originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošloga sam tjedna u tri dana gledala tri potpuno različite predstave, a svaka me potakla na razmišljanja o hrvatskom kazalištu danas.

U četvrtak sam bila u Varažinu na premijeri predstave Mani Gotovac «Pričaj mi o Gorkom» i ponovno se uvjerila da je za dobru predstavu koja će rezultirati katarzom, dovoljno isto ono što je bilo potrebno i prije 25 stoljeća: glumac i gledatelj u isto vrijeme na istom prostoru.
Točka.
Ne treba mi ništa više.
Energija, strast, strast, strast, ljepota, ljubav, čistoća, jednostavnost, jasnoća…
Emocija.
I, to je to.
Kazalište.
Sljedećeg sam dana nazočila proslavi desete obljetnice neovisnog kazališta «Gavran». Deset godina opstati na hrvatskoj neovisnoj kazališnoj sceni pravi je podvig i bračni par Gavran uistinu je zaslužio gromoglasan pljesak prepune Male dvorane Lisinski koji se srušio na njih nakon najnovije produkcije «Lutka». Želim im još mnogo uspješnih predstava i, dakako, obljetnica! A uvjerena sam da će i ubuduće biti tako. Ma žilava je neovisna kazališna scena u Hrvata, ne može ju se zatući samo tako, koliko god se Neki trudili!
Jučer navečer gledala sam « Žutu crtu» u ZKM-u, koprodukciju s njemačkim kazalištem iz Braunschweiga, sa sjajnim glumcima i iznimno aktualnim temama - pitanjima slobode, ulaska Hrvatske u EU… Premda bi se o svakom segmentu ove predstave moglo mnogo toga (dobroga) reći, u glavi mi zvoni samo jedna rečenica koja me s pozornice pogodila ravno u želudac: «Želim živjeti u zemlji u kojoj su dva i dva uvijek četiri».
Želim živjeti u zemlji u kojoj su dva i dva uvijek četiri.
U 12 riječi sažete su sve želje, čežnje, nade…
Kad izgovoriš tu rečenicu, pomisliš - pa zar je to uistinu tako teško?
To učimo u prvom razredu osnovne škole pod naslovom osnovne računske operacije.
2 + 2 = 4
Kako ova računska operacija izgleda u Hrvatskoj? Bolje reći - u hrvatskom kazalištu?
U hrvatskom kazalištu dva i dva često su tri, ponekad deset, ponekad i sto, a ponekad čak ni - jedan.
Argumenti?
Evo ih nekoliko.

HNK u Splitu ušao je već u u fazu opasnog odstupanja od formule 2 + 2 = 4.
Prošlo je više od tri (3) godine od raspisivanja prvog natječaja za intendanta drugog najvećeg nacionalnog kazališta u Hrvatskoj. Tadašnji intendant Milan Štrljić valjda je već i zaboravio da je bio na toj funkciji i što se dogodilo s prvim natječajem. Trenutačna je situacija potpuno izmakla kontroli, kazalište nema NIKAKVU upravu, čak ni vršitelja dužnosti, organizacija od tristotinjak zaposlenih potpuno je prepuštena slučaju, a najgore je od svega što se ovim problemom baš nitko ni u Splitu, a ni u državi nije odlučio ozbiljno pozabaviti. Tužna priča o HNK-u u Splitu više se ne može UKRATKO prepričati, a za one koje zanima, mogu najnovija događanja pogledati na Teatar.hr. Ako se odlučite za poduhvat razumijevanja toga što se događa u Splitu, pomislit ćete da ste definitivno zalutali u neku iznimno kompliciranu računsku operaciju kao što su na primjer integrali. Daleko od 2 + 2 = 4.
Najnovija je vijest da pitanje novog intendanta HNK-a u Splitu nije ni postavljeno na dnevni red sjednice Gradskoga vijeća koja je započela u petak, a sutra ima nastavak. Glavna tema ove sjednice pitanje jest - Hajduk. HNK Hajduk. Naime, navijači Hrvatskoga nogometnog kluba Hajduka izašli su na ulice kako bi dobili što traže. Masovno.
Za HNK Split nema tko izaći na ulice!
Ne znam kako je vama, ali od ove spoznaje da se za poštovanje zakona i zakonitosti rada jedne nacionalne kazališne kuće ne može okupiti ni desetak građana koji će prosvjedovati, osjećam samo - užas.
Mediji su puni skandaloznih tema zbog Kerumove politike, od škvera, Jugoplastike pa do famoznog Hajduka, ali da je najveća organizacija u kulturi u opskurnoj zoni potpune nezakonitosti, to možete pročitati samo na portalu Teatar.hr. Čak ni Slobodna Dalmacija više ne prenosi ovaj skandalozni slučaj.
Od svega me već pomalo hvata - STRAH. A to mi se ne događa često.
U zagrebačkome pak HNK-u danas istječe rok za prijavu kandidata za četvrti natječaj za intendanta. Za sada je javnost upoznata samo s činjenicom (putem Facebooka) da se za ovo radno mjesto prijavio Velimir Visković. Sve ostalo - u domeni je nagađanja. A nagađanjima se ne bavim.
Možda još danas netko svoju kandidaturu pošalje poštom pa se može očekivati da će se do kraja sljedećeg tjedna znati tko je ušao u ovaj «užareni ring». Hoće li i ovoga puta politika imati zadnju riječ i hoćemo li napokon otkriti ima li Velimir Visković ikakvu potvrdu o znanju stranoga jezika, znat ćemo uskoro.
A osobito je zanimljiva činjenica da se zadnji dan natječaja poklopio s obljetnicom otvaranja zgrade HNK-a. Naime, na današnji dan 1895. godine Car Franjo Josip I. udario je svojim čekićem i otvorio naše nacionalno kazalište. Danas? Danas na pozornici toga slavnog kazališta - nema predstave! Mrtvo. O, da, bio je jutros na programu ciklusa «Nedjeljna matineja uz kavu» - koncert. Pod nazivom «Meksička vokalna lirika».
Meksička vokalna lirika baš je prigodan program za obilježavanje otvaranja zgrade velikog hrvatskog kazališta. Ali ne spominje se nikakva obljetnica, neki minoran događaj iz prošlosti, nevažan datum.

