prima se onaj - koji bolje svira.

Što se pak glumaca tiče, kad se radi o poslovima kao što je snimanje filmova, sapunica i ostalih TV formi, sinkronizacije crtića, TV spotova, svima je sasvim u redu da za to postoje audicije na koje se prijavljuje i tako (ako je sreće!) dobiva poslove. Specijalizirane agencije šalju mailove, zovu telefonom, pozivaju glumce, a oni najnormalnije dolaze, slikaju se, rade glasovne testove, predstavljaju se potencijalnom poslodavcu s istim ciljem - dobivanje posla.
Sve ovo radi izvrsnosti, dakako, koja bi u umjetničkim djelatnostima trebala biti prioritet.

Ali kad je kazalište u pitanju - ne! Kazalište je, kad se radi o audicijama, i dalje "sveta krava" koju se tretira kao da je "prirodno dobro". Kao, recimo, Nacionalni park Plitvice!

U dragome nam hrvatskom kazalištu nema agencija, nema agenata, nema audicija…

Kaže jedan naš kolega: a što će nama u hrvatskom kazalištu audicije kad se svi poznajemo?

Pa, ne bih baš rekla da je to tako. Osobito otkad su se otvorile Akademije u Osijeku, Splitu, a prema pisanju medija, otvara se i ona u Rijeci, i novi, mladi ljudi sa završenim akademijama traže svoje mjesto. A tko bi uopće stigao pratiti sve ispite na kojima se predstavljaju novi naraštaji glumaca? S druge strane, kontekst ispitne produkcije nešto je sasvim drugo nego kad netko dođe na audiciju i samim time kaže: da, tu sam i želim taj posao! Da, posao. Na tržištu rada. (Sad već vidim kako se neki čistunci zgražaju nad tim izrazima: posao, tržište rada, a govori se o kazališnoj umjetnosti!)

A ne radi se samo o novim licima s hrvatskih škola, sve ih više dolazi s nostrificiranim diplomama iz inozemstva koji također traže svoje mjesto.

Kako se i gdje oni mogu predstaviti? Kome se mogu pokazati?

Ima još jedna dodatna stvar, a to je da i sami glumci napreduju. Nisu uvijek ni u "fahu" u kojem su bili kad su tek završili akademiju, nemaju istu kilažu, ne izgledaju jednako, možda su ulagali u sebe i svoje vještine, naprosto - promijenili su se! Neki nabolje, neki nagore, ali svakako, nitko nije isti. I upravo je to u glumačkom poslu izazov: pokazati se u drugom svjetlu i možda dobiti ulogu koju nam nitko ne bi ponudio u sustavu u kojem smo svi svrstani "u ladice". Pa se onda tako i (često) glumi… Iz dobro poznatih "ladica". Uh.

Kao i u mnogo drugih stvari, hrvatsko se kazalište i dalje pravi kao da je u nekom drugom vremenu u kojem je imalo središnje mjesto cjelokupne kulture. A to jednostavno više nije tako. Kad nekom kolegi sa Zapada kažete da se kod nas u kazalištima audicije gotovo i ne održavaju, pitaju vas, a kako se onda uopće biraju glumci? (Ovu ću temu ipak ostaviti za neki drugi post…)

Kazalište je još uvijek utvrda koja ne popušta, a u tome prednjače javna kazališta. Naravno, ni ovoga puta nisu kriva sama kazališta, kriv je sustav koji je takav - kakav jest. Zahvaljujući nama.

Dokle? Ako je pitati one koji se već nalaze kazalištima - zauvijek, a ako je pitati one koji su izvan - ne još tako dugo!

Svi bi zajedno trebali vidjeti svoju slamku spasa upravo u audicijama na kojima će se moći pokazati i možda dobiti posao. A sve to kako bi nam kazalište postalo IZVRSNO.

Zato, živjele audicije!