originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

foto: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Svake godine kad iziđe neki izvještaj o izvršenim programima na gradskoj ili državnoj razini, iznova shvatim da nam nema spasa.

I kako je sustav u potpunosti nefunkcionalan.

U više sam navrata pisala o trima glavnim instrumentima kulturne politike: planiranje i odlučivanje, zakonodavstvo i financiranje. Kada ne postoji javno objavljena kulturna politika, može se neizravno pročitati iz ovih glavnih instrumenata.

Pak (neizravno) čitam.

Grad Zagreb sutra će na Skupštini raspravljati o polugodišnjem radu u kulturi.

Odbor za kulturu Izvještaj nije prihvatio (2 glasa za, 2 suzdržana i 1 protiv), a očekujem i od zastupnika da kažu NE dokumentu koji je nepotpun, napisan bez jasne metodologije, a koji također pokazuje i porazne rezultate.

Želim vjerovati da će se na Skupštini povesti rasprava o katastrofalnom stanju u kulturi u gradu koji je imao ambicije postati Europskom prijestolnicom kulture 2020.

Broj gledatelja u zagrebačkim kazalištima drastično je pao, a svakako pročitajte detaljnu analizu na portalu Teatar.hr .

Sam Grad ne radi nikakve analize.

Što će mu kada imamo gradonačelnika koji sve zna i bez analiza. I, sasvim u skladu s društveno odgovornim ponašanjem, te analize ne «baca na papir», nego ih drži u glavi.

Čuva na taj način, čovjek, šume.

Za svaku pohvalu!

Evo podataka iz Izvještaja.

Za kazališnu djelatnost u Gradu Zagrebu (uključujući i HNK u Zagrebu), utrošeno je u prvih šest mjeseci ove godine 78.632.456,52 kuna.

Javni sektor od ovog iznosa dobio je 94 %, a neovisna scena (uključivši i ples!) sveukupno 6 %.

Pogledate li odnos «snaga» samo u javnom sektoru, vidjet ćete da se za program izdvaja alarmantnih 8 %, a za hladni pogon čak 92 %.

U znanstvenom radu iz 1993. godine dr. Sanjin Dragojević napisao je da je odnos između programa i hladnog pogona u javnom sektoru u Hrvatskoj došao na razinu alarmantnih 80 % : 20 % u korist hladnog pogona i da je stanje neodrživo.

Što reći danas kada je taj odnos pao na manje od 10 % u korist programa?

Neodrživo je zapravo riječ koja ne opisuje dovoljno pravo stanje katastrofe koja se krije u ovim postotcima.

U Gradu Zagrebu registrirano je 109 subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost, od čega je samo 10 javnih ustanova (uključivo i Kazalište Dubrava koje ni sam Grad ne tretira kao javno kazalište i koje je, kako sam nedavno pisala, u potpunom rasulu, zatim Teatar ITD, koji i nije u vlasništvu Grada Zagreba, i HNK koji je u vlasništvu Grada 49 %).

Odnos je, dakle, otprilike 90 % organizacija u privatnom i 10 % u javnome sektoru. Kada bi se ovim brojkama pridodale i plesne skupine, koje nemaju obvezu upisivanja u Očevidnik, stanje bi bilo još gore.

Dakle, manje od 10 % organizacija dobiva više od 94 % sredstava za program koji baš nitko ne analizira, a broj gledatelja, kako sam već navela (Teatar.hr) zabrinjavajuće pada.

Za nezavisnu scenu nema prikupljenih podataka o broju gledatelja.

Nije bitna.

Publika koja odlazi na predstave neovisnih kazališta i plesnih skupina valjda – nije publika.

Kakva se kulturna politika može pročitati iz navedenoga?

Grad Zagreb snažno je okrenut javnom sektoru i infrastrukturi.

Hladni pogon je najvažniji, a program, kazališna predstava, zanemarivi je dio kazališnoga sustava.

Pitam se…

Što je kazalište?

Čemu služi kazalište?

Kome služi kazalište?

Odgovor je jednostavan: zagrebačko (pa i hrvatsko) kazalište, samo je sebi svrhom.

Ako je kulturna politika (prema Kreberu, 1967.) sistemska i organizirana djelatnost određene relativno homogene skupine koja skrbi o: očuvanju tradicije i baštine, razvoju suvremenih umjetničkih praksi, zaštiti umjetnika i omogućavanju stvaralaštva, te participaciji, onda je jasno da je ovo što se događa u našemu kazalištu čisti bastard, čudovište, koje postoji da bi bilo samo sebi svrhom.

Da bi pojelo samo sebe.

Autistični smo spram publike, ne zanimaju nas nove umjetničke prakse i razvoj djelatnosti, a također nas je baš briga za osnovni razlog postojanja, a to je produkcija kazališne predstave.

Osobito je alarmantan nedostatak bilo kakve analize koja bi bila polazišnom točkom za moguću promjenu.

A najgora je od svega šutnja kulturne i intelektualne javnosti o katastrofi kojoj smo svjedoci.

