originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prvi je dan Prve kazališne Burze mreže neovisnih kazališta/kazališnih družina. Naša kazališta predstavljaju svoje predstave (njih 21) na jednom mjestu u samo četiri dana.
Zvoni telefon.
"Dobar dan", kaže nepoznat ženski glas.
"Dobar dan", kažem ja držeći mobitel u jednoj ruci, a u drugoj letke koje raspoređujem po prostoru. U dvorani se "ruši" jedna predstava, druga čeka na "postavu", troje kolega čisti dvoranu, dvoje predvorje, dvoje pozornicu, gledatelji ulaze i izlaze, ispunjavaju evaluacijske listiće, volonteri im dijele materijale… jednom riječju - kaos na prostoru manjem od 200 kvadratnih metara (koliko je veliko cijelo naše kazalište).
Nepoznati se glas predstavi kao novinarka, ne čujem od buke ni ime ni za koga radi…
"Možete li dati izjavu?" pita.
Naravno da mogu, kako ne bih mogla, zato sam tu, pomislih, ali pitam novinarku da mi pobliže kaže o kojem segmentu želi da govorim: o umjetničkom, produkcijskom, tehničkom…? Misleći na Burzu, naravno.
"Molim?" kaže žena. "Ma ne, ne zanima me to! Recite, što mislite o ovome da je u Splitu zapaljen automobil zagrebačkih registracija, o tome da Štrumfovi govore kajkavski, o tome da je netko nekome ukrao nogometaša (kao da je nogometaš ukradeni sef sa zlatnim polugama) i uopće, o ratu između Splita i Zagreb?"
Rekao bi pjesnik: "Zapanjen sam stao."
Naših 14 kazališta okupljenih u Mrežu neovisnih kazališta/kazališnih družina u RH već danima priprema svoju Prvu burzu predstava. Živimo za to, ne spavamo od uzbuđenja hoće li sve ispasti kako smo zamislili, a žena me pita što mislim o ratu između Splita i Zagreba???!
Dođem kući na zadnje vijesti nakon što su kolege iz Kvaka, Tvornice lutaka, Moruzgve, Rugantina i Merlina pred oduševljenim gledateljima odigrali prvih pet izvedaba i pola informativne emisije gledam "velike dečke" nogometnih klubova Dinama i Hajduka kako neartikulirano prosipaju žuč prema drugoj strani i, dakako, udaraju po niskim strastima ne bi li dodatno raspalili vatru. Koliku su to minutažu dobili na javnoj televiziji za potpirivanje mržnje sjevera i juga zemlje, pitam se u nevjerici?
Rječnik, geste, grimase… užasnuto gledam u TV ekran i razmišljam o tome kako je zapravo strašno da netko toliko primitivan i neciviliziran uopće može dobiti javni prostor da bi kroz njega širio ideju nasilja.
Kao da ga u nedavnoj prošlosti nije bilo dovoljno…
Drugi dan na Burzu nam stižu kolege iz Splita (kazalište Play drama) predstaviti svoju novu produkciju. "Picasso". Igraju Elvis i mlada Lana Helena, režiju potpisuje Nenni.
U Zagrebu je kipuće, zrak stoji, a pred kazalištem - ogromna gužva. Zagrepčani s nestrpljenjem očekuju splitsku predstavu i na kraju ju nagrađuju - ovacijama. Uzbuđenje, oduševljenje, radost… Izlazim ispred kazališta i - znam da mi ne vjerujete, ali nitko nije zapalio nikakav automobil. Ne vidim ni bijesne demonstracije protiv kolega iz Splita…
Dapače, vidim samo podršku i veselje što smo gledali KAZALIŠTE.
Ali nema kamera da snime sofisticiranu predstavu o umjetniku (Picassu) i njegovu odnosu prema vlastitim djelima i prema represivnom režimu. I slobodi. Da snime predstavu nastalu u gradu iz kojeg već gotovo dvije godine dolaze samo loše kazališne vijesti i koju, u poseljačenom okruženju, mogu postaviti samo luđaci. Ili ljudi koji uistinu vjeruju da je ono što rade - neka prava stvar koju treba raditi vremenu usprkos.
Nema novinara (koji pomno prate svaki korak navijačkih/huliganskih skupina koje potiču nasilje) da pokažu da postoje i neki drugi ljudi, druga strana, ona koja širi nenasilnu komunikaciju, koja je podržavajuća, koja otvara dijalog i u okruženju golih sisa, nogometa i šoping centara traže čistoga zraka kroz umjetničko stvaranje. Naravno, to da je malo privatno kazalište iz Splita, financirano od grada s 20 tisuća kuna (a samo autorska prava za izvođenje teksta stoje nekoliko tisuća više od tog iznosa), napravilo odličnu predstavu i predstavilo ju zagrebačkoj publici i prije premijere, NIJE I NE MOŽE BITI VIJEST u ovom poremećenom sustavu vrijednosti.
Za mene - vijest je to od prvorazredna značenja.
Kao što je i cijela Burza kazališta događaj od iznimne važnosti.
Samo što to neki još nisu shvatili…
Ali će morati… SLAMKA SPASA STIŽE!
Hvala svima koji su podržali našu Burzu, kolegama iz Mreže koji su u četiri dana predano radili sve moguće i nemoguće poslove i pomagali jedni drugima, volonterima koji su se javili putem Facebooka, sponzorima, a najviše zahvaljujem gledateljima, publici, koja nas je nosila i dala nam vjeru u to da možemo i moramo - ustrajati.
Slamka se prošloga vikenda pretvorila u - nadu.