originalno objavljeno na  blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Tjedan je počeo vrlo uzbudljivo: Snježana Banović po treći je put oslobođena optužbe na Općinskome kaznenom sudu u Zagrebu koju je zbog klevete protiv nje podigla privatna tužiteljica Ana Lederer i HNK u Zagrebu, zastupano po Steli Telebuh Stazić.

Pisala sam o tom slučaju još davno prije, kad je Banović drugi put bila nepravomoćno oslobođena optužbe i kada se činilo da će i Lederer i HNK odustati od žalbe kako ne bi dalje opterećivale porezne obveznike novim sudskim troškovima. No, mislile su Lederer i Telebuh Stazić da uvijek vrijedi ona poslovica «Treća - sreća».
Pa su se ponovno žalile.
Sutkinja je u presudi napisala da se Banović oslobađa optužbi, ali je isto tako napomenula odnosno istaknula da Kazališno vijeće ne radi svoj posao.
Eh, sad samo čekam hoće li se ovaj put i Kazališno vijeće dići na stražnje noge i reći: «Evo para, cure, mi plaćamo, mi častimo, dijelimo troškove, žalite se ponovno, Banović mora pasti!»
Ili će ovom besmislenom sudskom postupku i rasipanju tuđeg novca nakon više od tri godine ipak doći kraj?
Znat ćemo uskoro. 

Tjedan je, međutim, završio nimalo zabavno.
Po sve nas.
Uh.
Od mnogobrojnih poslova koje sam u životu radila ima jedan koji mi je najdraži, a to je istraživanje procesa nastanka kazališne zakonske regulative.
Priznajem, nije baš uobičajeno imati strast za jedno tako, kako mnogi misle, suhoparno područje.
Što ću, meni je neopisivo uzbudjivo istraživati upravo te «dosadne» procedure.
Svaki zakonski akt na ovim našim prostorima oduvijek se donosio dugotrajno i često mukotrpno uz mnogobrojne razgovore i pregovore. Uvijek su u izradi zakona sudjelovali stručnjaci, teoretičari i praktičari, a od 1994. godine nezaobilazno je u ovom procesu i civilno društvo. Upravo je pri donošenju regulative o umjetnicima Vladimir Šeks, tadašnji potpredsjednik Vlade, izjavio da mu je osobito drago da su u javnim raspravama sudjelovale i udruge civilnog društva.

Prije 19 godina! 1994.

Kada se donosio Zakon 1982. godine, bez obzira na to što je rezultat dodatno unazadio kazališnu djelatnost, održavale su se brojne javne rasprave koje danas čitamo kao povijesne dokumente.
Iznimno zanimljive.
Čitam tako tekst Relje Bašića i uživam u svakoj riječi analize postojećeg stanja na tadašnjoj neovisnoj sceni.
S druge strane nailazim na izlaganje Koste Spaića i pitam se, što je bilo tom čovjeku koji je napravio toliko sjajnih predstava, da je mogao izgovarati takve besmislice koje su poslije objavljene u «Crvenoj knjizi»?
Davne 1925. godine, kada se donosio Pozorišni zakon u Beogradu (na kojem se počelo raditi 1922.), slali su se svakodnevno iz Zagreba u Beograd (i obrnuto) brzojavi s primjedbama.
Eno ih u Hrvatskome državnom arhivu.
Zanimljivo štivo.
I?
Došli smo u 2013. godinu.
Čitam dokument koji je nekidan bio na Vladi i koji se zove PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNI ZAKONA O KAZALIŠTIMA.
Čitam to «nešto», ne znam kako bih uopće nazvala taj «dokument», pa čitam «Ocjenu stanja», pa «Posljedice» koje će ova regulativa donijeti… i čini mi se da sanjam.
Ili da sam se zabunom probudila u nekom od prošlih stoljeća.
Pa čak ni onda.
Naprosto, ne vjerujem da je MOGUĆE da u demokratskom društvu ovo «nešto» neartikulirano, neargumentirano i potpuno besmisleno dolazi u ruke nekih ozbiljnih ljudi koji bi trebali voditi ovu državu, a koji se zovu Vlada Republike Hrvatske, i koji uopće raspravljaju o tom «nečemu».
I «šalju dalje».
U Hrvatski sabor.
A to «nešto» nije prošlo ni najminimalnije kriterije demokratske procedure. Odgovorno tvrdim da se NIKADA ni jedan zakonski akt u Hrvatskoj, sve od 1861. godine kada je donesen naš prvi kazališni zakon, nije donosio bez manje sudjelovanja zainteresirane javnosti.