Umjesto temeljite i utemeljene analize krajnje nefunkcionalnog i bolesnog sustava, čitam na stranicama HNK-a u Zagrebu izvještaj s proslave 120. obljetnice otvaranja zgrade našega matičnoga nacionalnog kazališta, na kojem je gradonačelnik Bandić najavio kako će 2017. godine otvoriti utrobu ovoga sveučilišnog trga i napraviti podzemnu garažu istodobno obnavljajući zgradu, i to za samo 17 (simboličnih) mjeseci.

Iz Bandićeve izjave vidimo:

• da se Trg maršala Tita više tako ne zove, promijenio je ime u Sveučilišni trg
• da će se središte Trga uskoro pretvoriti u veliko gradilište
• da ćemo dobiti novu garažu u središtu grada i
• da će se napokon, nakon gotovo pedeset godina, obnoviti Fellner & Helmerova zgrada koja već godinama vrišti za obnovom.

Nije jasno:

• što će biti s oko 500 zaposlenika HNK-a tijekom tih 17 mjeseci?
• hoće li svi oni pjevati, glumiti, svirati i plesati po parkićima i livadama?
• hoće li otići na 17 mjesečni godišnji odmor?
• ako će ipak igrati predstave – gdje će to biti?
• s obzirom na činjenicu da je 2017. godina zapravo preksutra, gdje se mogu vidjeti planovi za izgradnju garaže i obnovu gledališta?
• a gdje troškovnici?
• postoji li plan B ako se velika žuta kuća jednostavno strovali u buduću garažu?
• hoće li se onda sagraditi neka livadica ili parkić ili bazenčić u toj rupi da umjetnici imaju gdje nastupati?
• ili će se te izvedbe nazvati «ambijentalnim» kazalištem, jedinstvenim u svijetu?
• gdje je dostupan plan radova dan po dan?
• kada počinju radovi?
• tko je autor projekta? (Smijem li dvaput pogađati?)
• je li netko vidio javni natječaj za projekt?
• ili u 17 mjeseci ulazi i raspisivanje natječaja, odabir projekta, izvođača i cjelokupna obnova?

Mislim da će u tu moguću provaliju na sredini Trga maršala Tita najbolje sjesti Filozofski teatar! Napokon bi došao na pravo mjesto!

Sad ozbiljno.

HNK u Zagrebu nema Strateški plan, tako ni planovi o obnovi zgrade kazališta i izgradnji garaže ispod nje nisu javno dostupni niti najavljeni. Ne vidim točku Dnevnoga reda na Skupštini koja bi se bavila ovim strateškim pitanjima.

Ili je još prerano?

Strateškog plana nema, ali je rebalansom, koji sutra ide na Skupštinu, HNK-u dodano još malo više od dva milijuna kuna. Neka se nađe.

Bandić je već bezbroj puta pokazao i dokazao da je osobno – strategija sama i strateški plan, pa i strateške odluke o radu (obnovi) nacionalne kuće saznajemo iz njegovih usta.

Valjda je kod njega sve tako transparentno da mu građani i kroz glavu mogu čitati sve ono što ih zanima.

Kao neka prozirna oglasna ploča!

I po ne znam koji put, zaprepaštena i užasnuta gledam ovaj naš kazališni svijet u kojem živimo i ne vjerujem da je sve to moguće. I da se sve ovo događa u potpunoj tišini.

Osim uz ponekoga plaćenog klakera.

Zar ste baš svi zaboravili Bandićeva i Ljuštinina Limenka u kojem se još 2009. godine trebala održati prva premijera, zar ste zaboravili, građani i kulturnjaci, novu scenu u Gredelju, novu scenu u Gavelli, novu Operu u Novom Zagrebu?

Jeste li zaboravili izjavu da svi koji rade u Gradu s napunjenih 65 godina života moraju u mirovinu?

Jeste li zaboravili tvrdnju da će, ako Kontrolni ured utvrdi nepravilnosti koje je Državna revizija našla u javnim kazalištima, letjeti glave?

Jeste li zaboravili kadroviranja u kazalištima (i ostalim javnim ustanovama u kulturi) u proteklih nekoliko godina?

Promjene statuta?

Zar zaista ima još itko tko vjeruje da ova vlast u Zagrebu može donijeti išta dobra zagrebačkoj kulturi?

O, da, može donijeti sve što treba poslušnima i podobnima, ali, nemojmo se lagati, javni interes u kulturi – nešto je sasvim drugo.

Padamo slobodnim padom bez padobrana, a pritom se pravimo da smo na izletu i jedemo kotlovinu na Bundeku ili u nekom ruglu od šatora na Trgu bana Jelačića.

I da nikada nećemo tresnuti o zemlju.

I raspasti se u milijun komadića.

Trčilaže i šarlatani pune medijske stupce svojim ostapbenderovskim govorima, a nitko nema petlje reći im da nas već jednom oslobode tiranije populizma, klijentelizma i voluntarizma.

Koji jad, koja bijeda!

I koje sljepilo da neće – sve doći na naplatu.

P. S. Zahvaljujem svima koji su me podržavali tijekom 40 godina moga umjetničkog rada, a osobito publici! Koga zanima, može pročitati razgovor koji sam dala Kult-portalu, a također pozivam sve na predstavu Leticija i Ljublist koja će u Maloj sceni igrati samo do 29. studenoga!