originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Na Okinawi sam. Opsadno je stanje.
Ne zbog 56 kompanija, 86 naslova, 240 izvedaba, 14 radionica, 5 simpozija i 7 seminara koliko će se izvesti u 8 dana na Kijimuna Festi, najvećem azijskom festivalu za mladu publiku na kojem sudjelujemo, nego zbog tajfuna koji samo što nije udario u ovaj japanski otok.
Nisu ovdje tajfuni rijetkost i svi su spremni za udar.
Iz minute u minutu prati se njegovo napredovanje prema kineskoj obali i nagađa se kojim će smjerom nastaviti svoj rušilački put.
No, ovaj je naš tajfun na Okinawi mala beba prema onom koji je prošloga tjedna prešao preko Trga maršala Tita u Zagrebu.
Vremenska je razlika 7 sati pa nisam baš iz minute u minutu mogla pratiti put prolaska našeg zagrebačkog kazališnog tajfuna, ali sam ga pokušala rekonstruirati.
Vjerujte, nije bilo jednostavno dešifrirati smjerove udara.
Prvi mi je izvor bio Dnevnik 3 HTV-a iz kojeg sam saznala da je ministrica Zlatar odbila program intendantice Lederer za novi mandat koji započinje ujesen 2013.
U istom Dnevniku tajfun se s jačine pet povećao na razornu šesticu izjavom Lederer da Zlatar - laže. Laže!
Eh, sad, nije baš uobičajena uporaba ovakva rječnika u kulturnoj, kazališnoj, a i akademskoj zajednici. Ali, očito je da su se sva «pristojna sredstva» već potrošila tijekom nekoliko proteklih mjeseci pak je došlo vrijeme za ubojitije oružje.
A kad intendantica kaže javnosti - ministrica laže, onda se odabirom riječi želi nešto poručiti.
Ili se želi prikazati moć?
Ili se želi postaviti novi odnos snaga?
Ili se želi zastrašiti?
Ili nešto deseto, dobro skriveno?
Teško je dokučiti što je ekipa oko Lederer željela postići ovom izjavom. Jer svima je jasno da Ana Lederer svoje medijske istupe ne osmišljava sama. Radi se o pomno pripremljenoj strategiji. Mislim, strategija obračuna s intendantičinim protivnicima u kojoj ministrica laže, ostali kandidati pričaju gluposti i uglavnom su lopovi i neznalice, postoji i brusi se svaki dan. Za razliku od strategije razvoja nacionalne kuće koja i dalje - ne postoji.
Jasno je jedno: intendantica je javno objavila RAT ministrici kulture.
Odnosno, osnivaču ustanove kojom upravlja.
Ubrzo je i u dnevnim novinama Lederer dodatno elaborirala svoj stav i ustvrdila da ministrica ne poštuje proceduru pravne države.
Hm, ovo s procedurom baš i nije jasno.
Naime, u slučaju raspisivanja natječaja za intendanta HNK-a u Zagrebu natječaji su ovoga proljeća padali upravo zato što su se procedura i zakonitost - poštovali. Da je ostao onaj natječaj kakav je raspisalo Kazališno vijeće HNK-a, onda bismo mogli govoriti o nepoštovanju procedure i zakonitosti. Ne vidi Lederer nikakvu svoju odgovornost u tome da su i Statut HNK-a u Zagrebu i natječaj bili neusklađeni s postojećim zakonima. Moram priznati da je ovo zabrinjavajuć stupanj autizma nekoga tko u posljednje vrijeme obilato rabi sintagmu pravna država. Naime, u Članku 22. Zakona o kazalištima jasno piše da je intendant odgovoran za zakonitost rada kazališta.
Gdje se to pogubila Ana Lederer da ne vidi kako se radi O NJOJ?
Nadalje kaže Lederer da je, kad je samozvana gerila počela raditi cirkus od natječaja za nacionalnu kuću, očekivala da će se ministrica ograditi od njih i stati iza svoje institucije, ali vrlo brzo se pokazalo da je i ona dio te gerile.
Eh, Lederer, Lederer, da je ministrica stala iza svoje institucije koja je raspisala natječaj u suprotnosti s pozitivnim zakonima države, onda bismo mogli govoriti o nepoštovanju pravne države.
Ono što iz ove rečenice strši jesu dvije stvari.
Prva je izjava da je ministrica nije stala iza svoje institucije.
Ovdje nam Lederer jasno poručuje tko je gazda Žute kuće: ministrica, odnosno Vlada RH. Jer, kaže Lederer, kuća je ministričina. No, u istom članku na pitanje novinara tko ima prvenstvo u odlučivanju o izboru intendanta kaže da Po Zakonu o kazalištima nema primata, radi se o lancu suodlučivanja, a zadnju riječ ima Vlada RH.
