originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Temperature lete u nebo. U svakom pogledu. I na svakom planu. Ono u što nisam sigurna jest jesmo li blizu ključanja ili je tek počelo…
Dakle, cijelog smo ovog vrućeg tjedna (mi, to je Platforma za Kulturnu Promjenu, PKP iliti Akcija 155+) - trenirali demokraciju. Pokušali smo učiniti nešto što bi trebalo biti najjednostavnija stvar na svijetu - urudžbirati dopis u Skupštinu Grada Zagreba.
No, ono što nam se ponekad čini jednostavnim i samo po sebi razumljivim, nije uvijek baš i tako. Pak se naše urudžbiranje dopisa odužilo na četiri (4) dana.
Ali, uporni smo mi i, dakako, uspjeli smo.
Urudžbirali smo zahtjev za smjenu Zvonka Makovića s funkcije predsjednika Odbora za kulturu Grada Zagreba. Premda se spinovima iz Makovićeva tabora stalno pokušava krivotvoriti da ga mi želimo smijeniti s mjesta ČLANA SKUPŠTINE, to nije točno. U svojim smo zahtjevima vrlo jasni. Tražimo da ga se smijeni s mjesta predsjednika Odbora za kulturu.
Nikada nije zgorega ponoviti činjenice.
Ponoviti lekciju, kako to lijepo kaže naš narod.
Mislim, mi (PKP) smo dobri đaci, spremni učiti i naučiti. Za razliku od Makovića koji nikako da nauči prvu lekciju koju je već odavno trebao naučiti, onu o - demokraciji. Naučiti što nam sve demokracija nosi i koji je poželjan način komunikacije u toj istoj demokraciji.
A što demokracija znači u slučaju Maković?

Tko nije pogledao jučerašnji središnji Dnevnik na HTV-u, može ga pogledati na ovoj poveznici.
Rečenica koja mi od jučerašnjeg prvog susreta u životu uživo sa Zvonkom Makovićem još uvijek zvoni u ušima jest: MENE NITKO NE MOŽE SMIJENITI. Reče Maković. I ostane živ.
Mene nitko ne može smijeniti. Mene nitko ne može smijeniti. Mene nitko ne može smijeniti…
Tipična rečenica za "demokraciju". Gotovo pa paradigmatska.
Pokušavam dokučiti mentalni sklop čovjeka koji misli i izgovara rečenicu MENE NITKO NE MOŽE SMIJENITI. I ne uspijeva mi. Da bi se takvo što moglo shvatiti, ipak treba biti dobar poznavatelj ljudske psihe. A moje je područje ipak hrvatska kazališna tranzicija. Sve razmišljam kako bi bilo korisno, a bolonjski sustav školovanja omogućava odabir izbornih predmeta na drugim studijima, da se u popis mogućeg izbora za studije koji se bave kulturom, uvedu i predmeti - s medicine.
Pa bi se lakše mogao razumjeti "sindrom Maković" koji je uistinu uvjeren da NJEGA nitko ne može smijeniti.

Svašta sam čula iz usta Zvonka Makovića. Osobito me se dojmilo kada je, govoreći o potpisnicima peticije za njegovu smjenu, rekao da su je potpisivali i maloljetnici. I objavi mi da imam MALODOBNO dijete. Tu sam se uistinu zamislila. Mislim, bez obzira na sve, ipak sam vjerovala da stvar neće ići tako daleko da mi Maković objašnjava kad sam postala majka. S punim uvjerenjem Maković, sjedeći pored mene, izgovara - laž. Dobro, nije mu to prvi put, mogla sam se već i naviknuti na to. Ali ovo je ipak prevršilo mjeru. A uz to je pokazana uistinu zadivljujuća bahatost. Naime, u današnje vrijeme interneta, možete uguglati bilo čije ime i saznati podatake o svakome.
Pa tako i o mom (punoljetnom) djetetu.
Ali ne provjerava Maković ništa. Njega je netko napunio pogrešnim informacijama, navio ga kao igračku i - Maković reproducira naučeno. Dok mu ne otkažu baterije.
Ne shvaća Maković da spada među igračke kojima se baterije NE MIJENJAJU, nego ih se naprosto baca u koš za smeće kad se isprazne.

Jučer sam također čula u izjavi kolege iz akademske generacije Darka Stazića, u negativnom kontekstu, dakako, da se poduzetništvo bračnog para Šimić - Lončar obilato financira iz gradskog i državnog proračuna. I da nam država već više od 20 godina plaća doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Bravo, Staziću. Otkrio si Ameriku. Sve je točno. I javno dostupno široj javnosti otkad postoji internet. A bilo je i prije za one koji su željeli saznati. Pa gdje si bio dvadeset godina da otkriješ urbi et orbi tu istinu?

