originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Nekidan je u razgovoru Povjerenica za informiranje izjavila da još uvijek nema ni minimalne uvjete za rad, da je ispočetka vjerovala da se radi o spletu okolnosti i da treba vremena, no više ne vjeruje u slučajnosti.
Mi s margine odavno znamo da nema slučajnosti i da je cijeli sustav ustrojen tako da ispljune iz sebe sve one koji ga propituju.
Pitati, tražiti podatke, odgovore, transparentnost, e, to je stalno na granici skandala.
Nedopustivo!
Sve može, samo nemoj ništa pitati!
A prošle jeseni oformio se u Gradu Zagrebu Savjet za kulturu koje je odlučio upravo ovo zabranjeno - propitkivati naše (loše) prakse u kulturi.
Vjerojatno se mnogi sjećaju da je u studenome 2013. godine predsjednik Skupštine Zagreba Darinko Kosor predstavio javnosti svoj Savjet za kulturu, neovisno tijelo koje radi volonterski i koje na dnevni red svojih tribina postavlja probleme zagrebačke kulture.
U srijedu 28. svibnja održana je tribina s temom zagrebačkih centara za kulturu.
Kako je bilo rečeno, «najnevidljivijim» dijelovima zagrebačke kulture.
Mediji nisu prenijeli što se događalo na tribini. Kopala sam i kopala po internetu, ali - ništa.
Ni slova.
Nevidljivo.
Kao da tribine nije ni bilo.
Metoda - noj, pijesak.
Oni kojih se tribina izravno ticala, predstavnici centara za kulturu Grada Zagreba, nisu se pojavili.
Nije se pojavio nitko ni iz Ureda za kulturu pod čijom su Centri izravnom nadležnošću.
Naime, Grad Zagreb vlasnik je javnih ustanova u kulturi, pa tako i centara.
I, ako mene pitate, životno bi trebao biti zainteresiran za rješavanje nagomilanih problema u centrima.
Nedolazak ključnih «igrača» nije slučajan.
Čujem da je stigla direktiva «odozgo» da se tribina - bojkotira.
Lakše je držati smeće pod tepihom, negoli ga čistiti.
A da se ima štošta počistiti, bilo je jasno šačici ljudi koji su došli u Skupštinu grada čuti što se događa u 13 (ili ipak 12?) centara za kulturu Grada Zagreba.
Iz prezentacije koju je napravila Snježana Banović saznali smo da za «hladni pogon» zagrebačkih centara porezni obveznici izdvajaju oko 31 milijun kuna, a za program tek 13 %.
Dakle, u startu možemo zaključiti da centri nisu programski orijentirani nego služe za zapošljavanje.
Ne bi to bio problem kada se ta zapošljavanja ne bi radila po zlatnom načelu zbrinjavanja «svojih» ljudi.
Mnogo je lakše zaposliti nekog svog u «nevidljivom» centru nego u vidljivom kazalištu. (Premda i zapošljavanja po direktivi, odnosno, politička zapošljavanja, imamo i u kazalištima, bez brige, čak i u ovo vrijeme zabrane zapošljavanja!)
Dva centra «strše» od ostalih po financiranju: NS Dubrava i Kulturni centar Travno.
U Dubravi je zaposleno 35 djelatnika, a na čelu mu je, kako piše na stranicama, Ivica Rubić (SSS).
I to već dugi niz godina.
Još u veljači ove godine došao mi je u ruke dokument iz kojeg se vidi da je protiv četvorice zaposlenika NS Dubrava Ivice Rubića, Željka Šturlića, Krešimira Kvočića i Božice Nekić Barišić podnesena prijava Općinskome državnom odvjetništvu u Zagrebu zbog sumnje da su počinili štetu svojoj organizaciji od najmanje 7,5 milijuna kuna.
Do danas nisam nigdje ni vidjela ni čula, a ni pročitala što se događa s tom istragom.
Jedino što znam jest da NS Dubrava već mjesecima suradnicima nije isplatila honorare, a ljudi se boje prijaviti.
Što misli Ured za kulturu Grada Zagreba o ovom slučaju?
