Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor, NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST.
Sponzora koji ulaže svoja sredstva/robu/usluge u kulturne (da ne kažem, kazališne) programe, nikada ni jedan radio, televizija ili novine – ne spominju. Ma što ne spominju, ZABRANJENO IH JE I USPUT PRIKAZATI ili napisati, a kamoli apostrofirati kao nekoga tko čini nešto dobro!
Vijest da već jedanaest godina na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti postoji Odsjek produkcije na kojem se školuju ljudi koji studiraju pet godina da bi postali kazališni producenti i koji ZNAJU kako se planiraju program i rad kazališta, još nije doprla do onih koji određuju te čudnovate koeficijente. Oni još uvijek misle da su producenti oni ljudi koji glumcima i redatelju – nose kave, na primjer, ili skoče do kioska po šibice. Ili još gore – o toj temi ne misle NIŠTA. Nemaju predstave o tome.
U Hrvatskoj su (javna) kazališta ostala JEDINA MJESTA u kojima još uvijek nema ni K od kapitalizma. Nekmoli onog neoliberalnog. (Zao)stalo nam je kazališno područje u debeloj hladovini SOCIJALIZMA. I to onog najtvrđeg socijalizma, koji još nije krenuo prema promjenama. Recimo, pedesete, šezdesete godine prošloga stoljeća. Tu smo negdje već desetljećima i samo glumimo da smo se pomaknuli s mjesta.
Tjedan je počeo senzacionalističkim naslovima u dnevnim novinama o iznosima koje hrvatski glumci/glumice dobivaju za svoj rad u sapunicama i ostalim TV formama. Zarađuju, piše, 5, 10, 30 tisuća eura. Po sapunici, po danu, po epizodi, po ulozi… Po tko zna čemu sve ne.
Dobila sam nekoliko mailova narudžbi da svakako pišem o tom fenomenu pa mi nema druge nego ispuniti želju vjernim čitateljima.
Ne baca u depresiju činjenica da nikog ne zanima što se pregovaralo u poglavlju koje nas se izravno tiče (govorim o kulturi) nego to što je, kad se sve to pročita, kristalno jasno da ne funkcionira ni jedna razina: lokalna, županijska, državna s jedne strane, a s druge strane nikome u sustavu ne pada na pamet da se ponaša u skladu sa smjernicama koje smo potpisali. Ni osobno svakom građaninu naše zemlje, niti institucijama. NITKO NE ŽELI NIŠTA NI RADITI NI MIJENJATI.
Nekada su studenti bili ti koji su dizali barikade, bili izbacivani sa sveučilišta, završavali u zatvorima jer su se BORILI za svoje ideje. Ne vidim nikog od mladih umjetnika tko bi mogao okupiti oko sebe istomišljenike koji će ustati, udariti šakom o stol i reći – DOSTA. I to svima.
Kazalište u kojem se činovnički SAMO RADI SVOJ POSAO osmislio je još 1925. godine Svetozar Pribičević, a mi ga se držimo kao pijani plota. I ne puštamo taj koncept ni po cijenu života. Ubijamo dobre glumce, ubijamo dobre tekstove, redatelje, UBIJAMO KAZALIŠTE. Umjesto da ubijemo SUSTAV u kojem (ne) funkcionira ovo naše kazalište. Zašto sve to zajedno trpimo?
Da postoji imalo osjećaja za odgovornost, producent PIF-a bi dao ostavku i rekao: „Oprostite, ja ovo ne znam raditi i idem raditi ono što znam (posuđivati narodne nošnje), a ovaj posao prepuštam onima koji znaju kako bolje i učinkovitije potrošiti (najmanje) 640 tisuća novca poreznih obveznika.“ (Plaće i materijalni troškovi nisu uključeni u ovaj iznos!)
U Zagrebu je kipuće, zrak stoji, a pred kazalištem – ogromna gužva. Zagrepčani s nestrpljenjem očekuju splitsku predstavu i na kraju ju nagrađuju – ovacijama. Uzbuđenje, oduševljenje, radost… Izlazim ispred kazališta i – znam da mi ne vjerujete, ali nitko nije zapalio nikakav automobil. Ne vidim ni bijesne demonstracije protiv kolega iz Splita…
Sve do danas odgađala sam izravno pisati o problemima kazališta u Šibeniku u proteklih devet mjeseci, ali sad je već jasno da je uz Split i Šibenik postao „grad slučaj“, pa moram napisati nekoliko riječi.
Povezivanje turizma i kulture već je punih 13 godina važna tema u Hrvatskoj (pa tako i Zagrebu), ali u Koncertnoj direkciji Zagreb za to, očito, nisu čuli.
U Splitu (opet) „kuha“ atmosfera u kulturi. Nije potpisan novi kolektivni ugovor, a starome je prošao „rok trajanja“. I premda stari kolektivni ugovor vrijedi dok se ne potpiše novi, sindikalisti nisu zadovoljni. Traže nova prava.
Još sam uvijek na Okinawi pa mi je okruženje i dalje multikulturno. Kazalištarci iz cijeloga svijeta neizmjeran su mi izvor informacija o sustavima u kojima djeluje kazališni život u njihovim zemljama pa mogućnost da se dodatno upoznam s drugačijim načinima rada – obilno koristim.
Vjerojatno ste primijetili da je za kulturu rezervirano neusporedivo manje mjesta nego za sport pa se u središnjoj informativnoj emisiji uglavnom spominju velika državna događanja, a kulturna „sitna boranija“ getoizirana je u emisijicu „Vijesti iz kulture“. Izvan udarnih termina. Dakako.
Ukoliko svatko od nas koji smo dijelom kazališnog života u Hrvatskoj što prije prestane tražiti krivce u drugima, negdje izvan nas samih, utoliko bolje. Zato se nadam da će brod ubrzo potonuti. Pa ćemo se osvijestiti, isplivati u šoku hvatajući dah. Ili se utopiti. Valjda.
Umjesto da iz medija saznajemo o novim kulturnim vjetrovima koji pušu iz najvećega Grada Pozornice, stiže nam neočekivana vijest: autorskom timu koji je trebao raditi otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara - otkazana je suradnja. Navodno zbog toga što je njihov koncept drastično odstupao od tradicionalnog pristupa koji svi očekuju od ovog događaja.