Naime, doprinosi za umjetnike koji su dali značajan doprinos hrvatskoj kulturi, a koji nisu zaposleni, uplaćuju se na našim prostorima već od 1947. godine. Plaćanje doprinosa zaslužnim umjetnicima spada u neizravno poticanje kulture u mnogim zemljama, osobito u okruženju. Ova mjera dio je Strateškog plana ove Vlade, kao što je bila i one prošle i one prije nje… I tako već desetljećima. Za razliku od profesionalne biografije Darka Stazića, koju ne možete ni uz najbolju volju pronaći na internetu, onu Vitomire Lončar i Ivice Šimića svatko će lako naći i može ustvrditi spada li njihov rad u kategoriju "značajnog doprinosa hrvatskoj kulturi" ili ne spada. Bi li Darko Stazić uopće mogao zadovoljiti kriterije prema kojima se stječe status samostalnoga umjetnika, u to uopće ne mislim ulaziti. Ne zanima me Darko Stazić i njegovi nevidljivi "doprinosi" hrvatskoj kulturi. To će pokazati povijest. No, činjenica jest da država svojim zaslužnim umjetnicima uplaćuje doprinose po koeficijentu 0,8 (NULA OSAM), a Darku Staziću Grad Zagreb uplaćuje i doprinose i osobni dohodak prema koeficijentu 6,0. ŠEST. Valja napomenuti da je Darko Stazić samovoljno svojim zaposlenim glumcima (njima dvadesetero) početkom ove godine poslao pismo u kojem ih obavještava da im je - SMANJIO KOEFICIJENTE. U tom pismu ne piše je li enormni koeficijent smanjio i sebi.
Hm, možda griješim dušu. Možda je i sebi poslao pismo, onako, u duhu promjena…?

Što se pak poduzetništva u kulturi tiče, i tu je Darko Stazić u pravu. Naime, Strategija i ove, a i bivših Vlada jest upravo POTICANJE poduzetništva u kulturi. Dovoljno je pročitati naslove već 1. poglavlja Strategije 2012. - 2014. pa vidjeti da je Posebni cilj razvoja kulturnog i umjetničkog stvaralaštva i proizvodnje upravo - Potpora umjetničkom stvaralaštvu, PODUZETNIŠTVU i participaciji u kulturi.

Dakle, ono što radi Staziću tako omraženi bračni par Šimić - Lončar, to je gotovo pa temeljni postulat Strateškog plana Ministarstva kulture.
Problem je samo u tome što Stazić ne prati događanja na kulturnopolitičkom planu u ovoj zemlji. Ne stigne čovjek, razumljivo, ima previše posla. U repertoaru svoga kazališta Gavella (svoga, da, bio je jedini kandidat na natječaju za ravnatelja) već do danas napravio je toliko promjena od onoga što je prijavio na natječaj Javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2012. godinu da je razumljivo da nema vremena. Naime, teorija nam govori da se nikad nema vremena kad se radi po načelima KRIZNOG MENADŽMENTA.