Dakle, premda se spominje lanac suodlučivanja, Lederer sama kaže da Vlada RH (jednako ministrica) ima zadnju riječ.
Pa mogla bi se Lederer malo odlučiti, čije je to kazalište ZAPRAVO?
Njezino?
Ministričino?
U vlasništvu lanca suodlučivanja?
Ljuštinino?
Mamino, tatino…?
Valja nam malo pogledati u povijest.
Zakon o kazalištima iz 1991. godine jasno i glasno (članak 15) kaže da je vlasnik HNK-a u Zagrebu Republika Hrvatska.
No, kako je financiranje HNK-a u Zagrebu godinama bilo nestabilno, u Zakonu o kazalištima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007. godine uveden je Članak 53. po kojem jedan od suosnivača postaje Grad Zagreb, ali s udjelom od 49%. Dakle, prije samo pet godina država je odlučila Gradu «prodati» svojih 49%, ostavila je sebi većinsko vlasništvo, a matičnoj nacionalnoj kući ovom «dokapitalizacijom» osigurala stabilno financiranje.
Nedvojbeno je da je i tijekom povijesti, a i danas (većinski) VLASNIK HNK-a u Zagrebu DRŽAVA i da ona (i) u ovom slučaju ima ZADNJU RIJEČ.
U lancu suodlučivanja.
Zašto postoje sve te instancije oko izbora ravnatelja/intendanta, a ne imenuje ga Kazališno vijeće, kako bi htjela Ana Lederer?
Valjda upravo zato da se napravi nekoliko različitih «filtera» kroz koje PROGRAMI trebaju proći prije potvrđivanja.
Nije se sada prvi put dogodilo da zadnja instancija ne potvrdi predloženog kandidata.
Sjetimo se kada ministar Biškupić nije potvrdio Slobodana Šnajdera za intendanta HNK-a u Rijeci. Nedavno smo imali slučaj nepotvrđivanja Duška Mucala za intendanta HNK-a u Splitu ( i to od dvaju ministara), a u Splitu se ne tako davno dogodilo da Jasen Boko, predloženi kandidat Kazališnoga vijeća Gradskog kazališta mladih u Splitu nije potvrđen od Gradskoga vijeće pa nije izabran.
Ono čega se nikako ne mogu sjetiti, a pomno pratim našu kazališnu situaciju već godinama, jest da je Ana Lederer ikad reagirala na ijedan od ova četiri slučaja i stala u zaštitu pravne države i procedure. Odnosno, nije se baš javno oglasila i tražila da se u svim ovim slučajevima posluša glas stručnosti kazališnog vijeća kao «struke».
Mentalni sklop tipa kad se radi o drugima, onda može bilo kako, a kad se radi o meni osobno, neka se radi kako meni odgovara probija iz svih izjava koje je ovih dana dala Lederer.
Idemo dalje.
Kako je to ministrica prekršila Zakon tražeći mišljenje Kulturnog vijeća osnovanog pri Ministarstvu? Je li Lederer ikada pročitala Zakon o kulturnim vijećima? Da jest, tada bi vidjela već u Članku 1 (Stavak 1. i 2.) da je upravo Vijeće najviše savjetodavno tijelo kojemu je zadaća i posao upravo to - davati svoje mišljenje u važnim pitanjima za hrvatsku kulturu.
A izbor intendanta matične nacionalne kuće to svakako jest.
Zanimljivo mi je čitati i opservaciju Ane Lederer da je ministrica zapravo dio samozvane kazališne gerile, kako joj tepa.
Hm, što su to gerila, gerilsko djelovanje i gerilske akcije?
Gerila je u pravilu borba samostalnih, malih formacija protiv nekog poretka, a uvijek je okrenuta prema vladajućoj strukturi.
Gerilskim akcijama poduzetim tijekom proljeća 2012. spomenuta je kulturna/ kazališna gerila radila i protiv Ministarstva kulture pa i protiv ministrice.
A sada Lederer ministricu svrstava u tu gerilu.
Pak se postavlja pitanje: a TKO JE onda MINISTAR, ako je ministrica gerila?
Možda… možda je ministar… Duško Ljuština? Predsjednik Kazališnog vijeća HNK-a koji je izjavio za HINA-u da je zajedno s ostalim članovima Vijeća bio izložen neviđenom medijskom linču, što je moguće samo u zemlji u kojoj su zakone pisala mala djeca za domaću zadaću?
