Ova predstava je negledljiva.

To bih vam rekla kad bi me pitali što mislim o predstavi "Pale sam na svijetu".

“Pale” je nastao prije nego što sam se rodila.
“Pale” je od premijere odigran više od 2000 puta.
Ja ovu predstavu nisam pogledala do kraja niti jednom.
A dijete sam koje je sve predstave Male scene gledalo i to svakom mogućom prilikom. Doma sam se igrala naših predstava.
Ja sam dijete kazališta koje je znalo da je to "samo" predstava.
Koje je znalo što znači "predstava".

Pa ipak.

Kad je igrao “Pale”, ja sam plakala.
Jer je moj tata na pozornici pjevao "Kako je teško biti sam". A ja bi se iz publike počela derati "Tata, nisi sam, imaš mene i mamu!".

Kad su se za vrijeme predstave "Kraljevna na zrnu graška" tata i mama svađali, redovito bih se zabrinula da su se stvarno posvađali. Srećom, u toj se predstavi brzo pomire pa nikada nisam imala vremena intervenirati.

Kad bi nakon predstave dolazio Djed Mraz sjedila sam na svakoj izvedbi i čekala da i mene prozove. Premda sam svakodnevno viđala kostim Djeda Mraza u garderobi, nisam posumnjala da bi to značilo da je Djed Mraz glumac kao i svatko drugi u toj istoj garderobi.

Kad je u predstavi "Cvilidreta s Gavranove stijene" Dragan Despot ukrao mojoj mami kapu - prekidala sam predstavu s ljutim deranjem "Vrati mojoj mami kapicu!".

A kad sam, kao već starije dijete, vidjela da mama u jednoj predstavi u jednom drugom kazalištu ljubi drugog čovjeka, na sljedećoj sam se izvedbi prošuljala iza scene da vidim što oni rade kad nisu na sceni, da budem sigurna da nije bilo za pravo. Naljutila sam se na tatu jer se u publici smijao i pljeskao.

Žena ti ljubi drugog čovjeka, halo, kako možeš pljeskati!?
S dotičnim se glumcem nisam pozdravljala dobrih 10 godina.

Mogli biste reći da sam bila dijete bujne mašte.

Ja bih danas, sa svojim iskustvom rada u kazalištu za djecu, rekla da sam bila - dijete.

Kada sam u jednom vrtiću za vrijeme izvedbe predstave "Priča o oblaku" djeci rekla da je mali Oblak od vate odletio van i da im maše s neba, cijela je grupa istrčala na terasu i mahala velikom oblaku na nebu uopće ne propitujući je li to taj isti oblak.
Njima je bio.

A kada sam za vrijeme "Priče o kotaču" u jedan džep, glumeći da je pećnica, stavila brašno, a iz drugog izvukla keksić, jedno me je dijete optužilo da je to laž, jer su to dva različita džepa ,odnosno dvije različite pećnice. Onda sam mu objasnila da je to ista pećnica samo je jedan džep ulaz u pećnicu, a drugi izlaz. Stao je na par sekundi, pogledao me u oči i rekao "Na to nisam mislio". I zadovoljno je otišao svojim putem apsolutno vjerujući da su moji džepovi - spojena pećnica.

Zašto vam ovo pričam?

Jer vjerujem, a to i vidim, da su djeca, a zapravo i odrasli ljudi, bez obzira na vrijeme u kojem odrastaju - fundamentalno jednaki.
Djeca, ako im to dopustimo (a mislim da bi trebali) vjeruju u čaroliju. A čarolija je osnova kazališta.
Čarolija kroz igru.
Dvije stvari koje nam danas nedostaju.

A djeci trebaju. To je nužno. Jer jedino tako možemo usvojiti pravila i način na koji sve oko nas funkcionira, možemo shvatiti svoje mjesto u svijetu, čemu kazalište i služi. Također, kroz doživljeno možemo podijeliti dijelove svog svijeta sa svojim roditeljima i okolinom.
I obrnuto.
Možemo integrirati lekcije, osvijestiti dijelove sebe i pronaći način da ih komuniciramo s drugima.
Jedino kroz čaroliju igre, a time kroz kazalište, možemo naučiti što znači biti čovjekom.

Svi ovi primjeri dokazuju koliko je kazalište, kada je napravljeno iskreno i s vjerom, moćno.

Za mene prije 30 godina jednako kao za djecu danas. Bez obzira na različitosti u generacijama.

I zašto je “Pale” i dan danas, nakon gotovo 40 godina jednako moćna predstava.
Ako ne i moćnija.

Jer danas smo usamljeniji nego što smo bili prije.
Empatije je sve manja, sebičnost i kompetitivnost su sve veće.
Danas smo sve manje povezani, zajednica gubi na važnosti, kao i razumijevanje da smo dio društva.
Da nismo otok.

A bez tog razumijevanja i znanja - kamo idemo?
Kako će izgledati svijet?
Kakva će nam djeca postati ljudi?
I tko će našoj djeci pomoći jednog dana ako smo svi - otok?

U tom kontekstu razmišljanje o samoći, o slobodi i o zajedništvu nikada nije bilo važnije.
A nema moćnijeg alata koje nam to razmišljanje može prenijeti od kazališta.

Pogotovo kada je tako uvjerljivo, zaigrano, snažno i predivno kao naš “Pale”.

Ne govorim to samo zato jer ga igra moj tata.
Govorim to jer jedna predstava s razlogom živi 40 godina.
A nije muzej.
Ova predstava živi.
Svaki put iznova.

I zato je niti ovoga puta neću gledati. Jer ne mogu.

U meni će zauvijek presnažno ostati upisano da je to moj tata sam na svijetu.
I za mene će to na toj sceni svaki put biti istina.

Ali vašoj će djeci on zaista biti Pale.

I s njim će i oni postati Pale. I shvatiti da je na svijetu ipak najljepše biti - dio svijeta. A ne biti svijet sam za sebe.

A za sve vas koji ste odrastali s predstavom “Pale sam na svijetu” vjerujem da će ovo biti divna, oživljena uspomena na kojoj će vam vaše unutarnje dijete biti zahvalno.

“Pale” ovih godina uglavnom igra djeci u dalekoj Kini. Nemojte propustiti priliku da ga uhvatite kad je tu, u Zagrebu i to samo s dvije izvedbe!

A ako želite uživati u našoj predstavi i nakon završetka ili nam se ne možete pridružiti na izvedbama 25.1.2025. u 17 i 18.30 sati, možete ju iznova i iznova slušati putem naše Slušateke: https://slusateka.bandcamp.com/album/pale-sam-na-svijetu

Uživajte u “Paletu” i za mene. I ako se sjetite, doviknite mom tati - nisi sam!

Premda mu je to, pred punim kazalištem i kod kuće, sigurno jasno.

Hvala vam što ćete biti dio tog zajedništva.
Predstava “Pale sam na svijetu” namijenjena je djeci i svima koji se osjećaju kao djeca (nema ograničenja u godinama!) od 3 godine na više.

Važna obavijest!

Zbog velikog interesa publike dodana je još jedna izvedba predstave “Priča o oblaku” 26.1.2025. u 9:30 sati! Predstava je za djecu 1,5-5 godina.

Za djecu od 5 godina naviše u nedjelju, 26.1.2025. u 17 sati, igramo predstavu “Velika tvornica riječi - Oskarova priča"! Dođite nam!

Vaša Mala scena