originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Mrtvaci
Stiglo mi je pismo.
Bez imena pošiljatelja.
U njemu su Bilješke o poslovanju Narodnog sveučilišta Dubrava iz Zagreba za 2014. godinu.
Čitam.
NS Dubrava je javna ustanova u kulturi u vlasništvu Grada Zagreba koja ima 33 zaposlenika, a osnovana je 1958. godine.
Grad je u 2014. godini ovoj svojoj ustanovi isplatio 6.149.354,00 kune.
Sami su uspjeli uprihoditi samo 1.173.701,00 kunu.
Cjelokupni budžet im je preko osam (8) milijuna kuna.
Godinu su završili u dugu od 1.268.630,00 kuna.
Minus od milijun i dvjesto tisuća kuna.
Prethodnu godinu, 2013., završili su u minusu većem od dva (2) milijuna kuna.
Dakle, kao i Komedija, višegodišnji su gubitaši.
Plinara im je u svibnju 2014. aktivirala zadužnicu na pola milijuna kuna. Ovršili su im, između ostalog, i 203.197,12 gradskih kuna namijenjenih programu. Ustanova je završila u blokadi.
Samo na programu učenja jezika tijekom 2014. godine izgubili su 326.495,87 kuna, a na tečajevima informatike 117.988,28 kuna.
Umjesto da ostvare zaradu od edukacija, oni na njima izgube gotovo pola milijuna kuna!
Ovo je praktički nemoguća misija, gubiti na informatičkim tečajevima i na jezicima.
Osnivač, Grad Zagreb, kako piše u izvještaju, sve zna o stanju u ustanovi.
Ne poduzima ništa.
Godinama.
Javna ustanova najviše novca duguje umjetnicima. Više od pola milijuna kuna.
Ni oni ne poduzimaju ništa.
Šute.
Zaposlenici su tijekom ove godine imali dva sastanka, ali nema podataka da se nešto poduzelo.
Čekaju pomoć izvana.
Menadžment, zapravo, ne postoji. Odnosno, postoji, ali se nije u stanju nositi sa situacijom, nema kapaciteta.
Od trideset i troje zaposlenika nitko nema ni ovlaštenja ni kompetencije ni srca ni snage nešto napraviti.
A vlasnika nije briga.
Onda valja nije briga ni korisnike.
Gledam pristigle dokumente.
Gledam izvještaje o poslovanju koji su postavljeni na stranici ustanove.
Kroz glavu mi prolaze slike svih onih maltretiranja kroz koje smo prolazili (i još uvijek prolazimo) u Maloj sceni zbog mog pisanja, a pritom nikome ni lipe nikada nismo ostali dužni, nikada nismo imali nijednu ovrhu, u životu nismo kasnili ni s jednim plaćanjem, a program smo (jedini) izvršavali na vrijeme i bez ijedne jedine izmjene.
Nas (mene), zbog Slamke, i dalje kažnjavaju.
A svoje gubitaše pokrivaju.
Našim (vašim) novcem.
I ne poduzimaju ništa.
I nikom ništa.
Priča druga
Dana 28. srpnja, kako javljaju mediji, najstarija tvornica olovaka u Hrvatskoj, TOZ, nastala na tradiciji slavnog Slavoljuba Penkale, otišla je u stečaj. Tijekom proljeća partneri iz Turske otkazali su im posao vrijedan 900 tisuća kuna i ostali su «kratki» za 1,2 milijuna kuna.
Milijun i dvjesto tisuća kuna. (Zvuči li vam ovaj iznos poznato?)
Ni jedan dan, ni jednu kunu nisu bili dužni zaposlenicima.
Morali su u stečaj.
Zauvijek.
Gotovo je.
Mnogi u tome vide i kulturocid.
I sada, pitam, tko je tu lud?
S jedne strane imamo javnu ustanovu u kulturi koja ne funkcionira, u kojoj se sredstva gube na stavkama na kojima je nemoguće izgubiti, koja je godinama u minusu, koji Grad Zagreb tolerira i čak ne stavlja na dnevni red matičnog Odbora (za kulturu), a kamoli Skupštine.
S druge strane, s jednakim iznosom duga (1,2 milijuna kuna), uredno se šalje u stečaj tradicionalna kompanija (jedan od simbola Zagreba i Hrvatske) koja pritom ima i imovinu koja će pokriti gubitke. I čiji stečaj građane Grada Zagreba neće stajati ni lipe.
Kaže direktor TOZ-a: Presjekli smo agoniju.
Kad nastupi smrt čovjeka, zovemo mrtvozornika i započne uhodana procedura, mrtvac se stavlja u limeni sanduk, vozi u hladnjak. Mrtvo tijelo valja maknuti na sigurno da ne bi postalo uzrokom zaraze.
Kada crkne životinja, strvinu također moramo sanirati. Zovemo veterinarsku službu ili sami nešto poduzmemo.
Također da se ne bi proširila zaraza.
Kad su kod prve javne ustanove u kulturi primijećene crne točke, kočenje i ostali znaci da je nastupila smrt, svi su okrenuli glavu.
Nitko nije pozvao ni mrtvozornika ni veterinara, a novci se troše na odijela u koje će se mrtvac odjenuti i papirnate papuče koje se stavljaju na truplo umjesto cipela.
No to ne može zaustaviti zarazu uzrokovanu nesanacijom mrtvaca koja je ušla u krvotok (kulture) i širi se.
NS Dubrava, naime, nije prva javna ustanova u kulturi koju je zadesila smrt.
Svakome tko išta zna o strukturama i upravljanju jasno je da je pristupom nedjelovanja nemoguće zaustaviti proces propadanja cjelokupnog sustava.