Žao mi je Ljuštine, žrtve neviđenog medijskog linča, uistinu mi ga je žao. Samo što mi suze nisu potekle gledajući njega i ostale članove Kazališnoga vijeća HNK-a u Zagrebu kako po njima neopravdano tuče svatko kome to padne na pamet.
Kroz suze mi dolazi i smiješak jer mi je baš i sladak sa svojom opservacijom o maloj djeci i domaćoj zadaći… Već ga vidim u rodnom Glibodolu s početnicom iz hrvatskog jezika «Sunce na prozorčiću» kako vrijedno piše domaću zadaću…
I opet mi suze dolaze na oči… Od dragosti, naravno. Jer se sigurno već onda mogao uočiti «forte» maloga a silno nadarenog Duška - pisanje "zadaće" i analizā brojnih programa kao predsjednika bezbrojnih vijeća kojima će predsjedavati tijekom svog života. Uvijek u formi, uvijek na liniji, ili uz nju, moderan, uz nemalu pomoć sebi sličnih prijatelja i pokrovitelja.
Vratimo se u sadašnjost.
Naime, kada se radio važeći Zakon o kazalištu, SVI su ravnatelji (i intendanti) kazališta bili pozvani sudjelovati u njegovu stvaranju.
Među njima i Duško Ljuština i Ana Lederer. Koje se čak sjećam s nekih sastanaka. A Duško Ljuština u to je doba bio ne samo ravnatelj kazališta nego je aktivno sudjelovao u kreiranju kulturne politike Grada Zagreba. Od kojeg je Ministarstvo kulture neprekidno tražilo mišljenja po svim stavkama prijedloga Zakona. Kako to da mu je trebalo punih 6 (šest) godina da shvati - da su zakon pisala mala djeca za domaću zadaću? Kao, on nema ništa s tim. On je veliki dečko.
U kojoj je zemlji živio svih ovih šest godina i po kojem je zakonu RADIO kao ravnatelj kazališta od lipnja 2006. do danas kad mu je tek sad postalo jasno tko je i kako pisao ZOK?! Kako to da ni on ni Lederer, kao «veliki igrači» u našoj kazališnoj igri nisu pokrenuli promjenu zakonodavnog okvira tolike godine, a jasno im je da se radi o dječjoj domaćoj zadaći?
Čudna mi čuda…
Ono što me jako veseli jest da će sada, kada su napokon shvatili u kakvom zakonodavnom KAOSU dječjih domaćih zadaća živimo, promptno i savjesno poduzeti sve što je u njihovoj (nemaloj) moći da se promjena ZOK-a stavi u proceduru.
Eto, svako zlo za neko dobro.
Da se nije dogodio ovaj slučaj, i Lederer i Ljuština bi i dalje živjeli u iluziji da imamo odličan zakonodavni okvir. Savršen. Dok im odgovara.
Nikada nije kasno da se čovjeku otvore oči…
I za kraj…
Postoji način da svi mi, kao šira kulturna javnost, sami ustanovimo tko je u ovoj priči kakav igrač.
Evo recepta:
- Neka se javno objavi program Ane Lederer za koji je ministrica ustvrdila da nije dovoljno dobar.
- Neka se javno objavi pismena analiza tog istog programa Kazališnoga vijeća HNK-a iz kojeg ćemo vidjeti argumentaciju zbog čega je taj program kvalitetan i zašto ga treba podržati.
- Neka se javno objavi pismena analiza stručne ekipe gradonačelnika Bandića iz kojeg će se vidjeti to isto.
- Neka se javno objavi mišljenje svih članova Vijeća za dramsku umjetnost pri Ministarstvu kulture, a ne samo ono Snježane Banović (dostupno na portalu Teatar.hr) da se vide i ti argumenti protiv. Ionako piše u zakonu da je rad Vijeća - javan.
Pa kad svi DOKUMENTI, STRUČNA MIŠLJENJA i STRUČNO NAPISANE ANALIZE budu dostupni svima, može započeti borba - ARGUMENTIMA.
I na taj način može se prekinuti s vrijeđanjima, pljuvanjima i podmetanjima.
Na korist cijele kazališne (kulturne) zajednice i poreznih obveznika koji sve to financiraju.
A nakon toga, svi zajedno možemo krenuti u PROMJENU zakonodavnog okvira da se napokon odmaknemo od (razine) dječjih domaćih zadaća.
A kad jednom promijenimo Zakon, heeej, što nam mogu tajfuni iz Runjaninove, s Trga maršala ili - s ceste, kako istančano govori gospođa Lederer!