originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Svi su se polako vratili s mora, odmorni i spremni za nove pobjede. Neki su planinarili, neki plivali, ronili, a neki su se bavili i pecanjem. Ove godine zbog previše posla nisam išla na godišnji odmor pa sam odlučila svoju potrebu za ribolovom preusmjeriti na - pecanje po internetu (propuštenih) novosti iz kulture.
I današnja ribica koju sam upecala uistinu je zanimljiva!
Na internetskim stranicama Ministarstva kulture pronašla sam obavijest da je još 6. kolovoza ove godine otvorena javna rasprava o novom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima.
Ministarstvo poziva stručnu i zainteresiranu javnost da do 15. rujna pošalje svoja mišljenja i eventualne prijedloge.
Nazvala sam nekoliko kolega koji bi mogli nešto reći na ovu temu, ali baš nitko nije znao da je javna rasprava otvorena.
A kamoli da je netko nešto napisao i poslao.
Uh.
U čemu je problem?
Stvar je jednostavna - nismo navikli voditi javne rasprave na način da elektroničkom poštom šaljemo svoja pisana mišljenja. Uz to je i termin objavljivanja ove javne rasprave pao usred godišnjih odmora kada ljudi baš ne provode dane čitajući internetske stranice Ministarstva kulture između dvaju kupanja u moru.
O tome koliko će mišljenja pristići na mail javna.rasprava@min-kulture.hr saznat ćemo za tjedan dana, a sada, vežite se jer - krećemo.

Dakle: tri glavna instrumenta svake kulturne politike jesu planiranje i odlučivanje, zakonodavstvo i financiranje. U Zakonu o kulturnim vijećima regulira se prvi instrument - PLANIRANJE i ODLUČIVANJE jer on kaže da vijeća predlažu ciljeve kulturne politike, mjere za njezino provođenje, a također i predlažu programe koji su javna potreba u kulturi. Zakon također omogućava kulturnim djelatnicima i umjetnicima da utječu na donošenje odluka važnih za kulturu i umjetnost. Vijeća pružaju stručna mišljenja i pomoć ministru, suodlučuju o pitanjima kulturne politike, daju stručne podloge… Jednom riječju ovaj je zakon jedan od ključnih zakona pa mislim da nema nikoga u kulturi (ne samo našoj) tko ne bi bio zainteresiran za njega!
Povijest Zakona o vijećima vrlo je kratka. Prvi je donesen 2001. godine za vrijeme mandata ministra Vujića, nakon toga ga je u svom prvom/drugom mandatu ministar Biškupić promijenio, 2009. godine donesena je mala izmjena, a sada je pred nama - novi prijedlog.
Razlika između Vujićeva i Biškupićeva zakona bila je u tome što je kod Vujića Vlada potvrđivala i razrješavala članove, a kod Biškupića je cijela procedura izbora i razrješavanja bila u domeni samog ministra, dakle, jednog čovjeka. Postoji još jedna razlika između ovih dvaju zakona, a ona se odnosi na drugačiju podjelu područja djelovanja vijeća.
Važno je reći da ministar kulture može sazvati NACIONALNO VIJEĆE ZA KULTURU kao savjetodavno tijelo za pružanje stručne pomoći pri utvrđivanju strategije kulturnog razvitka. Iznimno je važna i odredba Zakona po kojem vijeća postoje i na županijskoj razini, a osniva ga i svaki grad koji ima više od 30 tisuća stanovnika.
Sad je valjda svima jasno koliko je ovaj Zakon važan.
I?
Valja reći da u proteklom razdoblju vijeća baš i nisu radila ono što je predviđeno Zakonom (barem ne u onolikoj mjeri), ali nitko to od njih nije ni tražio. Posebna su priča bila vijeća po županijama i gradovima većim od 30 tisuća stanovnika jer se u mnogim sredinama nije moglo pronaći dovoljan broj stručnih ljudi koji bi uistinu odgovarali profilu kulturnih djelatnika i umjetnika kakvi su predviđeni Zakonom za obavljanje ovako odgovornog i zahtjevnog posla.
Također su se događale situacije eklatantnog kršenja članka koji je želio spriječiti sukob interesa - rak-ranu cijelog našeg društva. Naime, premda je (Čl. 4. st. 2) predvidio da članom vijeća ne može biti osoba koja ima udio u vlasništvu ili sudjeluje u upravljanju pravne osobe koja obavlja djelatnost u kulturi iz područja kulturnog vijeća, to se nije poštovalo.
Pokušala sam u nekoliko navrata ukazati na tu pojavu, pa tako i na problem, ali sam naišla samo na iskreno čuđenje, nipošto ne i na razumijevanje, pa sam prestala o tome govoriti. Kome i zašto?
Sad se već, nakon ovog podužeg uvoda, sigurno pitate - što predlaže novi Zakon?
Ukratko.
Tekst koji možete naći na internetu u dijelu Ocjena stanja kaže da su vijeća do sada obavljala zadaće u skladu sa Zakonom (ah, ne bih se baš složila, ali tko mi je kriv!) i da su davala stručne evaluacije programa. E, sad, ako mi netko pokaže i jednu pisanu stručnu evaluaciju programa Vijeća kako je to predvidio Zakon, u razdoblju od 2004. do 2012. i izbora novih Vijeća u svibnju - umrijet ću sretna!
Možda doista griješim dušu i evaluacije - postoje? Hm, ako postoje, zašto nisu dostupne javnosti? Naime, postojeći Zakon izrijekom kaže (Čl. 1 st. 4) RAD VIJEĆA JE JAVAN. Ako je javan, onda bi i pisane evaluacije mogle, DAKLE I MORALE, biti - javne, zar ne?
Već spomenuti Članak koji je pokušao (a nije uspio) spriječiti sukob interesa, nova garnitura u Ministarstvu kulture smatra - restriktivnim. Jasno je da smo zemlja s «plitkim bazenom», odnosno, da imamo mali broj stručnjaka u kulturi na razini cijele zemlje pa je teško pronaći nekoga tko ne bi bio u sukobu interesa. No, brisanje ovoga Članka, a samo uz dodatak da pri raspravi o predmetu u kojem je član vijeća u sukobu interesa isti ne smije sudjelovati ni donositi odluke - stanje može samo pogoršati. I ono malo pokušaja sprečavanja sukoba interesa bit će izbrisano.
Pandorina kutija se otvara!