A kazalište koje Stazić vodi već je neko vrijeme upravo u vrtlogu - kriznog menadžmenta.
Pogledajmo dokumente Javnih potreba u kulturi.
Za 2011. godinu kazalište Gavella prijavilo je četiri naslova. Od ta četiri na pozornici smo vidjeli - samo dva: « Nosi nas rijeka» Elvisa Bošnjaka u režiji Krešimira Dolenčića i Gogoljevu « Ženidbu» u režiji Mateje Koležnik. «Rat i mir», koji je bio najavljen kao koprodukcija s HNK-om u Zagrebu, Dubrovačkim ljetnim igrama i Pandur teatrom, nije «istrčao na teren» u predviđenom sastavu. Kazališta Gavella u «Ratu i miru» nije bilo. Zašto? E, to ne piše u javno dostupnim dokumentima, a ja se ne bavim nagađanjima.
Ujesen 2011. izašao je (nikad najavljeni) «Dundo Maroje» koji je - nestao s internetske stranice na kojoj su «žive» predstave kazališta Gavella. Valjda zato što je bio tako dobra predstava. Opće je poznato da se dobre predstave skidaju nakon jedne sezone. (Nije baš tema, ali dovesti redatelja Talijana koji potpuno izbaci iz "Dunda" antologijske prologe, jednog Negromanta, najbolju prozu hrvatske renesanse - ravno je kulturocidu.)
Drama Dubravka Mihanovića «Plavo» također nije izvedena. Izveden je drugi naslov: «Prolazi sve» u režiji Olivera Frljića. (O autorskim pravima za ovu predstavu možemo - drugi put.)
O promjeni i ovog naslova ništa ne govori izvještaj o radu za 2011. godinu.
Ne bih ja cjepidlačila oko toga što je premijera «Prolazi sve» bila u siječnju 2012, a ne u 2011. godini kako je najavljeno, da taj isti naslov nije prijavljen u Bijeloj knjizi i za - 2012. godinu.
Hm, hm.
U 2011. godini izvedena je još «Leda» koja je, već pretpostavljate, bila najavljena za 2010. godinu.
A što se događa ove godine?
Evo što se, prema javnim dokumentima, može ustanoviti.
Od naslova prijavljenih na Natječaju ove smo godine jedino vidjeli Špišićeve «Crne oči». I tu je kraj priče.
Ništa drugo nećemo vidjeti.
Umjesto Čehovljevih «Triju sestara» gledali smo « Platonova».
Umjesto Shafferova «Amadeusa» gledat ćemo «Antigonu» u režiji Aleksandra Popovskog.
Popovski će režirati i (u Bijeloj knjizi nenajavljenu) međunarodnu produkcijsku suradnju «Odisej» sa šest privatnih i javnih kazališta.
«Odisej» će premijerno biti izveden - u privatnom kazalištu Ulysses. Koje je također - poduzetnički projekt. No, u slučaju kazališta na Brijunima, Darku Staziću ne smeta ni poduzetništvo u kulturi, a ne smeta mu ni to što se i ovdje radi o poduzetničkom bračnom paru Šerbedžija - Udovički. Muči ga samo jedan poduzetnički bračni par, onaj Šimić - Lončar.
Mislim, zar Darko Stazić, glumac bez javno dostupne biografije, doista ne zna da se i teatar Ulysses financira iz gradskog i državnog proračuna? Hm, možda sada, kada je to saznao, odluči izaći iz produkcijske suradnje kako ne bi uprljao svoju čistu umjetnost poduzetništvom u kulturi. Koje nije ni prijavljeno na natječaj Javnih potreba u kulturi.

Dvije premijere zaredom u Gavelli režirat će, dakle, redatelj Aleksandar Popovski.
Možda se pitate kako na sve ove promjene gleda Kazališno vijeće kazališta Gavella?
Hm, i tu ima zanimljivih stvari.
Na internetskim stranicama Ministarsva kulture, u Očevidniku kazališta, možete vidjeti da su članovi Kazališnoga vijeća kazališta Gavella Darko Lukić, Dražen Ferenčina i Dubravko Mihanović. Svi VSS, a Lukić i dr. sc.
No, pogledate li sastav Kazališnoga vijeća na internetskim stranicama kazališta Gavella vidjet ćete da se radi o drugim imenima: Boris Barberić (predsjednik), Enes Vejzović i Nina Kleflin.
Zar Darko Stazić doista ne zna da je promjenu članova Kazališnoga vijeća već odavno bio DUŽAN prijaviti Ministarstvu kulture, a prema Pravilniku o očevidniku?
Ma da, ne stigne, pun je posla oko Brijuna, s prijateljsko-poduzetničkim parom, tko bi se bavio tim sitnicama!
Osobito je ZANIMLJIVO s ovim Kazališnim vijećem što je njegov PREDSJEDNIK (B. Barberić) - nezaposleni umjetnik koji honorarno igra male uloge ili statira. Sa srednjom stručnom spremom. Zakon o kazalištu kaže (Članak 31) da se članovi u Kazališno vijeće biraju iz redova uglednih umjetnika i radnika u kulturi. Zanimljivo je da biografija Borisa Barberića spada u biografije uglednih umjetnika, a Šimić i Lončar su, prema Makoviću, a i Staziću, osobe koje nisu dale nikakav doprinos hrvatskoj kulturi.
Kao što ga nije dalo i preko 200 kulturnjaka koji su potpisali peticiju za smjenu Makovića. Ma sve odreda - niš koristi ljudi. S falsificiranim biografijama, kako kaže Maković.
Kriteriji su nam stvarno jača strana. Gdje god se okreneš.
Da, nemojte se zabrinuti da će nakon dvije premijere u Gavelli Popovski otići svojoj kući, u Makedoniju. Ne, neće. Režirat će do Nove godine i premijeru u HNK-u u Zagrebu.
"Na Tri kralja ili kako hoćete".
Sasvim prigodan naslov za zagrebačku kazališnu kulturnu politiku. Osobito ovaj drugi dio: ILI KAKO HOĆETE.
Sve je postalo - ILI KAKO HOĆETE.
Bolje reći, kako hoće NEKI.
Kojima se naprosto HOĆE.
Jer su - tri kralja.