originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Kuhamo se i ključamo svi na visokim ljetnim temperaturama, ali
zakuhalo je i u cijeloj državi.
Dakle, neki pametni i veliki dečki objavili su prošloga tjedna da
nam je državi financijski rejting SMEĆE (kao što je bio i u prošlom
razdoblju), ali da sada prelazi u nižu kategoriju.
Kažu, nije samo SMEĆE nego ima tendenciju pada prema još većem
smeću.
Valjda neko SMEĆE NA KVADRAT.
Nisam neki stručnjak za te globalne financije, ali sama riječ
SMEĆE dovoljno je jaka da nije potrebno previše stručnosti za
zaključak da je stanje alarmantno.
Nakon te objave pojavio se na televiziji ministar Linić i poručio
nam da to znači da se reforme u Hrvatskoj moraju ubrzati.
UBRZATI!
Obično ne vidim neke sličnosti između Linića i sebe, ali sam
odjednom zaključila da je Linić iznenada postao «moj čovjek».
Sjećam se kad je moja Buga imala 12 ili 13 godina kad su sa školom
išli gledati film «Troja» u kojem je glumio, u to vrijeme
prelijepi, Brad Pitt (aaaaa!), a curice su u kinu masovno vikale:
«Brade Pitte, oženi me!»
Tako bih i ja sad zavikala: «Liniću, oženi me! Hej, pa dijelimo
navlas jednako mišljenje, rođeni smo jedno za drugo!» Nakon prvog
oduševljenja u meni se probudio tračak sumnje da Liniću u trenutku
izgovaranja ove izjave kazalište nije bilo ni u peti. S druge pak
strane, već sam i udana pa bi to, bez obzira na kompatibilnosti
Linića i mene, bilo neizvedivo. Koliko se sjećam, Linić dosad nije
pokazao nikakvo zanimanje za to što u hrvatsko kazališno područje
reforma ni nakon 22 godine nije ni primirisala.
A kamoli se ubrzala.
Linića, dakle, nije briga.
Ima čovjek previše drugog i važnijeg SMEĆA da bi se bavio ovim
našim kazališnim.
Mislim, SMEĆEM.
Vjerojatno si misli, ni same kazalištarce nije briga za njihovo
SMEĆE, pa što bih se ja onda za njega brinuo? A možda je i pogledao
prijedlog Izmjena Zakona o kazalištima i shvatio da nam nema
spasa.
UBRZATI se mogu reforme koje su već u planu, a u našem kazališnom
sustavu ničega takvog nema ni u tragovima.
No, u ovoj sveopćoj hrvatskoj kazališnoj magli, u ovom sivilu,
klijentelizmu, osobnim interesima, nekompetenciji, neznanju i
prosječnosti (čime se Slamka spasa već godinama bavi), odjednom se
pojavila ISKRA vjere u kazalište kakvo je vrijedno i potrebno.
Nažalost, ne nalazim se blizu Dubrovnika i nisam bila u prigodi
vidjeti najnoviju predstavu tandema Rajković - Jelčić «Ustajte,
djeco!» koja je prošloga tjedna praizvedena u sklopu Dubrovačkih
ljetnih igara. Iz nekoliko TV priloga vidjela sam da se DOGODILO
KAZALIŠTE koje itekako korespondira s vremenom u kojem je nastalo.
Predstava se igra u Gradskoj vijećnici, a život (mirni prosvjed
građana Dubrovnika zbog projekta «Srđ») događao se ispred
Vijećnice. Drugoga dana kazalište se moralo povući sa svoje
pozornice/Vijećnice, zbog održavanja prave sjednice koja je
pokazala apsurd naše politike na koji ukazuje kazališna
predstava.
U prošlom tjednu dogodio se i skandal s izborom/kupoprodajom
vijećnika u Vukovaru, slučaj Budimir v. s. Sabo, koji je potvrdio
da je dubrovačka predstava ŽIVO KAZALIŠTE koje je duboko opravdalo
svrhu svog postojanja.
Kazalište koje se tiče nas danas i ovdje, kazalište koje nas tjera
da ustanemo i da se usprotivimo SMEĆU.
Hoće li moj nesuđeni Linić ipak posegnuti za nekakvim mjerama da
potakne sâmo kazalište da učini nešto ZA SEBE? Da barem kazalište
ne nastavi putovanje od SMEĆA PREMA JOŠ VEĆEM SMEĆU kamo je krenula
cijela država.
Može li se kazalište okrenuti ŽIVOTU kao što je to bilo i prije 26
stoljeća?
Može li i ovo naše kazalište uzviknuti: «Ustajte, djeco!»?
Ili nam ipak samo preostaje kuhanje u kotlu nemoći uz riječi triju
vještica iz «Macbetha»: «Ključaj, ključaj, težak slučaj…»
Ajde, Liniću, vadi nas iz kotla!
Prisilno, kad već ne želimo izaći sami.
Valjda nas ima dovoljno koji NE ŽELIMO biti «težak slučaj». Valjda
ministar financija smije reći da ne može HNK u Zagrebu s 517
zaposlenika (plus tko zna koliko honoraraca), s proračunom od preko
100 milijuna kuna, odigrati 123 izvedbe godišnje (što je samo jedna
trećina broja dana u godini!), kako stoji u izvještaju za 2012.
godinu na službenim stranicama Skupštine Grada Zagreba. Ili da
kazalište Komedija ne može imati s gotovo preko 170 zaposlenih
(plus tko zna koliko honoraraca), budžet od 40 milijuna kuna i
izvesti sveukupno 190 izvedaba u godinu dana.
NE MOŽE.
NE SMIJE.
Ministre Liniću, zar su vam kumice na tržnicama (kojima svaka čast)
važnije od hrvatskog kazališta da ste o njima dali nebrojeno
izjava, a o kazalištu ni riječi?
Hm, danas mi nešto idu citati pa ću završiti rečenicom iz «Svoga
tela gospodar» kad Ivek digne ruku na Rožu, a ona kaže: «Udri,
Ivek, da barem po tome vidim da sam ti žena!»
P. S. O Maloj sceni.
Kažu veliki dečki iz Grada Zagreba da smo «u proceduri».
Što god to značilo.
