originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Subota je. Kišno jutro.

Otvaram računalo, a u inboxu najnoviji presscut, izvješća iz medija.
Tekst iz Jutarnjeg lista koji potpisuje Tomislav Čadež, a pod naslovom «Država Bucki i Ivici plaća staž i socijalno, a oni sami sebi stotine tisuća kuna».
Najava na naslovnici, a onda, eto nas lijepo i na duplerici.
Baš sam nedavno razmišljala kako je Snježana Banović «dobila» u Jutarnjem duplericu na kojoj je kao ekstremni skandal crvenim slovima napisano da sama sebi isplaćuje 50 tisuća kuna.
I mislim si, krajnje je vrijeme da i ja dobijem svoju duplericu!
Banović ima duplericu u Jutarnjem, a ja nemam. Pa to je stvarno nepravda. Obje smo teške kradljivice novca poreznih obveznika i ništkoristi, a samo ona ima duplericu.
U slučaju Snježane Banović, priopćenje Ministarstva kulture glede laži iznesenih u članku na duplerici objavljeno je samo u zagrebačkom izdanju tog lista (!), ne za sve čitatelje, a njezin odgovor objavljen je - nikad.
Podmukla mašinerija blaćenja i objedâ zna za koga radi i kako se to radi.
Pak neću gubiti vrijeme da se njome, odnosno njima, bavim na jednak način.
Ima i drugačijih načina.
Oh, da!

Dakle, na naslovnici (odmah pokraj vijesti o tome kako je Dijana Čuljak prala novac) i na duplerici subotnjeg Jutarnjeg objavljena je gomila laži, podmetanja, gluposti zbog neznanja te pogrešno i zlonamjerno interpretiranih podataka o kojima ću ionako više reći u ponedjeljak 13. svibnja u podne u kazalištu Mala scena, Medveščak 2, na konferenciji za medije, koju organiziram zbog prijetnje zatvaranja kazališta nakon više od 25 godina uspješnog rada.
Svi ste dobrodošli!

Iz teksta u Jutarnjem osvrnut ću se na ignorantsko lamentiranje Tomislava Čadeža o predstavama za male bebe koje Mala scena, jedina u Hrvatskoj, sustavno producira već jedanaest sezona zaredom. Piše Čadež: «Prave po novom predstave za djecu od 18 mjeseci, što isto nije jeftino. S obzirom na to da se takva publika ne može koncentrirati na jednu aktivnost dulje od dvije ili tri minute, jedan običan umjetnik mogao bi godišnje napraviti masu takvih predstava».
Eh, Tomislave, Tomislave, vrsni poznavatelju kazališta za djecu! Po novom radimo predstave za bebe! Da, baš po novom! Jedanaestu sezonu.

Postavlja se pitanje, kad je tako jednostavno raditi predstave za male bebe pa ih se može napraviti «masu», zašto to ni jedan «običan umjetnik» ne čini? I zašto se takvi ne bogate, kao mi, kapitalisti, kako nas zove Čadež?

Zašto smo jedino kazalište u Hrvatskoj koje je strateški opredijeljeno za taj repertoar kad je to tako jednostavno i bogat izvor velikog profita? Pitanje je i kako to da, premda se po stručnom mišljenju Tomislava Čadeža male bebe ne mogu koncentrirati više od dvije ili tri minute, publika stalno dolazi na te predstave, a roditelji svakodnevno pitaju kada ćemo napraviti novi naslov, premda ih imamo na repertoaru četiri?

I kako to da se baš ove naše predstave igraju na engleskom i talijanskom jeziku po cijelome svijetu i da o njima držimo edukacije, seminare i govorimo na simpozijima o ovoj specifičnoj vrsti kazališta? Kako to da je jedno od najjačih kazališta za djecu u Italiji, Testoni Ragazzi u Bologni, upravo kazalište koje radi ISKLJUČIVO repertoar za male bebe?

Kako to da je «Priča o oblaku» svojedobno proglašena najboljom predstavom na ASSITEJ-evu festivalu u Čakovcu, Šimić najboljim glumcem, a scenografija za tu predstavu dobila priznanje na Zagrebačkom salonu? Kako to da su te predstave stalno rasprodane, a ne valjaju ništa, besmislene su i štancaju se bez znanja i napora? Kako to da su igrale na tri kontinenta, a poznata je činjenica (poznata T. Č.-u) da se male bebe ne mogu koncentrirati?

Bavim se produkcijom već dugo vremena, ali još nisam čula za fenomen da nešto što ne valja, nema smisla i što publika nije u stanju pratiti opstaje toliki broj godina na repertoaru, i to s tolikim uspjehom.