S jedne strane dođe mi da kažem da me stvarno više nije briga za ovaj sustav koji je potpuno besmislen, a s druge se u meni ponovno budi bunt i potreba da svim saborskim zastupnicima, kao što sam to činila i prošlih godina, u inbox pošaljem pismo s argumentima zbog čega se ovo «nešto» i «procedura» koja je dovela do tog «nečeg» ne može i ne smije tolerirati.
«Javna rasprava» o prijedlogu koji je nekidan bio na dnevnom redu Vlade, vođena je 15 dana.
Samo na internetu.
Gotovo svi komentari poslani na stranice Ministarstva kulture bili su jednoglasni u ocjeni da se radi o lošem i neprihvatljivu prijedlogu.
Ministarstvo kulture i neka fantomska radna skupina koja se spominje (uopće ne znamo imena ljudi koji su u njoj sjedili) nisu se ni osvrnuli na komentare, nisu sazvali ni jedan jedini okrugli stol, ni jednu jedinu tribinu, nisu učinili NIŠTA što bi makar «glumilo» demokraciju.
Pitala sam članove Vijeća u Ministarstvu i oni eto nisu imali tematsku sjednicu o ovom dokumentu, a prema Zakonu o kuturnim vijećima svakako su trebali biti uključeni u proces. O, da, na jednoj njihovoj sjednici bilo je govora o ovim prijedlozima, ali su ih članovi Vijeća - jednoglasno odbacili.
U Hrvatskom saboru, tijekom prošlog desetljeća, doneseno je više zakona i kodeksa prema kojima se određuje da se zakoni moraju donositi prema demokratskoj proceduru, a s obzirom na to da ulazimo u EU, potpisali smo i neke dokumente koji su PREPORUKE.
Možemo reći da našu Vladu ništa od tih kodeksa i preporuka ne OBVEZUJE.
Možemo reći.
Ali trebala bi ih obvezivati ODGOVORNOST prema zainteresiranoj i široj javnosti za čije bi dobro MORALI skrbiti.
Za to su dobili mandat.
Neću ovom prigodom (ponovno) analizirati potpuno suludi (i politički motiviran) prijedlog da varaždinsko kazalište postane nacionalno, pa ni obrazloženje da, sukladno Zakonu o javnim ustanovama, u Kazališno vijeće treba uvesti i predstavnika ne-umjetnika. Kazališta su, naime, jedine ustanove kojima Vijeće NE UPRAVLJA. Zakon o kazalištima je lex specialis i NE OBVEZUJE ga da iz Zakona o ustanovama implementira dijelove kako je napisano u prijedlogu.
A o članku koji možemo nazvati «Nećemo više Anu Lederer» ne treba trošiti riječi. Ne moram valjda nakon toliko objavljenih tekstova objašnjavati kako smatram da Ana Lederer ne bi trebala ostati intendanticom još jedan mandat, ali ne mogu se složiti s time da se to radi na ovakav način.
Najporaznije je u ovom prijedlogu što se SVAKI ČLANAK može nazvati nečijim IMENOM I PREZIMENOM.
Ma nije to porazno.
To je sramotno.
Ne mogu shvatiti da neki odrasli ljudi koji vode našu kulturu, a onda i jednako tako odrasli ljudi koji vode državu, uopće mogu povjerovati da je, kako to piše u ovom dokumentu, moguće pretvoriti jedno javno gradsko kazalište u nacionalno - bez dodatnog troška!
Pa toga nema ni na tom «Bizantu» koji, krajnje politički nekorektno, a i neznalački, ovih dana spominje Premijer!
Ono što me još više brine jest to da zainteresirana javnost, a to je nekoliko tisuća zaposlenih i nezaposlenih umjetnika i kazališnih djelatnika, DOPUŠTA da im se pred nosom na ovakav način kroje životi.
Jučer sam primijetila u FB grupi Sindikata glumaca JEDAN komentar (na koji se nitko nije nadovezao) te nekoliko izjava u Slobodnoj Dalmaciji.
A akcija?
Nema je.
Nikakve akcije nema.
Valjda (ponovno) većina misli, ma dobro, ovo me se baš ne tiče, kad me se bude nešto ticalo, reagirat ću…
Da, svakako.
U Hrvatskoj se razvila specifična vrsta aktivizma koji možemo nazvati «krajnji neaktivizam».
Još 2001. godine u Trakošćanu je današnja ministrica Andrea Zlatar govorila: Zatvorenost kruga u kojem se kreće većina kulturnjaka - krug koji počinje nezadovoljstvom i lamentacijom nad postojećim stanjem, a završava prilično agresivnim otporom svakoj eventualnoj promjeni.
Ne moram vam crtati da danas više nema ni tog «agresivnog otpora».
Nema ničega.

Opća letargija.

Osim našeg zajedničkog pristajanja da nam opaki rak ne liječe kemoterapijom i zračenjem nego - liposukcijom. Zlatna metoda, kozmetička. Koja se tako svidjela Toniju Cetinskom da cijela zemlja bruji o tom prevažnom događaju.

Ad hoc kulturna politika i ad hoc zakonodavstvo mogu nas dovesti samo do ad hoc propasti.
Samo u ovom trenutku ne znam - čije.

A dok čekate da Netko napokon kaže DOSTA ovakvom odnosu prema demokraciji, svakako pročitajte sve pristigle komentare na Zakon o kazalištima upućene zakonodavcu, a jednako tako i analizu Snježane Banović objavljenu na Teatru.hr , vezanu za odluku da se kazalište u Varaždinu proglasi - (još jednim) nacionalnim.

P. S. Pročitajte, ako vas zanima, što Ivica Šimić odgovara Tomislavu Čadežu.