Otrov se širi i brže nego što mislimo.
NS Dubrava mrtvac je koji se drži na ledu, a milijuni kuna odlaze na održavanje toga istog leda, da se ne bi rastopio.
O krvi koja bi trebala poteći žilama, nitko već godinama ne razmišlja.
Mrtvaci su posljednji put oživljavani prije nešto malo manje od dvije tisuće godina, ali nije izgledno da će se išta sličnog dogoditi u Hrvatskoj 2015. godine.
U TOZ-u se presjeklo agoniju.
A tko će presjeći agoniju (zagrebačke, a i hrvatske) kulture?
Eto, napisah ovaj post tek tako, da ne bi bilo - nismo znali.
Gradonačelniče Bandiću, imate li što reći na ovaj slučaj?
Spremaju li se kola da pokupe mrtvaca iz Dubrave?
Možda Ured Pavla Kalinića može obaviti taj posao?
Pročelniče Ureda za obrazovanje kulturu i sport, Ivice Lovriću, a Vi? Što kažete?
Gospođo Vesno Kusin, zamjenice gradonačelnika, zanima li Vas ova (bivša) javna ustanova u kulturi?
Novi savjetniče za kulturu gradonačelnika, Zlatko Vitez, ima li kakvih savjeta za Dubravu?
Mirko Herak, iz Ureda za kontrolu, znate li nešto o ovoj ustanovi?
Samo pitam.
I dok čekam odgovor koji nikada neće doći, gledam na Aktima gradonačelnika kako je HNK u Zagrebu novom preraspodjelom sredstava dobio na svoj redoviti proračun dodatnih 835 tisuća kuna. Više i ne znam koje je to povećanje koje je stiglo s Akta gradonačelnika za našu nacionalnu kuću.
A nevjerojatno je da se i milijun kuna, potrošen za pripremu Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture, na kojem nismo prošli ni u drugi krug - povećao za 120 tisuća kuna!
Živjela metropola u kojoj vladaju zakoni transparentnosti i ozbiljnih kriterija!
Živjelo neumjereno i nekontrolirano kupovanje leda za održavanje mrtvaca, papirnatih papuča i rubaca za vezanje čeljusti da se usta ne bi razjapila!
P. S. Da je cjelokupni sustav u kulturi mrtvac koji zaudara od Runjaninove do svakoga kutka države, pokazuje najnoviji slučaj kršenja zakona našeg ministra kulture. To što vozi službeni automobil pod utjecajem alkohola i krši zakone zemlje u čijoj Vladi sjedi, nije nešto što je zainteresiralo premijera, njegova šefa. Ali bi ga trebalo zanimati da ministar u njegovoj Vladi krši jedan od ključnih zakona koje je donijelo njegovo vlastito ministarstvo, Zakon o kulturnim vijećima. Planiranje i odlučivanje glavni je instrument kulturne politike, a u Hrvatskoj ga regulira navedeni zakon.
Kada je Andrea Zlatar Violić odstupila, zbog nalaza Državne revizije u kojem je dokazano da su ona i njezin tadašnji zamjenik (danas ministar Šipuš) uzimali novac sa službene kartice i vraćali ga u ratama, Snježana Banović, na natječaju izabrana članica Vijeća za kazališnu djelatnost, dala je ostavku.
Sukladno boljim običajima.
Pismo ostavke pogledajte u prilogu.
Ministarstvo kulture objavilo je, a prema Zakonu o kulturnim vijećima, javni natječaj za popunjavanje mjesta člana ovoga Vijeća (Banović je bila i predsjednica), jer je Šipuš njenu ostavku - prihvatio. (Mogao je i ne prihvatiti, ali se znalo da mu Banović «ne leži» i jedva je dočekao da mu stavi mandat na stol.)
I kada smo svi očekivali da će se objaviti popis kandidata koji su se prijavili, a onda i odluka koga je od njih Šipuš imenovao, u medijima je osvanuo intervju Ivice Prlendera iz kojeg vidimo da je Šipuš, premda Zakon takvu mogućnost ne predviđa, Prlendera pozvao (nazvao, telefonom) i pitao da postane članom Vijeća! Dakle, ministar kulture zanemario je Zakon i cjelokupnu propisanu proceduru i telefonski popunio mjesto u Vijeću koje odlučuje o najvećem budžetu (osim baštine) u području kulture! Prlender se očito nije u roku prijavio na natječaj jer da jeste, zašto bi ga Šipuš zvao i pitao je li spreman?
Imenovao bi ga prema propozicijama natječaja, a ne bi ga zvao i pitao - je li spreman!
Kakvo je to poštovanje procedure, koja je temelj demokracije?
Il majstori ni ne znaju što piše u Zakonu pa su, lijepo, sve telefonski dogovorili!
I još sretnu vijest podijelili s novinarima.
Natječaji su, sad je već sasvim jasno, samo za budale čije telefonske brojeve ministar nema u svom mobitelu.
Nadam se da će se kandidati koju su se uredno prijavili žaliti na ovu telefonsku odluku.
Zorane Milanoviću, je li to ta visoko postavljena letvica ispod koje se ne ide, o kojoj slušamo već od početka 2012. godine kada je odletjela Mirela Holly?
Hoćete li tražiti ostavku svog ministra zbog telefonskog kadroviranja mimo natječaja, povrede pozitivnih zakona Republike Hrvatske i privatizacije javnog interesa?
Više se uopće ne čudim što nam mrtvaci već leže po ulicama.
Osjet njuha smo izgubili.
Smrad se širi, a svi se pravimo da se radi o mirisu najfinijeg parfema.
Fuj.