Ne zna Tomislav ništa o kazalištu za djecu (o kazalištu za bebe da ne govorim), a ne zna ništa ni o poslovanju Male scene, osim onoga što je čuo od Zvonka Makovića, Dušana Ljuštine, Ivice Lovrića i družine Stazić, pa je postao njihovim glasnogovornikom, u njihovu biltenu, Jutarnjem listu.
Poslovanje Male scene (i financijsko i programsko) svake se godine objavljuje na internetskim stranicama kazališta već u siječnju i može ga pročitati svatko tko dva puta klikne na našu stranicu. Eh, kako je Tomislavu Čadežu bilo naporno to «istraživačko novinarstvo» da «otkrije» koliki su bili prihodi i rashodi u Maloj sceni u 2012. godini!
Može li se vidjeti na internetu poslovanje ijednog drugog kazališta od njih 128 registriranih u Hrvatskoj?
Ne može.
Kao što se na internetu ne može vidjeti ni godišnji izvještaj Ureda za kulturu Grada Zagreba o financiranju svih programa.
Niti ga se ikada moglo vidjeti.
Igdje.
Čak ni na stolovima zastupnika Skupštine.

Eh, Tomislave, Tomislave, evo Ti malo točnih podataka:

U 2010. godini u Maloj sceni zaradila sam 77.550,00 bruto, a pri tom sam producirala 3 premijere i igrala 119 izvedaba (« Kraljevna na zrnu graška», «Priča o kotaču», «Bum Tomica» i «Roda i lisac«). Usput sam i vodila kazalište.

Iste godine Šimić je u Maloj sceni zaradio 38.000,00 bruto za režiju, tekst i ideju « Priče o svjetlu», a igrao je 153 izvedbe (« Pale sam na svijetu», «Priča o oblaku», « Kraljevna na zrnu graška», a u prosincu je bio i «Djed Mraz»). Osim ovih poslova, Šimić je i umjetnički osmišljavao program kazališta.

U 2011. godini zaradila sam u Maloj sceni 100.800,00 kuna bruto, a za taj sam iznos producirala 5 (pet) premijera, i igrala 105 izvedaba već navedenih naslova.

Šimić je iste godine u Maloj sceni ostvario prihod od 108.050,00 kuna bruto, za režiju predstavice (kako Ti kažeš) «Kamenje», likovno oblikovanje 4 produkcije i igranje 132 izvedbe već navedenih naslova. Usput, predstavica «Kamenje», društveno odgovorna predstava za mladu publiku, bila je u službenim programima više međunarodnih i domaćih festivala, a održan je i okrugli stol o nasilju mladih (o kojem se također može saznati s dva klika na stranicama Male scene), u utorak, 14. svibnja, imat će svoju 100. izvedbu.

Ah, da, mladi glumac Filip Lozić dobio je i nagradu na međunarodnom festivalu, a imala je i nominaciju Nagrade hrvatskog glumišta.
Predstavica.

U 2012. godini producirala sam 4 predstave, odigrala 66 izvedaba, vodila kazalište, ali sam si za sve poslove mogla isplatiti sveukupno 55.000,00 kuna bruto. Naime, da sam si isplatila sve što sam radila, kazalište bi već odavno bilo zatvoreno jer ne bi imalo novca za plaćanje suradnika i produkcije. A zašto? Zato jer nam Grad Zagreb nije isplatio (ni drastično smanjena) sredstva.

Šimić je u 2012. godini ostvario u Maloj sceni prihod od 73.550,00 kuna bruto za 4 režije, 3 likovna oblikovanja, 128 izvedaba i umjetničko vođenje kazališta. Ni njemu nisu isplaćeni honorari jer, jednostavno, najvažnije nam je isplatiti SURADNIKE.

Zajednički smo i nekoliko mjeseci radili novi Strateški plan kazališta što se također može vidjeti na našim stranicama. Bez naknade. Dakako.

Za autorske honorare Mala scena prošle je godine sveukupno isplatila 711 tisuća kuna, a kao što se vidi, «sebi» smo isplatili sveukupno 128.500,00 kuna. BRUTO.
I ni jednom suradniku ni dobavljaču nismo dužni ni jedne jedine kune! Samo sebi.