Što misli gradonačelnik Milan Bandić?
Ima li javnost pravo saznati što misle o ovoj prijavi?
Sjećate li se kad se u Zagreb svojedobno doselila operna pjevačica Gertruda Munitić? Naveliko se pisalo o tome da će dobiti posao u Koncertnoj direkciji.
Na kraju nije zaposlena u toj ustanovi nego - u jednom centru za kulturu.
Onom na Trešnjevci.
Nije moguće pronaći javno dostupne podatke je li iz tog centra otišla i u mirovinu ili je umirovljena iz neke druge ustanove.
Pitam se: kako je zaposlena?
Na koje radno mjesto?
Što je radila?
Ne znam.
Imamo i druge vrste zapošljavanja u centrima.
U NS Dubrava zaposlen je sin bivšeg savjetnika gradonačelnika Bandića Stipe Zebe, zatim sin bivše savjetnice za centre za kulturu Davorke Lenac (sadašnje savjetnice za tehničku kulturu), bivša supruga sadašnjeg ravnatelja CK Maksimir Tomislava Vukovića čiji je tata Radovan Vuković bivši ravnatelj Umjetničkog paviljona, a mama šefica računovodstva CK Maksimir, dakle, Tomislav je nadređen svojoj mami… U CK Maksimir zaposlena je i Natalija Akmadža, kumče pročelnika za kulturu Ivice Lovrića (ah, ti kumovi!), a Natalijin tata Ante, ravnatelj je Tehničke škole Zagreb u kojoj je Ivica Lovrić nekada bio - ravnatelj.
Do dolaska u Ured.
Voditeljica marketinga u CK Maksimir pak je Nina Vesely Nekić, čija je mama bila ravnateljica CM Ribnjak, a sada je u tom istom centru viša stručna suradnica.
Tu je i Maja Jurić Ivoš (SSS) ravnateljica Centra za kulturu i film August Cesarec koja je radila u teatru Exit, a onda se «preselila» u drugu/istu firmu na istoj adresi. Slučajno?
Isuse… Ne idem danas dalje. A vjerujte, ima toga još.
Smještaju se djeca, partneri, žene, bivše, sadašnje, buduće, sklanjaju se na radna mjesta po centrima, a kakvi su rezultati rada?
Nevidljivi.
Prije nekoliko godina zbrajala sam programska sredstva koja dobiva NS Dubrava po svim stavkama.
I?
Imali su veće subvencije od kazališta Gavella, na primjer.
Ili Zagrebačke filharmonije.
Što se tiče Kulturnog centra Travno koji ima istog ravnatelja kao i Posudionica narodnih nošnji (Josip Forjan), tamo su se očekivale promjene na posljednjem natječaju, ali Forjan je čvrst «kano klisurina» i - ostao je. Premda je dovoljno otići na stranice Kulturnog centra Travno iz kojih se vidi kakav se program odvija u najnovijoj dvorani u Zagrebu.
Što se prošle godine događalo u zagrebačkim centrima i s kakvim rezultatima, još ne znamo. Podataka nema.
Na stranicu «Sjednice gradske skupštine» već danima se ne može ući pa ne mogu vidjeti jesu li postavljeni izvještaji za kulturu Grada Zagreba za 2013. godinu.
Tko zna, možda se stranica i srušila jer joj je neugodno…
Ukratko, centri za kulturu Grada Zagreba spremni su za veliku reformu.
Što se čeka?
Halo, halo, ima li koga u Uredu za obrazovanje, kulturu i sport tko bi se malo pozabavio ustanovama koje troše više od 30 milijuna kuna godišnje za nevidljiv rad?
Kad smo već kod političkog i sličnog zapošljavanja, svakako mi valja spomenuti čudnovate zgode koje se događaju s izborom novog ravnatelja Gradskog kazališta mladih u Splitu.
Prije godinu dana trebao je biti izabran novi ravnatelj.
Gradonačelnik Baldasar poništio je natječaj.
Nakon poništenja prošla je skoro cijela godina do objave novoga financijskog okvira da bi se mogao raspisati novi natječaj.
Kad je raspisan, krenule su političke igre i igrice.
