Napisala mi je jedna žena nedavno nakon predstave - hvala na čaroliji koji ste nam dali.
Ali vidite - čarolija kazališta ne postoji bez - vas. Mi možemo napraviti najgrandiozniju scenografiju, najdivniju glazbu, imati sve efekte ovog svijeta - ako nemamo vas - nemamo ništa.

Zato obožavam predstavu "Sunce djever i Neva Nevičica"? Jer ona nema - ništa. Na sceni smo jedna zdjela brašna, jedna zdjela vode, klavir, pijanist, ja. I vi.

Samo uz pomoć kolektivne mašte, kolektivne otvorenosti, prihvaćanja mogućnosti da je brašno snijeg, a tijesto blato, stolčić okrenut naopačke palača, a Buga s maramom na glavi najopasnija vještica - samo tako se stvori čarolija. Ne zbog efekata, lasera, orkestra, scenografije. Zbog ljepote ljudske sposobnosti vjere, mašte i najvažnije - igre.

To je ono što nam kazalište daje, a što ništa drugo ne može. Kroz susret živih ljudi, snagu izgovorene riječi, stvorene emocije - odjednom postajemo dio priče, odjednom naše nesvjesno otvara svjetove, suočavamo se sa samima sobom i ono najvažnije - osjećamo.

Malo toga danas djeci daje mogućnost da ne budu pasivni primatelji. Da osjećaju, da njihova mašta vodi, da osjete moć ljudske kokreacije. Da im dopusti da se - igraju. Ali zaista igraju. Da stvaraju. Mi samo nudimo mogućnosti - oni su ti koji će oslobađanjem svoje mašte stvoriti svjetove. Umjesto nametanja svjetova kako to biva u igricama, filmovima, crtićima.

Zato je kazalište tu.

Omogućite to svojoj djeci, omogućite to svom unutarnjem djetetu. Podarite si dar kolektivne igre.