Mislim da je, kao i na drugim područjima, dozrelo vrijeme za izravnavanje računa i u kulturi. Pitanje je dana kada će kao kruške početi padati oni koji danas odlučuju o našim glavama. Zar zaista misle da taj trenutak nikada neće doći? Ne vjerujem.

Danas sam odabrala dvije. Naoko različite, a opet - povezane. Jednu koju sam obećala već prije nekoliko tjedana (kazalište Komedija), a druga se počela «bistriti» prije nekoliko dana (HNK u Varaždinu).

U tjednu u kojem obilježavamo Dušni dan naše je kazalište pokazalo mnoge svoje nove, ali i stare mrtvace, a i to da je i sâmo - MRTVO.

U osječkom slučaju Kazališno vijeće nije na vrijeme uputilo vlasnicima prijedlog četverogodišnjeg okvira, vlasnici ga u veljači nisu izglasali jer nije bilo kvoruma, a zbog izbora, tijela lokalne samouprave su i raspuštena. I? Nakon konstituiranja novih tijela, morao se raspisati i novi natječaj. A vrijeme je prošlo.

Prije točno godinu dana pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević došao je na skupštinu Hrvatskog centra ASSITEJ koja se održavala u Čakovcu i predstavio je program u nastajanju pod imenom Ruksak (pun) kulture. Dakako da je naša udruga s odobravanjem pozdravila ideju Ruksaka i ponudila stručnu pomoć pri izradi istog.

Umjesto da se bavimo IZVRSNOŠĆU kao osnovnim kriterijem, kao osnovnom postavkom umjetničkog stvaranja, mi se bavimo bolesnim sustavom koji ne može ozdraviti. A većina se samo grčevito bori da on opstane. I da se ni za milimetar ne promijeni.

Od ovog petka Andrea Zlatar Violić izgubila je kredibilitet i kao dužnosnica i kao čovjek, a ostat će zapisana u povijesti hrvatskog kazališta kao ministar koji je najgrublje zaustavio demokratske procese. Socijalni kapital Andree Violić Zlatar nepovratno je srušen.

Do koje je mjere funkcioniranje HNK-a došlo u pitanje slikovito je opisao Trubić rekavši da se ne može igrati ni opera Ero s onoga svijeta jer konji (vlasništvo Hipodroma) - nemaju potpisane ugovore. U tom je trenutku bilo smiješno da, eto, ni konji nemaju ugovore jer nitko nema pravo potpisa.

I Ministarstvo kulture i Grad Zagreb napravili su ono što se ne smije: i jedni i drugi stavili su sva svoja jaja u istu košaru koja će, sada je već izvjesno, tresnuti o pod. A kad se to dogodi, uh, što će boljeti… znate već što. Naime, i jedni i drugi misle da za njih ne vrijede pravila gravitacije! Svašta moć i položaj mogu učiniti od čovjeka, pa se mogu zaboraviti čak i pravila iz fizike koja se uče u osnovnoj školi.

Bandiću je Zlatar Violić bila ono što mu je Kusin danas, Stojsavljević je bio ono što je Lovrić danas, a u jednom je trenutku u Lovrićevu uredu bio savjetnik. Čega, to ne znam. Ljuština je bio isto što i Zlatar nekad, a Kusin sada, pa je bio ono što je Lušetić danas, pa je bio savjetnik Bandića, a bome mu i danas ime stoji na pločici na polukatu Ureda za kulturu na prvim vratima. Kao savjetnika Gradonačelnika. Usput je bio predsjednik Upravog vijeća Klovićevih dvora kad je Kusin pala, a i Kazališnog vijeća kada je Lederer pala.

Vjerovala sam da će do danas sve biti jasno. Govorim, dakako, o zagrebačkome HNK-u. Kakva zabluda…

Ako M.B. kaže da može voditi Grad Zagreb šest, sedam, osam mandata, ako D.LJ. može voditi Kerempuh šest, sedam, osam, devet ili deset mandata, valjda ja svoju toliko željenu Strategiju kulturnog razvoja mogu čekati isto toliko. Mandata. M.B. i D.LJ. rade, delaju, a ja samo čekam. Baš sam nezahvalna.

Još u sezoni 2004./2005. Mala scena svaki je svoj naslov odlučila izvoditi sa simultanim prevođenjem na znakovni jezik za gluhe i gluho-slijepe osobe. Odaziv osoba s oštećenim sluhom, a i vidom, bio je uistinu velik i moram priznati da sam očekivala da će se i druga kazališta, osobito ona javna, pomaknuti u smjeru senzibilizacije za ovu skupinu gledatelja.

Pogledavši svih TRIDESET čelnih osoba javnih kazališta u Hrvatskoj na stranicama Ministarstva kulture, a koji su navedeni u Očevidniku kazališta, ustvrdila sam da samo DVIJE osobe imaju kvalifikacije za taj posao, odnosno, može se reći da spadaju u kategoriju profesionalnog, a ne iskustvenog menadžmenta, kako se to u teoriji lijepo kaže.

Valjda ministar financija smije reći da ne može HNK u Zagrebu s 517 zaposlenika (plus tko zna koliko honoraraca), s proračunom od preko 100 milijuna kuna, odigrati 123 izvedbe godišnje (što je samo jedna trećina broja dana u godini!), kako stoji u izvještaju za 2012. godinu na službenim stranicama Skupštine Grada Zagreba. Ili da kazalište Komedija ne može imati s gotovo preko 170 zaposlenih (plus tko zna koliko honoraraca), budžet od 40 milijuna kuna i izvesti sveukupno 190 izvedaba u godinu dana.

Slamka spasa broj 150. Skoro pa ne vjerujem da sam posljednjih 150 nedjelja pisala o primjerima iz područja hrvatske kulturne politike. Većina tekstova, dakako, povezana je s kazalištem, ali bilo je i drugih tema.

Nakon svega ovoga što se događa našem kazalištu, a i meni osobno, jasno je da se više NITKO neće usuditi reći NI RIJEČ PROTIV načina rada u kulturi Grada Zagreba jer svi znaju što bi ih čekalo: represija na sve moguće načine, opstrukcija, šikaniranje, objede, poniženja, uz blokiranje rada.

Sloboda za mene nema cijenu. Sloboda je način života, način mišljenja, sloboda je stav, sloboda je životna potreba kao i zrak koji se udiše. Trenutak najvećeg osjećaja slobode u mom javnom životu bio je kad sam dala otkaz u javnom kazalištu prije 24 godine.

Usput, od svih Vaših uzrečica, dragi gradonačelniče Bandiću, najviše volim onu: «Neka pravna država radi svoj posao.» Nadam se da će ga raditi i u ovom slučaju.

Uistinu je nestvarno da je ovih dana dr. Vesna Bosanac smijenjena s mjesta ravnateljice vukovarske bolnice jer ima minus na računu, a Niko Pavlović nagrađen je još jednim mandatom premda već godinama – ima minus na računu. Od viška će uskoro imati jedino svoje godine, dob. No i to se nekima ne gleda.