"Nikada od kad je ovdje nije ovako sudjelovao".
Trenutno smo na turneji po Dalmaciji s predstavom za bebe "A što ćeš ti biti kad narasteš? Priča o..."
Došli smo jučer u jutro u jednu jasličku skupinu. Bilo ih je jako malo. Odmah sam primijetila da je jedan dječak dosta nemiran, a ostali su bili poprilično plahi, mirni i nesigurni što se to događa. Nikada se prije nisu susreli s kazalištem.
Ljepota kazališta, a osobito onog za djecu, jest upravo u tome da svaku izvedbu možete, odnosno rekla bih MORATE, prilagoditi djeci ispred sebe.
Ova grupa tražila je mekoću, sporost, pojačanu prisutnost.
I takvi smo i bili.
Na kraju predstave, sva su se djeca okupila oko nas da izbliza pogledaju, dotaknu sve viđeno u predstavi, a jedna teta došla je do nas.
Uspostavilo se da onaj nemirni dječak s početka ima poremećaj iz spektra autizma.
I da nikada, nikada, nije bio tako miran, prisutan i involviran (na svoj način) kao na predstavi.
Ona je vidno bila u pozitivnom šoku.
Moram li išta drugo dodati?
O moći kazališta?
O važnosti kazališta?
O tome ima li smisla raditi kazalište za bebe?
Mislim da su sve riječi suvišne.
Kazalište nije luksuz. Ono je nužnost ako mislimo ostati - ljudi.
Vidimo se ovaj vikend u Maloj sceni!