E, Tomislave, Tomislave, već su Te Gordana Vnuk i Branko Brezovec tužili sudu i (nepravomoćno) dobili parnicu.
Pak si se žalio.
Morat ću i ja. Što ću, nemam izbora. Pa se Ti žali.
Dobio si već i opomenu Vijeća časti HND-a izvršavajući zadaće koje su ti naložili naručitelji, također u slučaju Gordane Vnuk i Branka Brezovca.
Morat ću i ja. Što ću, nemam izbora.
Zanimljiv je podatak da je i Vnuk podigla tužbu protiv Zvonka Makovića na Kaznenom sudu u Zagrebu, kao i ja, a eto, sad obje imamo posla s Tomislavom Čadežom zbog ISTOVJETNIH «pouzdanih podataka».
Eh, koje li slučajnosti! Što bi rekao Ionesco: «Kako je to čudno, kako je to neobično!» Ali, to je teatar apsurda, a ove se zakulisne igre naša žalosna stvarnost.
Skoro zaboravih da je prije nekoliko mjeseci u Malu scenu došao neki novinarski mladac s omotnicom koja je na redakciju Jutarnjeg došla anonimno (a kako bi drugačije?) o tome da se bavim kriminalnim radnjama. Pak sam gotovo dva sata mladcu strpljivo pokazivala dokumente i demantirala svaki anonimni prijavak.
Ali, kad se krene prema dnu, nema povratka.

Ljubim vas u čelo, anonimnici, za sretan put prema smetlištu!

Ah, da, i Šimiću i meni država uplaćuje doprinose kao zaslužnim umjetnicima od 1. prosinca 1989. godine (eto, sad imaš i točan podatak), a meni je plaćala još i od 7. prosinca 1981. do 28. veljače 1983. (zamisli, još i to!). Plaća država doprinose za oko 1300 zaslužnih umjetnika u Hrvatskoj, a Šimić i ja dobitnici smo mnogobrojnih nagrada i priznanja (uključujući i Orden Danice s likom Marka Marulića za posebne zasluge u kulturi 1995. i 1996. godine). Imam skoro 32 godine staža, a Šimić 30 godina staža u umjetničkom poslu i stavljati taj podatak kao senzaciju na četiri mjesta u tekstu kao nešto skandalozno samo pokazuje kako si nisko pao.

I Ti i Tvoji gazde.

Šimiću ne treba nikakva moja zaštita. Nije on nikakav «rezident», kako pišeš, kojem država daje 250.000,00 kuna. On je Glavni tajnik Svjetske organizacije ASSITEJ koja okuplja članove/kazališta i druge organizacije iz preko 80 zemalja svijeta. Sredstva koja spominješ namijenjena su radu tog Ureda koji je, usput, jedina svjetska organizacija koja ima sjedište u Hrvatskoj. Njegov posao kao glavnog tajnika svjetske organizacije nije promicanje hrvatskih kazališta za djecu u svijetu nego skrb o kazalištu za djecu za cijeli svijet i njegovo strateško usmjeravanje, u cijelom svijetu. Premda Šimić JEST prezentirao i preporučivao i naša kazališta koja su, na njegovu preporuku, i gostovala u inozemstvu.

Ma opće je poznata stvar da te zovu da igraš predstavu u Sydney Opera House ili Barbican ili Kennedy Centru samo zato što nekog poznaješ (možda čak samo čistačicu?), a ne zato što imaš dobru predstavu!

Pa zar iz Hrvatske nitko osim nas nije sreo nikoga tko poznaje nekog u Sydney Opera Housu pa da tamo gostuje?
Baš čudno.

Ili smo Šimić i ja tako svjetski moćni ljudi da nas slušaju baš svi i zapravo mi vodimo svjetsku kulturnu politiku?

Bome, nisam znala da smo tako velike face da imamo utjecaj skoro kao Bill Gates.

Kako piše Tomislav Čadež: «Dobit koju umjetnički bračni par uprihodi san je svakog kapitalista.»
Eh, kapitalisti, kapitalisti… Baš smo kapitalisti.

Ali kad već Tomislav spominje snove, tu imam što reći: Tomislave, možeš samo sanjati o životu kakav imamo mi «kapitalisti»: radimo posao koji volimo, i to sa strašću, pritom oni za koje radimo, publika, iznimno cijeni naš posao, a kako je to znao reći Harold Pinter: «Još nam i cvijeće uspijeva.»
A to je za tomislave čadeže i one koje takvi zastupaju ipak - neoprostivo.
Osobito ovo zadnje.
S cvijećem.

Mogu pretpostaviti kako počinje dan Tomislava Čadeža: ujutro se pogleda u zrcalo i kaže: «Ogledalce, ogledalce, tko je najpametniji na svijetu i zna sve o kazalištu, osobito onom za djecu, a najviše o onom za male bebe?»
A zrcalce mu odgovori: «Pa ti, Tomislave, a tko bi drugi? Pa rasturaš znanje k'o beba zvečku!»
I sretan i radostan, prirodno pun mentalne snage, odlazi Tomislav Čadež u novi dan odrađivati poslove za «Velike dečke». Koje svesrdno podupire, gle opet slučaja, kći Stele Stazić, Jelena Valentić, koja radi u Jutarnjem listu, a eto, slučajno, dečko joj je sin Ninoslava Pavića, vlasnika EPH!