Ukratko, pročitajte na index.hr što se događalo u petak.
Jedan tajanstveni telefonski poziv - usred sjednice Vijeća na kojem se trebalo sve riješiti - i Kazališno vijeće ostalo je bez predsjednika.
A taj isti predsjednik KV-a, Igor Novaković, menadžer je hotela Lav.
Pogledate li Zakon o kazalištima (Članak 31.), vidjet ćete da je predviđeno da vanjski članovi Kazališnog vijeća budu ugledni umjetnici ili radnici u kulturi.
Otkad to hotelski menadžeri spadaju u red uglednih umjetnika ili radnika u kulturi, to zna samo vlasnik GKM-a.
Ali eto, menadžer hotela Lav ruši natječaj.
A GKM ostaje bez vodstva.
Obezglavljeno.
Ljubici Srhoj, koja je također u proteklih dvadeset godina zapošljavala po babi i po stričevima, mandat je istekao jučer.
V. d. ravnatelja nije izabran.
Tko od sutra vodi GKM?
Nitko.
Bolje reći - vodi ga poznato splitsko ludilo (ludilo, brale) koje je sad već poprimilo kataklizmične razmjere.
Joj, skoro zaboravih, uskoro nas čekaju natječaji i nova zapošljavanja u HNK-u u Zagrebu!
Kako li će tek to zapošljavanje biti uzbudljivo.
Koliko kandidata za ravnatelje Opere, Drame i Baleta već čekaju u redu i viču: Dubravka Vrgoč, zaposli meeee!
P. S. Oglasila se ovih dana ministrica kulture s prijedlogom da se neke javne ustanove u kulturi odreknu 10 % svojih subvencija za pomoć poplavljenim područjima.
Zna li ministrica da je većina HNK-ova u minusu? Nadalje, kako to može tražiti od ustanova kojima nije osnivač, npr. od HNK-a u Splitu, ili Rijeci? Razina troška svake ustanove definirana je zakonima. Odakle će Državni arhiv odvojiti 10 % a da ne prekrši zakon?
A što je s planiranjem, glavnim instrumentom svake kulturne politike?
Zna li ministrica da se valja držati plana, a 10 % manje sredstava (za koja su ionako ugovori otišli tek prošlog tjedna!) velik je problem za svaku ustanovu u ionako smanjenim proračunima.
U četvrtak smo ponovno imali «američku školu» o kojoj sam pisala u prošlom postu, koja stoji porezne obveznike famoznih 300 tisuća dolara. Nastava je morala biti prekinuta jer su uvjeti na vezi bili nemogući. Možda da se iz tih sredstava uzme 10 %?
Kako to da ministrici nije palo na pamet predložiti Teatru Ulysses, koji je ove godine dobio čak 800 tisuća kuna (od čega 400 tisuća za međunarodnu djelatnost premda takve u njihovu programu uopće nema!) da se odrekne svojih 10 %?
Studenti MUZA za poplavljene
Je li ministrica primijetila da su se gotovo sva kazališta, glazbenici, umjetnici općenito, odmah organizirali i započeli s akcijama prikupljanja pomoći postradalim područjima? Ako je netko promptno spreman na akciju za potrebite, to su uvijek bili (a sigurna sam, bit će i u budućnosti) umjetnici.
Ministrice, kada biste smanjili zapošljavanje po stranačkom ključu (Zaposli meeee!) u vlastitom dvorištu bilo bi dovoljno novca i za programe i za poplavljena područja.
A i za samostalne umjetnike kojima ste ove godine smanjili financiranje doprinosa za «samo» milijun kuna.
P. P. S. S.
Skoro zaboravih, kazalište u Karlovcu izašlo je s objavom za medije da ulazi u povijest MDF-a u Šibeniku jer će ove godine na festivalu igrati čak tri naslova. Što reći.
Šibenski festival do danas nije javno objavio program (a Zorin dom šalje priopćenje!), a s druge strane, prije nekoliko godina kazalište Trešnja, a prošle i Mala scena, imali su tri naslova na ovom festivalu. Eh, zašto svijet uvijek počinje od danas i od nas?