Dragi sugrađani, dragi stanovnici cijele zemlje, ne dopustite da «živimo u tužnoj i obeshrabrujućoj zemlji bez hrabrosti», kako je to danas javno izrekao naš slavni pisac Ivo Štivičić. UPAMTITE PROŠLI TJEDAN – ZAUVIJEK. U nadi da se VIŠE NIKADA neće ponoviti to da jednom moćniku padne na pamet CENZURIRATI KULTURU, a da njegovi pijuni promptno tu sramotnu cenzuru – SPROVEDU U DJELO.

Vjerovali ili ne, ali tzv. «Crvena knjiga» iliti knjiga u kojoj je zacrtana kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj iz 1982. godine predviđa za djecu i mlade čak pet (5!) puta više vremena za bavljenje umjetničkim sadržajima od prethodnog razdoblja (str. 243)!

Da biste došli do podataka koji bi trebali biti dostupni jednim klikom, morate izgubiti više od pola godine, pisati dopise i "prijetiti" različitim zakonima, odnosno pozivati se na legitimnu utemeljenost traženoga. Primjereno demokraciji…

Naučila me prošla godina mnogim životnim lekcijama, ali sada, kad se već polako opraštam od nje, uočavam da su dvije knjige ostavile osobit dojam pa tako i utjecaj na mene i moja razmišljanja te su mi na neki način uokvirile sve čime sam se bavila tijekom 2012. godine.

Godina se bliži kraju pa sam odlučila još jednom proći kroz skandale koji su potresli naše glumište tijekom 2012. godine. Mnogo se o tome pisalo, a koliko se riješilo, iliti, koliko skandala od onih koje je naša mala kazališna zajednica detektirala ove godine ima šanse završiti sretnim krajem, procijenite sami.

Kazališni nam je sustav sve bliže - smeću. Bolje reći, ne postoji. Kao SUSTAV. Praksa se odvija kao da ni jedan zakon nije donesen, kao da živimo u vremenu od prije 1861. godine kada smo postali prva zemlja u Europi koja je imala kazališni zakon. Da, prva koja je uredila kazališno zakonodavstvo. Hrvatsko je kazalište opasno zaglibilo u - neprirodni blud.

Zovu me ovih dana ljudi i pitaju što mislim o najnovijem (skandalu) s TV pretplatom i smjenom savjetnika za medije u ministričinu kabinetu, Milana F. Živkovića. Što mislim? Mislim da se ministrica naprosto – poskliznula na koru od banane.

Preživjela je mama i s mojim ocem dolaske policije na naša vrata krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća i to joj je iskustvo zauvijek urezano u pamćenje. S mamom sam sve to, kao dijete, i sâma prošla, a dolazak «milicajaca» na vrata našeg stana kraj Kvatrića trajno je obilježio moje djetinjstvo i mladost. Ponavlja mama već cijeli tjedan, sva zdvojna, da nije mislila da će to ikada više doživjeti… E, mama, mama, ne znaš ti koga si odgojila!

Gotovo osam mjeseci od trenutka kada se otkrilo da je u proračunu Grada Zagreba na neobjašnjiv način i u neobjašnjive svrhe NESTALO 11 MILIJUNA KUNA namijenjenih kulturi za 2012. godinu, odgovor nije stigao. Zapravo, nitko se nije ni potrudio odgovoriti na ovo pitanje. Upravo je Teatar.hr inzistirao na odgovoru, ali – on nikada nije stigao. Ni od gradonačelnika Bandića ni od ikoga iz Ureda za obrazovanje, kulturu i sport.

I tako, dok ja ČEKAM da me Ovi, kod kojih nema škakljivih situacija, prime, dok i ja i Gordana VNUK čekamo nova ročišta na kojem će se Maković smijati, u međuvremenu su me posjetile još – dvije inspekcije. U ovom čekanju da profunkcionira pravna i demokratska država, osjećam da polako ali sigurno tonemo u – totalitarizam. Nema drugog imena za to. A kad utonemo u to živo blato, nema te Slamke spasa koja će nas izvući.

Može se reći da je umjetnicima u «opisu radnog mjesta» da budu vječno nezadovoljni, međutim, očito je da na umjetničkom području u Srbiji, Sloveniji, a i u Hrvatskoj, stanje postalo neodrživim.

Pokušajmo analizirati koliko ima istine u Viskovićevoj rečenici da se Duško Ljuština ruga ministrici. I ruga li se Ljuština samo ministrici ili cijeloj (hrvatskoj) kulturnoj javnosti? Osobno mislim da se radi o - ovom drugom.

U ponedjeljak oko podne stigla je nova, tročlana inspekcija u kazalište Mala scena. Očito je prošlotjedna Slamka spasa ponovno prelila čašu strpljivosti NEKIH. A na Akademiji dramske umjetnosti promovirana je i knjiga „Slamka spasa“, dakle «tvrda kopija» ovih virtualnih stranica koje će ipak polako nestati. Veliki su dečki, logično, postali jako nestrpljivi jer je sve ZAPISANO na papiru. I OSTAJE.

2 + 2 = 4 Kako ova računska operacija izgleda u Hrvatskoj? Bolje reći – u hrvatskom kazalištu? U hrvatskom kazalištu dva i dva često su tri, ponekad deset, ponekad i sto, a ponekad čak ni – jedan.

Ljubav je vrlo čudan osjećaj: ponekad je jednosmjerna, ponekad dvosmjerna i u istom «kanalu», a ponekad dvosmjerna – u različitim «kanalima». Eto, baš ova posljednja vrsta ljubavi, u različitim «kanalima», propupala je između Ureda i mene u posljednje vrijeme.

Prema pisanju kolega koji se boje za svoju egzistenciju (...) to izgleda tako da ih se zastrašuje otkazima, neisplatom plaće, prijetnjama, smanjenjima koeficijenata, a i zahtjevima (čak i putem SMS poruka, to je najnovije) za izjašnjavanjem kojoj strani «pripadaju» što je i protuzakonito, a i protivno većini statuta naših javnih ustanova.

Nekako mi se sve više čini da sadašnje vodstvo nacionalne kuće ide prema iscrpljivanju protivnika. Što više natječaja pada, sve je veća šansa da kandidati koji su imali želju natjecati se – odustanu. Ipak je mnogo jednostavnije proći na natječaju kad se na njega javi samo jedna osoba!

Kad novinarka Novak Srzić ne zna da se naša svjetski poznata pjesnikinja, dramaturginja, znanstvenica, doktorica znanosti, redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, bivša predsjednica hrvatskoga PEN-a, autorica mnogih znanstvenih knjiga, a u kontekstu priloga o HNK-u u Zagrebu i kandidatkinja za mjesto intendanta, zove Sibila PETLEVSKI, a ne PETLOVSKI, onda ne možemo govoriti ni o čem drugom nego o – blamaži.

Na internetskim stranicama Ministarstva kulture pronašla sam obavijest da je još 6. kolovoza ove godine otvorena javna rasprava o novom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima. Ministarstvo poziva stručnu i zainteresiranu javnost da do 15. rujna pošalje svoja mišljenja i eventualne prijedloge. Nazvala sam nekoliko kolega koji bi mogli nešto reći na ovu temu, ali baš nitko nije znao da je javna rasprava otvorena. A kamoli da je netko nešto napisao i poslao.

Ako u Statutu piše da poslovni ravnatelj potpisuje ugovor na 4 godine, odnosno na razdoblje trajanja mandata intendanta, onda se u natječaju ne može pojaviti razdoblje trajanja mandata INTENDANTICE. Jer ne samo da nije u skladu s pravilima nego je i – suludo.