No, vratimo se mi temi 2 + 2 = 4.
I onoj želji iz naslova, da želim živjeti u takvoj zemlji u kojoj je ova računska operacija nešto što se podrazumijeva.
Ministarstvo kulture RH uoči ljeta raspisalo je natječaj za Javne potrebe u kulturi za 2013. godinu. Uz Natječaj izašao je 21. lipnja i Pravilnik o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi iz kojeg se detaljno može saznati sve o «pravilima igre» po kojima se natječaj provodi.
Super.
Za sada.
U Članku 5. piše da su javne ustanove i druge pravne osobe kojima je osnivač ili suosnivač Republika Hrvatska koje prijavljuju programe javnih potreba u kulturi dužne u prilozima prijavnici dostaviti strateški plan ustanove.
Također piše da su za prijavu trogodišnjih programa/projekata javnih potreba u kulturi svi zainteresirani, bez obzira na status, dužni u prilozima prijavnici dostaviti strateški plan.
Dakle, točno je specificirano koji to subjekti OBVEZNO trebaju priložiti svoje strateške planove.
I opet - super.
I sve bi bilo po načelu 2 + 2 = 4 da iz Ministarstva kulture nije 4. listopada ove godine na adrese strukovnih udruga koje su aplicirale na navedeni natječaj došao ZAHTJEV ( Dopis - strukovne udruge)koji potpisuje ministrica kulture, a u kojem piše da do 1. studenoga strukovne udruge koje su predale aplikaciju dostave svoj strateški plan.
E sad, ponovno, čitam Pravilnik. Pa Natječaj. Pa Pismo.
I neopozivo utvrđujem da u pismu stoji nešto čega ni u Natječaju ni u Pravilniku - nema.
Odnosno, da smo opasno izašli iz formule 2 + 2 = 4.
I to ne samo zbog toga što se prema pozitivnim zakonima ove zemlje uvjeti natječaja NE MOGU mijenjati naknadno, odnosno, NAKON što je natječaj - zatvoren.
Ima i drugih razloga zbog čega ovo pismo spada izvan kategorije naše formule 2 + 2 = 4.
Prvi je što nikakav strateški plan nije moguće napraviti u samo tri tjedna.
Drugi je što strukovne udruge u većini slučajeva nemaju osposobljene ljude koji bi taj strateški plan uopće mogli napisati.
Treći je što se strateški dokumenti, a prema statutima većine udruga, moraju donositi na skupštini. To znači da bi sve udruge trebale sazvati izvanredne skupštine, i to u kratkom roku. A upitno jest bi li tim strateškim dokumentima i svekoliko članstvo udruga dalo zeleno svjetlo.
Četvrti je što država ima dvogodišnji strateški plan za kulturu, a od korisnika (u ovom slučaju strukovnih udruga) zahtijeva - trogodišnji.
Uh.
E, sada, uzevši u obzir sve ovo, postavljam pitanje, kada će premijer Milanović, kad sljedeći put bude izgovarao rečenicu da PRAVNA DRŽAVA DJELUJE, uzeti u obzir i - kulturu?
Hoću li doživjeti da i u kulturi počnu vrijediti tako jednostavne računske operacije kao što je zbrajanje jednoznamenkastih brojeva?
Bojim se - najgoreg.

P. S. S radošću objavljujem da je knjiga «Slamka spasa - Prvi dio» u izdanju Biblioteke Mala scena izašla iz tiska, i to uz financijsku potporu Ministarstva kulture. Sve zainteresirane pozivam na promociju 24. listopada u 19 sati u Veliku dvoranu Akademije dramske umjetnosti u Zmaršala Tita 5. Knjigu tekstova pisanih na ovom blogu od rujna 2010. do travnja 2012. promovirat će dr. sc. Sanjin Dragojević, dr. sc. Snježana Banović te urednik Jasen Boko, a tekstove će čitati dramski umjetnik Željko Vukmirica. Bilo bi mi drago da svi oni koji vjeruju da su promjene u hrvatskom kazalištu - pozvani ste!