originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

New York, svibanj 1990., osobni arhiv

Razgovarala sam nekidan s mladom redateljicom. Kaže, imala je desetu obljetnicu mature, a od 22 učenika koliko ih je maturiralo, na proslavu je došlo samo njih - četvero.

Zašto?

Svi ostali - napustili su Hrvatsku.

Prošlog tjedna proslavili smo Dan državnosti i ponovno su mi oživjele slike i emocije iz tih dana.

Nikada neću zaboraviti prvu proslavu Dana državnosti: sredinom svibnja 1990. godine otputovali smo s Kraljevnom na zrnu graška na dvomjesečnu turneju u Ameriku i Kanadu. Bilo je to tjedan dana nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, a za Dan državnosti vodili smo program u našoj župi na Manhattanu.

Bili smo puni nade, i optimizma, energije, ideja i želje da svojim radom pridonesemo izgradnji nove države.

Već sam više puta u Slamki spasa pisala o rečenici koju je tada izrekao prvi predsjednik Hrvatskog sabora dr. Žarko Domljan: Glavni cilj razvoja Hrvatske nije gospodarski rast, već kulturni razvoj koji obuhvaća ne samo umjetnost i kulturnu baštinu već i znanost i obrazovanje.

Prohujalo je tih 25 godina, a ja ne mogu vjerovati da smo došli tu gdje smo sada, da su kultura, obrazovanje i znanost potpuno marginalizirani resori, a pred nama je vrijeme beznađa.

I za mlade, a i za nas koji smo pred mirovinom.

I koji smo s toliko entuzijazma čekali i dočekali svoju državu.

Poticaj za današnju (depresivnu) Slamku dala mi je «javna rasprava» o novom Pravilniku prema kojem se stječe status samostalnog umjetnika kojem država uplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Za one koji možda nisu upućeni, javne rasprave (koje to ionako nisu bile), postavljane su proteklih godina na stranice Ministarstva kulture. Rijetki su ostavljali svoje mišljenje na tim obrascima jer se znalo da je sve ionako formalnost.

Nas nekolicina stalno smo se nešto javljali, a naše sudjelovanje uglavnom je izazivalo podsmijeh.

Tko se normalan javlja na javnu raspravu kad se zna da su zakoni i pravilnici već definirani i da se zakonodavcu živo fućka za mišljenje javnosti?

Odnedavno je farsa javnih rasprava postala još nakaradnijom: prijedlozi zakonskih akata više se ne postavljaju na stranice Ministarstava, nego je, ako niste znali, uveden centralizirani sustav e-savjetovanja za sva područja.

Registrirala sam se, naravno, i sada svakodnevno pratim obavijesti o zakonima koji se trebaju donijeti, a tiču se poljoprivrede, transporta i sličnih meni zanimljivih tema.

Novi sustav e-savjetovanja iskorak je u novu fazu privida demokracije.

Za one koji nisu previše upućeni u temu samostalnih umjetnika, evo malo informacija.

Status samostalnih umjetnika uveden je još 1946. godine, Zajednica umjetnika Hrvatske (ZUH) registrirana je 1965. godine, a tek 1979. godine, dakle, nakon pune 33 godine, izglasan je prvi Zakon o samostalnim umjetnicima.

Svoj prvi status stekla sam još 1981. godine pa mogu reći da sam «u sustavu» gotovo od njegova zakonskog početka.

Nakon osamostaljenja, novi Zakon radio se pune dvije godine. Čitam sve te dokumente i ponovno zaključujem da su šira i uža javnost aktivno i zainteresirano sudjelovale u njegovu donošenju.

Ne zaboravite da se Zakon donosio u mračnim devedesetim godinama, a da je završni tekst istoga izradio dr. Ivo Josipović, tada samo stručnjak, ne i političar. Tadašnjeg ministra Božu Biškupića zanimalo je mišljenje svih, ne samo njegovih, pa je upravo zbog takva pristupa Zakon i danas na snazi i jedan je od rijetkih u ovoj zemlji koji još uvijek «drži vodu».