Drugi prijedlog koji će dodatno pogoršati situaciju jest da gradovi s 20 (do sada 30) tisuća stanovnika osnivaju vijeća. Ajme meni, svaka čast, ali gdje će se naći toliki stručni ljudi u gradovima od 20 tisuća stanovnika? Valja napomenuti da će vijećā ubuduće biti osam (sada ih je šest) i da trebaju imati od pet do sedam članova. Računajte sami koliko je to stručnjaka… Moguće i 56.
Uistinu mi nije jasno kako je zakonodavac na ovaj način predvidio jačanje poticanja kulturnog i umjetničkog stvaralaštva na područjima na kojima do sada nije postojala obveza djelovanja kulturnih vijeća.
A koliko će samo nabujati sukob interesa, valjda ne moram govoriti!
Možda ću ponovno zvučati pesimistično, ali u novom prijedlogu zakona (osim povećanja broja područja) ne vidim baš nikakve kvalitativne promjene sustava.
A sada malo optimizma: javna rasprava još uvijek je otvorena i ovo nije kraj!
Dakle, dragi kolege, stručna i zainteresirana javnosti, imate još šest dana vremena za slanje svojih komentara i agumenata! Pišite, argumentirajte, šaljite na javna.rasprava@min-kulture.hr svoje prijedloge, mišljenja i komentare i uključite se u PROMJENE! Iskoristite ponuđenu mogućnost da sami stvarate vlastitu budućnost! A pitanje rada kulturnih vijeća UISTINU JEST nešto što utječe na budućnost svih nas koji se bavimo kulturom.

P. S. Za one koje to zanima, evo novosti iz drugih medija o umrežavanju na hrvatski način. Domaće je domaće. Donedavno sam, zavedena knjigom urednika Charlesa Landryja Hrvatska kulturna politika, Od prepreka do mostova, Izvještaj europskih stručnjaka iz 1998., bila u dubokoj zabludi da su Hrvatskoj prirodni partneri turizam i kultura, a sad sam napokon shvatila mnogo prirodnije umrežavanje, ono - kulture i vojske! Svakako pročitajte ovaj unikatni primjer networkinga na Brijunima, i to - na hrvatski način!

Samo za vas, Kapetan iz - potpalublja.