Povratak. Ili ponovni početak?

Nije nas bilo neko vrijeme ovdje. Radili smo tijekom ljeta, imali predstave, ali nekako sam se ušutila. Nisam vas ni pozdravila prije ljeta, zaželjela lijep odmor. Meni je ljeto proletjelo. Nadam se da ste vi uživali, odmorili se barem malo.

Tijekom cijelog ljeta, kuham ovu objavu. Kako krenuti u ovu sezonu? Ima li smisla najavljivati vam sve što mi se kuha u glavi, što želim podijeliti s vama samo da bi vam opet rekla - nažalost moramo odgoditi. Hoće li biti nove sezone? Kako ćemo raditi, hoćemo li, u kojim uvjetima i po kojim pravilima? Što? Zašto?

Po dobrom starom običaju, upravo ste vi ti koji ste me i vratili. Onom mom "idemo glavom kroz zid, idemo po sve, nema stajanja - jer umjetnost je uvijek odgovor". Nakon predstave "Sunce djever i Neva Nevičica" u Varaždinu na Špancirfestu 21. kolovoza jedno 10 minuta nakon što je predstava završila prilazi mi žena s djevojčicom. Gleda u mene i kaže "pogledajte" i pokazuje mi svoju ruku. Naježena. Kaže da je zbog predstave. Da ježenje ne prestaje. Zahvaljuje i odlazi sa smješkom. Sa predstave za djecu. Na kratko se čini kao da pandemija ne postoji.

Kako onda da stanem? Kako da ne kuham, ne idem, ne pokušavam, ne lupam po tim zidovima kad ono što stvaramo zajedno - nema cijenu. Nezaustavljivo je. Spašava sve, ne samo vas koji ste mi toliko puta u zadnjih godinu dana napisali "hvala vam" nego i nas na sceni. Neću nikada prestati pisati o ljekovitosti kazališta. Ne važnosti. Nego ljekovitosti. I zato je sezona koju vam donosimo upravo takva. Ja se ježim kad pomislim na ono što vam spremamo. Kuhamo. Bit će poetično, dirljivo, skidat ćemo granice, otvarati oči i srca, biti još bliskiji, još otvoreniji, još ljekovitiji, još ranjiviji, još zaigraniji.

Vratili smo se u kazalište, počinju probe, čistimo, a ja ne mogu dočekati da se opet sretnemo. Opet smijemo, istražujemo, povezujemo. Jedino je to izlaz.

Pandemija još traje. Mislili smo da će biti gotovo. Nije. Živimo u nekim novim uvjetima, nekim novim vremenima. Pričam s mladima, s djecom i jasno mi je jedno - sve je novo, no naša potreba za maštanjem, igranjem, zajedništvom, povezivanjem - ista je. I zato je tu - kazalište.

Sve novosti, premijere, ideje, dijelit ću s vama kao i do sad. Osobno. Kazalište je osobno, kako onda da koristim društvene mreže kao oglasnu, impersonalnu ploču? Želim da ovo, baš kao i naša Mala scena, bude naš, siguran prostor povezivanja. Nastavit ću raditi na tome. Mala scena nije neki entitet. Malu scenu činimo mi. I ove sezone želim da nas još više upoznate, a kroz nas i Malu scenu.

Službeno započinjemo 4. rujna, a s čim drugim nego - Pričom o oblaku. Pričom o putovanju, istraživanju, pomicanju granica i strahova. Pričom punom smijeha, ali i onih čarobnih tišina koje su ispunjene čuđenjem kakve događaju samo u kazalištu. Prikladnije ne može, zar ne?

Mi smo tu i jedva čekamo da nam se pridružite. Ne znam je li ovo povratak ili novi početak, ali znam da ćemo biti dobro. Pa imamo jedni druge i imamo - kazalište!

Vaša,

Buga