Posljednji Pravilnik koji se odnosi na samostalne umjetnike stupio je na snagu 2004. godine i njegovu donošenju također je prethodila šira analiza, rasprave, mnogobrojni okrugli stolovi te sati i sati rada Radne skupine.

Danas, 2015. godine, gotovo 70 godina od prvog proglašenja statusa samostalnog umjetnika, donosi se Pravilnik koji s demokracijom nema apsolutno nikakve veze:

• nitko ne zna tko ga je sastavio
• ne postoje javno objavljena imena Radne skupine (ako je iste uopće bilo)
• na stranicama Ministarstva kulture nema ni jedne informacije da se radilo na Pravilniku
• na stranicama Zajednice umjetnika nema ni jedne informacije da se radilo na Pravilniku i da je pušten u e-savjetovanje, a sličnu informaciju ne možete naći ni na stranicama strukovnih umjetničkih udruga
• Nacrt Prijedloga nije dostupan ni na jednoj od navedenih stranica
• ni Ministarstvo kulture ni Zajednica umjetnika nisu poslali ni jedno priopćenje o tome da se radi na novoj regulativi
• od 2006. godine u više sam navrata pismeno tražila promjene Pravilnika, a od 2008. intenzivno, ali nije bilo interesa da se stvari mijenjaju
• tijekom 2011. godine održane su, na inicijativu Ministarstva kulture, mnogobrojne rasprave, okrugli stolovi i sastanci Radne skupine za promjenu Zakona, ali je incijativa - minirana od «nepoznatih» subjekata
• od dolaska ove vlasti u planovima za izradu novih zakona svake godine stoji i promjena Zakona o umjetničkoj djelatnosti, ali nikada se nije započelo raditi na istom, a sada se umjesto promjene Zakona donosi novi Pravilnik
• prijedlog novog Pravilnika koji je bio postavljen na e-savjetovanju toliko je sramotan da se o njemu nema što raspravljati
• prijedlozi koje su strukovne umjetničke udruge izradile i koje su članovi odobrili, promijenjeni su i na stranicama e-savjetovanja našli su se kriteriji koji nemaju veze s onim što su udruge izglasale.

Ne treba ni spominjati da novi Pravilnik ni nakon devet godina nije usklađen sa Zakonom o kazalištima, a kako stvari stoje - ni neće. Pa tako zaposleni (dramski) umjetnik u kazalištu ulazi u «zaštićenu kategoriju» nakon 20 godina, a samostalni tek nakon 25, a i nakon toga prolazi financijsku reviziju.

Za ovu godinu u planu je za drugo tromjesječje bila izmjena i dopuna Zakona o kazalištima te donošenje Zakon o upravljanju javnih ustanova u kulturi. Sutra ćemo se pozdraviti s drugim tromjesječjem, ali od novih zakona - ni Z.

Pravilnik HZSU Prijedlog 2015

Ukratko, nastavlja se devastacija hrvatskoga kulturnog prostora.

Šutke.

Podmuklo.

Namjerno.

Zastrašeni umjetnici šute, ne reagiraju, a mladi ljudi rade na šanku ili bilo gdje drugdje i najmanje se bave poslom za koji su se školovali.

Kako većina preživljava, ne znaju ni sami.

Vlast je pobrkala socijalnu i kulturnu politiku i zaboravila da je izvrsnost jedino za što bi se svi trebali zalagati, država, lokalna razina, poslodavci, zaposleni i samozaposleni, samostalni te nezaposleni umjetnici.

A izvrsnost bi prije svih trebalo poticati upravo Ministarstvo kulture.

Nemojte se ni pitati kako bi se ovakvo devastirano Ministarstvo kulture moglo zalagati za izvrsnost.

Nikako.

Kultura je nasmrt bolesna, a s njom i svi mi koji radimo u području.

I umjesto da izađemo pred Runjaninovu i tražimo da se smjesta prekine s izrugivanjem hrvatskoj kulturi, gledamo to bijedno e-savjetovanje na internetu i čekamo egzekuciju.

I ovih četvero od 22 mladih ljudi s početka Slamke potražit će mjesto izvan ove ruševine od sustava. Nisu ludi ostati u zemlji u kojoj se više nitko ne usudi promrmljati ni dobar dan, a kamoli glasno izreći svoje mišljenje.

