Ponekad mi se čini da oni "gore", koje smo odabrali da odgovorno i uime svih nas vode politiku ove zemlje (ili gradova, ista priča) misle da smo svi mi zbunjeni pa da nas mogu…, kao u onoj poslovici o ludom i zbunjenom. Tko je, zapravo, lud, a tko zbunjen u našoj kulturi?

Pokraj nas (kulturnjaka) odvija se jedan drugi, usporedni život, s drugim i drugačijim pravilima igre, u kojem sve funkcionira na uglavnom predvidljiv način: tvrtke koje ne rade kako treba odlaze u stečaj, radnici sele na zavod za zapošljavanje, kriminal se prijavljuje DORH-u i USKOK-u itd. Ali, kultura je u drugoj galaksiji. Nema veze sa stvarnošću, sa životom, ukratko, nema veze s vezom.

U posljednjih nekoliko dana učinjeno je još više različitih analiza (najviše na www.teatar.hr), gotovo u svim medijima objavljeni su šokantni podatci o odlukama Ureda, ali ni to nije zabrinulo “velike dečke”. Oni čekaju da prođe nevera i da dalje žive sretno – do kraja mandata. Ali kraj je vrlo, vrlo blizu. Zaboravljaju da je do izbora ostalo još samo nešto više od godinu dana.

Tijekom zime i proljeća 2003. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika organiziralo je sedam (7) tribina o problemima hrvatskoga kazališta. Znate li na koliko njih je došao novi Pročelnik za kulturu Grada Zagreba koji je najavio svoj plan o promjeni zakona? Ni na jednu. Kad su se pojačavale aktivnosti u Ministarstvu kulture oko novog zakona, znate li na koliko je sastanak bio nazočan Pročelnik ureda za kulturu? Ni na jednom. Dakle, i ova je mandatna dužnost Vladimira Stojsavljevića započela na jednak način kao i ona PRIJE DESET GODINA – intervjuima u medijima i najavama javnih rasprava.

Baš čitam da je Mucalo u manje od godinu i pol dana svoga poslovanja u splitskom HNK-u od 2,3 milijuna kuna plusa, koliko mu je ostavio bivši intendant Štrljić, uspio pasti na 2,4 milijuna kuna minusa! Nekidan sam bila na tribini kojom je obilježena deseta obljetnica CLUBTURE, mreže na neovisnoj sceni unutar koje je u preoteklih deset godina djelovalo čak 165 organizacija u Hrvatskoj i 110 organizacija kroz regionalne inicijative. Znate li što je Mucalovih 4,7 milijuna NESTALIH kuna za ovakvu mrežu pod čijom su kapom u deset godina održana 1.593 kulturna događanja u 50 gradova?

Ono što mi odmah upada u oči jest da su sredstva predviđena za kulturu dobrano pala ispod 1% cjelokupnoga proračuna, a ta granica od 1% smatra se, nekako, minimumom minimuma. Još je zlokobnije da se ni u projekciji za 2013. i 2014. godinu taj postotak neće značajnije mijenjati. A to je već – jako, jako loše. Naime, očito je iz ovog dokumenta da će se kultura i dalje smatrati TROŠKOM, a ne razvojnim elementom.

Sad mi je pala na pamet rečenica jednog saborskog zastupnika izrečena 2002. godine ispred Hrvatskoga sabora za vrijeme trajanja pobune umjetnika protiv prijedloga donošenja jednog Vujićeva zakona, koji je rekao: «Pa tako vas je malo, zar se ne možete DOGOVORITI?!» Zanimljivo, zar ne? Zar se ne možemo dogovoriti? Zar se cijela naša mala država NE MOŽE DOGOVORITI?

Počela je veljača, (kazališni) život se već lijepo zahuktao u 2012. godini. Idemo s premijere na premijeru od javnih do privatnih kazališta, a još uvijek nema ni naznaka o tome što će se i kako financirati u ovoj godini. Niti znamo koji će se naslovi igrati, ni kada ni tko će raditi. Ništa. Nepoznanica. A naravno da se ne zna ni koliko će se sredstava dobiti za svaki pojedini program.

