originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošloga sam tjedna bila u Leipzigu na 22. festivalu «euro-scene» unutar kojeg sam sudjelovala na simpoziju «Umjetnost i život - promjene u (istočno)europskoj neovisnoj kazališnoj sceni». Simpozij je organiziralo Sveučilište u Leipzigu u suradnji s njemačkim centrom ITI, a u radu su sudjelovali kazališni teoretičari i praktičari iz Njemačke, Srbije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske. Tema kojom sam se bavila na ovom skupu bila je «Političke i društvene promjene, prepreke i njihove posljedice na neovisnu kazališnu scenu».

Hm.
S obzirom na činjenicu da hrvatsko neovisno kazalište prolazi kroz turbulentno razdoblje, bilo je iznimno korisno razmijeniti mišljenja s kolegama iz različitih sredina, a također i predstaviti hrvatsku situaciju na neovisnoj sceni.
Naime, tek kad čovjek izađe iz apsurda u kojem živi može vidjeti kako je ogroman taj apsurd. Ne odnosi se ovo samo na kazalište. Može to biti i brak. Ili bilo koja druga struktura ili zajednica.
Pa sukladno ovoj postavci mogu reći - tek kad se malo odmakneš od našeg patološkog kazališnog sustava možeš vidjeti do koje je mjere poremećen.
Dakle, evo novosti u kratkim crtama.
Ovih je dana u Leipzigu završen natječaj za novog intendanta njihova najvećeg kazališta.
Znate li koliko je bilo prijavljenih kandidata? 40. Četrdeset.
Nakon nekoliko krugova razgovora isprofilirala su se tri kandidata, a odabrani je izazvao mnoge kontroverze. Jer, kažu njemački kolege, u izbor se uplela - politika.
Ne cvjetaju ruže u njemačkom kazalištu, događaju se mnoga previranja i postavljaju pitanja funkcioniranja sustava, ali bez obzira na sve, postoje pravila koja se znaju.
I kojih se svi drže.
Na primjer, kad dolazi novi intendant s njim dolazi i novi ansambl formiran prema programu novog intendanta. Ostaju samo glumci koji su u «zašićenoj zoni» i koji zbog godina staža više ne fluktuiraju.
Razgovaram sa Stephanom Schmidtke, pridruženim umjetničkim ravnateljem drugoga najvećeg kazališta u Njemačkoj, onog u Düsseldorfu, koje ima 400 zaposlenika i koje na svojih pet pozornica i s osamdeset i jednim zaposlenim glumcem godišnje odigra preko 600 izvedaba. Pričam mu o krizi izbora čelnih ljudi naših dvaju najvećih kazališta u zemlji i nije mu jasno ni to kako «padaju» natječaji, a ni to da se na natječaje prijavljuje tako malo kandidata.
Odustala sam od objašnjavanja nakon drugog pokušaja jer, kako čovjeku izvan ove zemlje objasniti kulturnu politiku jednog Željka Keruma?
Ili Duška Ljuštine?
Nemoguća misija.
Okrenuh se na drugu stranu i nakon razgovora s redateljicom i izbornicom festivala BITEF Anjom Sušom iz Srbije pomislih: Pa mi možemo biti sretni jer se kod nas natječaji barem - raspisuju! U Beogradu trenutačno čak tri kazališta imaju v. d. ravnatelje (i još 6 javnih ustanova u kulturi), jedan je upravo smijenjen, ali natječaji nisu raspisani niti je u planu njihovo raspisivanje. U Sloveniji je, kako kaže dramaturginja i prevoditeljica Urška Brodar koja se prije godinu dana iz Ljubljane preselila u Berlin, također kriza menadžmenta. Tri (od deset) javnih kazališta imaju v. d. upravu, a do krize je također došlo - iz političkih razloga.
Eh, politika, politika…
Ni Srbija ni Slovenija nemaju poseban Zakon o kazalištima nego imaju Zakone o kulturi, ali… bez obzira na očekivanja, nisu zaživjeli u praksi.
A kako stvari stoje, i neće.
I svi su nezadovoljni.
Zvuči li vam poznato?
Može se reći da je umjetnicima u «opisu radnog mjesta» da budu vječno nezadovoljni, međutim, očito je da na umjetničkom području u Srbiji, Sloveniji, a i u Hrvatskoj, stanje postalo neodrživim.
Ako se vratimo u povijest, postat će jasno zbog čega smo, bez obzira na to što već više od 20 godina ne živimo u istoj državi - u sličnim problemima. Naime, od posljednjih 90 godina, 70 smo živjeli u istom sustavu, u gotovo istim kazališnim zakonskim okvirima, koji su, izgleda, promijenili genetski kôd svih onih koji stvaraju kazalište.
A i onih koji stvaraju zakonske okvire za njihovo funkcioniranje.
Kako drugačije objasniti da se sustav javnih kazališta nije pomaknuo s mjesta, dapače, dodatno se urušava, a da neovisna scena, koja je najživlji dio kulture u svim trima spomenutim zemljama, doživljava sve veća i veća zatiranja?
I da gubi bitku sa sustavom.
Kad sam se prije nekoliko godina bavila analizom izrade Zakona o kazalištima iz 1991. godine, bila sam upozorena na riječ koju je akademik Nikola Batušić uporabio u jednom svom ogledu iz 1995. godine i odnosi se na proces rada na ZOK-u iz 1991, a to je «kontumacija». Kontumacija je, prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, izricanje presude u odsutnosti tuženika, ogluha, neposlušnost, prkos. Batušić se izrazom kontumacija koristi u kontekstu da je administracija napravila ZOK iz 1991. godine, a da je stručnjake i aktivne kazališne djelatnike isključila iz njegove izrade.
Svatko tko poznaje rad Nikole Batušića zna da on nije bio znanstvenik i čovjek koji bi upotrebljavao «teške» riječi. A opet, ovu je riječ uporabio da bi pokazao kako se administracija odnosila prema struci pri radu na izradi ZOK-a. Moram priznati da mi se riječ činila pretjeranom i da nisam mogla dokučiti razloge njenoj uporabi. Danas mi se pak čini da je akademik Batušić zapravo bio - vidovit. Jer ovo što se događa s kazalištem u Hrvatskoj, da se s jedne strane ne čini ništa da se situacija u javnom sektoru promijeni, a s druge da se uništava neovisna scena, upravo to - kontumacija.
Koja za posljedicu ima kulturocid.
Hm, je li danas dan teških riječi?
Vjerojatno jest.
Vrijeme za «lake» riječi isteklo je. Nema ga više. Otišlo je s prošlošću u kojoj se nije imalo petlje napraviti ono što se trebalo napraviti, a to je promjena paradigme.
Koja je današnja dobra vijest?
Na stranicama Ministarstva kulture izašao je dokument u kojem je razvidno da se u 2013. godini namjerava promijeniti 14 zakona (!), što znači da bi se svaki mjesec trebao donositi po jedan novi zakon (ili više njih).
Promjena Zakona o kazalištima te Zakona o upravljanju javnih ustanova u kulturi predviđena je za drugo, Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi za treće, a Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti za četvrto tromjesječe 2013. godine.
Hoće li ovoga puta Ministarstvo kulture pokazati političku volju za nužnim promjenama?
Hoće li se stručnjaci staviti na raspolaganje ideji promjene?
Hoće li oni na koje se ovi zakoni odnose imati snage suočiti se sa zbiljom?
Hoće li se u promjene zakonskih okvira uključiti civilno društvo?
Ostaje nam vidjeti.
A do onda, valja nam jednostavno - preživjeti.
Sa sviješću da dalje ovako više ne može.