Pitam se samo znaju li Ninoslav Pavić i glavni urednik Tomislav Wruss da im novine uređuje nezavršena studentica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Jelena Valentić i zaljubljeni nasljednik novinskog magnata Ninoslava Pavića? Nije ni čudo što se svakog dana očekuje slom cijelog ovog napuhanog medijskog carstva koje se zove EPH kad imaju takve decision makere!

Mala je ova zemlja, meni najdraža…

Eh, Tomislave, Tomislave, ponekad mi Te stvarno bude žao što Ti je svakodnevni posao za koji si plaćen takav da te šopaju kao gusku lažnim podacima kako bi pljuvao po ljudima o čijem poslu ne znaš ništa.

A kakav bi bolji posao sa srednjom stručnom spremom i mogao dobiti. Još si dobro i prošao s obzirom na obrazovanje.

Još jedna sitnica, Tomislave: kao glumica i kazališna producentica članica sam HDDU-a, koji je strukovna umjetnička udruga i koja od 2007. godine u svom članstvu UMJETNIKA ima i kazališne PRODUCENTE, a što je moguće provjeriti dvaput kliknuvši. Usput sam i docentica u UMJETNIČKOM PODRUČJU KAZALIŠNE PRODUKCIJE.
A da Tomislavu Čadežu Zvonko Maković diktira u pero što treba pisati dokaz je spominjanje edukacija «mentalne snage» o kojoj Tomislav govori u svom tekstu. Takvo nešto ne postoji i o tome sam već svjedočila na sudu i dala dokaze, ali ne miče se Maković, pa onda ni Tomislav, od «mentalnih snaga».

Možda bi bilo dobro da i Maković i Čadež upišu tu edukaciju «mentalne snage»?

Sasvim je jasno da je sve je to što se događa kazalištu Mala scena, Šimiću, meni, Snježani Banović, Teatru.hr i još ponekima, isti splet, isti gordijski čvor koji je nemoguće razmrsiti, koji nam valja prerezati, a o kojem u posljednje vrijeme piše na svom blogu i Slobodan Šnajder.

Ne, nema nas mnogo koji smo spremni boriti se za to da se napokon prekine smrtonosni zagrljaj ove kulturne hobotnice o čijem je djelovanju upoznat i gradonačelnik Milan Bandić. Ako Bandić, koji kaže da ima nultu točku tolerancije prema nezakonitim radnjama,  nikako drugačije nije mogao saznati o svemu što rade, onda je mogao pročitati u pismima koje sam mu osobno pisala, a i od svojih suradnika koji su me primili jer on nije imao vremena.
Dakle, znao je, a nije poduzimao ništa.
Znači li to da je i on dio Hobotnice?

Mislim da ima (i više nego što mislim) kolega i građana koji nas, koji dižemo glas protiv ovog bezakonja, podržavaju, ali prevelik je STRAH koji su hobotničari posijali među ljude.

Pisma podrške radu Male scene zbog prijetnje zatvaranja stižu u velikom broju, i to sa svih strana svijeta. Možete ih pročitati ovdje. Stižu iz SAD-a, Australije, Nizozemske, Japana, Hong Konga, Kameruna, Tajvana, Rusije, Belgije, Austrije, Rumunjske, Kanade, Francuske, Grčke, Italije, Indije, Srbije, Norveške, Meksika, Engleske, Irske, Singapura … uz mnogobrojna pisma od kolega i publike iz Hrvatske.

Hvala svima koji nas podržavaju, cijene naš rad i znaju kako i što radimo.
Previše vas je da bih sada stigla svima osobno zahvaliti, ali nadam se da ću imati prilike i to učiniti.

Vjerujem da je došlo vrijeme da se ljudima koji smatraju kako imaju pravo odlučivati o našim životima (i našoj smrti) stane na kraj.
Svi silnici završavaju kako zaslužuju, pa ni ovi naši, u zagrebačkoj kulturi, neće završiti drugačije. Svaka sila za vremena.

Ili kako je govorila baka Snježane Banović: «Svoj ti pos'o, a duvan će na vagu.»

Čvrsto vjerujem da će «vaganje duvana» početi - uskoro.

P. S. Inače, ponavljam za sve koji nikako ne mogu upamtiti kako se zovem, a među njima je i Tomislav Čadež. Zovem se Vitomira Lončar. Ne Bucka. Kao što se i Tomislav zove Čadež, ne Smradež, kako ga od (velika) milja zove naša kazališna, a i šira kulturna zajednica.