„Plan B“ Duška Mucala glasi: NEMA NOVIH PREDSTAVA PA NEMA NI GUBITAKA! Genijalno, ljudi, GENIJALNO! To se stvarno još nitko na svijetu nije dosjetio. Ma ja bih mu za ovo dala Nobelovu nagradu! Za ekonomiju. Potrošit će samo pedesetak milijuna kuna na hladni pogon, i neće biti u gubitku! Heureka! Ovo bismo mogli nazvati „Mucalov poučak“

Čini mi se da je u našim kazalištima raditi mjesečni raspored najteži posao! Napraviti predstavu prava je sitnica u usporedbi sa slaganjem rasporeda! Treba biti David Coperfield da bi se uskladilo tko je od glumca kada i gdje zauzet!

Umjesto da gledamo emisije o kazalištu, gledamo glumce koji spominju svoja kazališta u emisijama u kojima "zvijezde" pjevaju ili plešu ili štrikaju ili heklaju, svejedno. To je maksimum ozbiljnog spominjanja kazališta na HTV-u.

Pokušavam vizualizirati koje je to konkretne korake potrebno učiniti da bi se došlo do promjena i uvijek se vraćam na jedno te isto: na ČOVJEKA. Čovjek je ključ svega. Otvara ili zatvara vrata. Otvara ili zatvara mogućnosti. Uvijek sve prolazi ili pada na ljudskom čimbeniku.

Dokle god nam u kriterijima za dramsku umjetnost u Gradu Zagrebu u dijelu koji se zove STANDARDNOST na prvom mjestu stoji BRIGA ZA TRADICIONALNE VRIJEDNOSTI KAZALIŠTA, dotle se jako loše piše predstavama kakva je ova koju vidjeh zadnjega dana 2011. godine u Parizu.

Kultura u kojoj se za program izdvaja 7,5% od ukupnih troškova – nema šanse preživjeti.

Zašto bi se država MORALA jednako odnositi prema svima kada je u pitanju kultura/umjetnost? Koji su to KRITERIJI prema kojem bi taj jednak odnos trebao stati u kategoriju - MORATI?

Opet sam bila na okruglom stolu. U Rijeci. Ovoga puta razgovarali su "veliki dečki" (oni koji donose odluke) te pričali o budućnosti i povezivanju visokoškolskih umjetničkih škola. No, na spomen riječi STRATEGIJA, narogušiše se "veliki dečki", svi odreda, i zaključiše da su strategije samo puste riječi. Od kojih nema koristi. I da to misle čak i oni koji ih rade. Hm… Baš zanimljiv stav.

Stojeći pored inspicijentskog pulta za vrijeme izvedbe u Rijeci, razmišljala sam o tome što ovu studentsku predstavu, od koje se nije očekivalo apsolutno ništa, razlikuje od većine predstava koje igraju na hrvatskim pozornicama? Ovi mladi ljudi uglavnom ne pjevaju i ne sviraju bolje od profesionalnih pjevača ili svirača, imaju neusporedivo manje iskustva od svojih profesionalnih kolega pa se često u novim situacijama i ne snalaze najbolje, nisu vješti u šivanju i krojenju kostima kao stvaratelji koji već godinama izrađuju kazališne kostime, ne vladaju filmskom i TV opremom koja je sastavnim dijelom ove "Carmen" kvalitetnije od profesionalaca, ali… imaju ono bez čega se ne može postići da cijelo gledalište diše jednim dahom i ne želi izaći iz kazališta, a to je - STRAST.

Na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta u dva smo navrata čuli da se zatvara kazalište KNAP. Točnije je reći - da NETKO ZATVARA KNAP. Ali, kako to u ovo današnje vrijeme biva, nakon što je završio TV prijenos, ova se vrsta aktivizma upućena sa scene - u trenu zaboravlja. Tek su rijetki mediji napisali koju riječ o zatvaranju kazališta na Peščenici jer je, naravno, važnije bilo objaviti kako je tko bio odjeven!

Prvi hrvatski predsjednik zamislio je državu koju će voditi 200 obitelji. Kako stvari stoje, nama bi se u kulturi uskoro moglo dogoditi da to bude – samo JEDNA OBITELJ. La famiglia.

Ako kojim slučajem koalicija HDZ – Kerum pobijedi na parlamentarnim izborima, mogla bi Mucalu pasti sjekira u med pa da umjesto intendanta postane ni manje ni više nego ministrom kulture! Mislite da je to nemoguće?