Prije godinu i pol pomagala sam KUD-u Zvir iz Jelenja na izradi Strateškog plana kako bi se zaštitili od samovolje politike, a danas čitam u Novom listu da je mladog novinara Fabijana Černeka, koji je bio na predstavljanju Strategije i zdušno se zalagao da što više zainteresiranih sazna da ista postoji, fizički napao načelnik općine Ervin Radetić.

Izudarao ga šakama.

Govoriti o pogubnom utjecaju politike na kulturu nije više samo opasno za egzistenciju i socijalni kapital, nego je postalo i stvar fizičkog opstanka.

Zamjeriš li se politici, očekuj da će te izudarati šakama.

Čitam ovih dana da je podignuta kaznena prijava protiv Nere Gijanović Kljajić, bivše ravnateljice HNK-a u Šibeniku.

Pisala sam još 2011. u više navrata o katastrofalnom utjecaju politike na kazalište u Šibeniku, a sve to na svojoj je koži danas osjetila upravo Gojanović Kljajić. Za mnoge inkriminacije koje joj se stavljaju na teret mogu reći da i ne spadaju u kazneno, nego u prekršajno područje.

Ali, čemu se baviti sitnicama?

Koliko sam samo u ovih pet godina na stranice Slamke spasa donijela dokumente koji uistinu spadaju pod kazneni progon, ali ništa se nije dogodilo.

Jer je politika tako odlučila.

Mnogobrojne inkriminacije koje sam samo u posljenje vrijeme obrađivala, a tiču se javno objavljenih nalaza Državne revizije, jasno pokazuju da treba procesuirati krivce.

Nitko nije procesuiran.

Što je s Prohićem, na primjer?

Kazališna vijeća šibenskog, riječkog i zagrebačkog HNK-a, a i drugih kazališta, imala su sve instrumente da vide što se događa i poduzmu korake.

I nisu poduzela ništa.

Gdje je njihova odgovornost?

Hoće li ih se procesuirati?

Vlasnici, koji su (preko Vijeća) morali znati da se što protuzakonito događa, trebali su na vrijeme poduzeti korake.

Nisu učinili ništa. Dok im nije zatrebalo.

Treba li i njih procesuirati jer su i oni odgovorni?

Sustav riznice (u kojem je šibenski HNK) štiti vlasnika od mogućih malverzacija, a očito je da - ne štiti.

Treba li i njih sankcionirati?

I sada visi Pedro.

Danas je to Nera Gojanović Kljajić.

Sutra će biti netko drugi.

Kako već zatreba politici.

Čekam dan kada će se procesuirati oni koji bi trebali biti prvi na listi: koji su zaduženi da čuvaju i unapređuju sustav.

A osobnim interesima su ga razrušili.

Tko još nije pročitao, predlažem knjigu Natalije Princi Duhović Osmi grijeh - posluh, a za dopunsku literaturu svakako pročitajte knjigu Gorana Marića: Slom lažnog proroštva.

Da, kad smo već kod knjiga i urušenog sustava bez kriterija, netko od Slamkara poslao mi je poruku da je Irena Škorić, koja je za jednodnevnu manifestaciju Noć hrvatskog filma dobila gotovo 200 tisuća kuna s međunarodne djelatnosti, likovne djelatnosti te časopisa, 12. lipnja dobila preko svoje udruge  Artizana  na natječaju  Potpora knjizi  dodatnih 17 tisuća za svoju knjigu Medeni mjesec.

Reći ćete, nije to neki novac.

I nije.

Miro Gavran, naš najizvođeniji dramski pisac u inozemstvu, dobio je - 10 tisuća. I nije jedini koji je dobio manju potporu od Škorić. 

Ipak Škorić vrijedi više od Gavrana, Tene Štivičić, Josipa Bratulića, profesora Solara, Slavenke Drakulić, Igora Štiksa, Claudija Magrisa ili Dražena Katunarića.

To se samo po sebi razumije.

Ah, da, Slamka spasa - treća knjiga, očekivano je na  Otkupu  dobila 0,00 kuna.

Nije javna potreba u kulturi.

Naravno.