Kazalište Mala scena jedan je naš suradnik nazvao “mističnim dvorcem u kojem se osjećaš kao doma”. I u jednoj rečenici opisao sve što, ispod formalnosti, jesmo.
Formalno smo najstarije privatno kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj koje još uvijek djeluje. Započeli smo s radom kao kazališna družina 1986., a od 1989. djelujemo u našem, sada već poznatom, prostoru na Medveščaku.
Producirali smo 141 naslov, naše su predstave osvojile 105 nagrada, a naše djelovanje njih 10ak. Producirali smo međunarodni festival “Mliječni zub” te nekoliko međunarodnih projekata, a naše su predstave gostovale diljem svijeta – od Sydney Opera House i Barbicana u Londonu do Koenji kazališta u Tokyu.
A neformalno?
Naša priča započela je kada su Vitomira Lončar i Ivica Šimić, nakon nekoliko godina rada u jednom javnom kazalištu, dali otkaze i odlučili pokrenuti nešto svoje. Odlučili su da žele sami stvarati svoju sudbinu, da žele raditi predstave u koje vjeruju, s integritetom, sa žarom i na najvišoj umjetničkoj razini. Nisu htjeli “odrađivati” kazalište. Htjeli su ga živjeti.
I ta iskra pokrenula je sve.
Započelo je sa izvedbom naše kultne “Kraljevne na zrnu graška” koja se tada zvala “Cvjetovi mašte”. Prva verzija predstave trajala je čak sat i pol! Nakon što su ipak shvatili, uz komentare dobronamjernih kolega, da bi predstavu ipak malo trebalo “srediti”, nastala je nova verzija naziva “Pričalo i Malena” koja je postala sadašnja “Kraljevna”. Nakon nekoliko godina avantura putujući po cijeloj Hrvatskoj (ako sretnete Vitu na blagajni, svakako je pitajte o vožnji po blatu na predstavu, kada su kostimi nastradali, ali predstava se ipak održala!) dobili smo mogućnost da od družine s jednim autom postanemo kazalište s pravom dvoranom!
Doduše, ta je dvorana bila sve samo ne – kazališna. Ali kako kažu “kad se male ruke slože...” (detalje o izgradnji dvorane i prvoj izvedbi na koju nije došao – nitko, možete pročitati u našoj monografiji!).
I tako je krenulo.
Rušili smo granice gdje i kako smo stigli. Od prve web stranice među kazalištima u Hrvatskoj, do prvih predstava za bebe još 2002., pa do fenomena hrvatskog glumišta – naših “Padobranaca” koji su proputovali svijet i igrali na kultnim mjestima gdje niti jedna hrvatska predstava nije bila, ni prije, a ni poslije.
Gradili smo našu “prepoznatljivu različitost”, ali uvijek s istom mišlju – da je izvrsnost uvijek prije svega i da je kazalište – utočište, mjesto gdje se društvo dolazi nahraniti i napuniti. Igrati se.
U neke smo predstave vjerovali, ali su propale. U neke nismo, pa su zaživjele.
Doživjeli smo tri bankrota, i preživjeli. Prošli smo velike uspjehe i ogromne padove. Imali smo 7 zaposlenih pa 1, sada nas eto opet na 7.
Ali, staviti ključ u bravu nikada nije bila realna opcija.
Jer za nas kazalište nije posao. Za nas je kazalište način života.
Kada nije bilo druge – staviš predstavu u auto i ideš. Gdje te zovu. Ili ne zovu, ali te ipak prime (priča o turneji po Americi koja je bila otkazana kad je ekipa već sletila je isto vrijedna čitanja iz naše monografije).
1993. stalnoj postavi Male scene pridružila se još jedna glava, gotovo rođena u kazalištu.
Ta glava danas je umjetnička ravnateljica Male scene. Zaljubljenica u operu i istraživanju novih (i svih) smjerova, opet sam malo zaokrenula priču. Dodala još malo ludila u naš mozaik.
Stojeći na ramenima tradicije, držeći se za ruke u sadašnjosti i gledajući prema budućnosti, tu smo i dalje. Vjerujući kako je kazalište ono što danas još čuva ljudskost i ono najvažnije u nama – igru. Vjerujući kako je kazalište ovdje da svijetli i podsjeća sve na svjetlo koje nosimo u sebi. Vjerujući da je kazalište dvorac, utvrda mašte, slobode, emocija.
A sve to zbog, sa i uz – vas.
Dobrodošli u Malu scenu gdje se veselimo ispisivati nove stranice s vama!