originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Nekada davno, u socijalizmu, na početku svoje glumačke karijere, bila sam nekoliko godina zaposlena u javnom kazalištu. Imali smo i svoju sindikalnu organizaciju. Ono čega se dobro sjećam, a vezano je za sindikat, bili su sindikalni izleti u Stubičke Toplice. Ondje bismo se kupali u bazenu, igrali nogomet, a nakon toga jeli roštilj ili kotlovinu. Ma koji se današnji team building može mjeriti s našim izletima vlakom u Stubake!

Osim izleta, svake smo jeseni  na oglasnoj ploči dobivali obavijest o tome gdje i kada možemo po povoljnijoj cijeni kupiti svinjske polovice i teleće četvrtine (što smo, naravno, svi kupovali, trebalo nam ili ne), a moja mama, koja je predavala tjelesni odgoj u osnovnoj školi, putem sindikata povoljnije je kupovala i posteljinu. Koju je uredno spremala i čuvala u ormaru, te mi sve te neotvorene pakete plahti i jastučnica dala kada sam se udavala. Kao što je i red. Pa je kroz tu posteljinu (koja se nikako ne da potrošiti) sindikat zauvijek ostao upisan u moj život.

U kazalištu nam posteljinu putem sindikata nisu nudili. Možda se mi kao članovi nismo dovoljno aktivirali u svojoj sindikalnoj organizaciji? Ili su predsjednici naše ondašnje sindikalne ćelije imali više afiniteta prema dobrom druženju? Ne znam. U svakom slučaju, pajceki i nogomet u Stubakima bili su nam "napetiji" od kućenja.

Pokušavam se prisjetiti je li nam taj socijalistički sindikat  štitio i neka prava koja spadaju u ono što se zove "struka"… ? Koliko se sjećam, postojala je stavka da, ako si imao u jednom danu predstavu i pokus, nisi mogao imati još jednu predstavu ili još jedan pokus. Ukratko, sindikat te štitio da dnevno ne možeš raditi više od "dva radna zadatka". Iskreno, igrali smo često i po tri predstave u danu (bilo je to kazalište koje je igralo predstave i za djecu i za odrasle), ali se ne sjećam slučaja da je netko aktivirao svoje pravo da radi samo "dva radna zadatka". Doduše, bili smo OOUR (za one mlađe koji ne razumiju socijalističke kratice, OOUR je osnovna organizacija udruženog rada) sa samo 12 - 13 zaposlenih glumaca, slagali smo se prilično dobro, družili se i nakon "radnih zadataka" pa nam valjda nije bio problem ostati raditi i u "trećoj smjeni".

Ukratko, za nas glumce, sindikat nije značio ništa više (ni manje) nego za bilo kojeg drugog radnika u kazalištu. Jer se nije bavio STRUKOM samom.

Došla je nova država i već 1993. započeo je radom novi sindikat. Nedugo nakon osnivanja "velikog" sindikata, osnovan je i sindikat  ZAPOSLENIH glumaca. Hm, ako ste mislili da se taj novi sindikat počeo baviti problemima STRUKE, onda ste se prevarili. Pa i samo mu ime govori da nije imao namjeru uistinu štititi glumački posao nego - radni odnos.

I prošlo je 18 godina.

Tijekom tog razdoblja u nekoliko je navrata bilo inicijativa da se stvari sa sindikatom promijene u smislu da sindikat glumaca uistinu počne štiti prava STRUKE i to SVIH, a ne samo ZAPOSLENIH glumaca (ali i ostalih umjetničkih struka u izvedbenim umjetnostima),
ali… Ali… Od svega je nastalo jedno veliko NIŠTA.

Zašto sve ovo pišem?

Zato što u Splitu (opet) "kuha" atmosfera u kulturi. Nije potpisan novi kolektivni ugovor, a starome je  prošao "rok trajanja". I premda stari kolektivni ugovor vrijedi dok se ne potpiše novi, sindikalisti nisu zadovoljni. Traže nova prava.

Legitimno. U pravu su. Trebaju štititi prava svojih članova. Zato i skupljaju članarinu.

Međutim, pitam se pitam, gdje su u svemu tome GLUMCI? Gdje su UMJETNICI? Kada će i njima doći do svijesti da specifičnosti glumačkoga posla ne mogu ići u iste pregovore zajedno sa specifičnostima posla, recimo, scenskog radnika? Zar je u našem poslu uistinu jedino i najvažnije pitanje KOEFICIJENTA, i to hoće li biti isplaćeni dodatni honorari za rad na ljetnoj manifestaciji ili neće? Pa ne bi li glumce (i ostale
umjetnike) trebale i MORALE zanimati i druge stvari?

Ima još jedno pitanje: stalno se govori o PRAVIMA zaposlenih, ali nigdje ne čitam baš ništa o  DUŽNOSTIMA.

Iskreno, ne suosjećam s kolegama iz Splita.

Zapravo, dokle god glumce ne počne zanimati njihov vlastiti posao nevezan za instituciju, dotle me uopće ne zanima hoće li riješiti svoje sindikalne probleme ili ne, hoće li na ulicu s transparentima ili ne, hoće li štrajkati ili će se predstave održavati kao što su se održavale do sada.

A osobito me nije briga za cijelu priču o glumcima i kolektivnim ugovorom jer je nakaradni  model organizacije hrvatskog kazališta doveo
do toga da s jedne strane zaposleni glumac traži svoj kolektivni  ugovor i sva prava koja po njemu proizlaze, a s druge ga strane, kada radi na "slobodnom tržištu", snima film, sitkom, neku sapunicu ili radi u privatnoj produkciji, ništa od toga - ne zanima.

Jesu li to neki drugi ljudi koji imaju kolektivni ugovor u službeno radno vrijeme od onih koji snimaju sapunice u slobodno vrijeme?

Nisu.

Pa zašto onda izvan radnog vremena mogu raditi i po četiri "radna zadatka", a kad su zaposleni ne mogu? Na slobodnom tržištu nisu umorni i ne treba im koncentracija, a na radnom im mjestu sve to treba?

Tko je tu lud?

Svinjske su polovice, posteljina i kotlovina u Stubakima imali više smisla od ovoga što je danas.

A kako stvari stoje, ne vidim da će budućnost donijeti promjene.

Da se barem varam…

P. S. Kad smo već kod ugovora: svaki ugovor o radu trebao bi sadržavati i članak o međusobnoj LOJALNOSTI potpisnika za vrijeme trajanja ugovornog razdoblja. Ako takav članak i ne postoji u dokumentu, civilizacijski je doseg da se takve stvari PODRAZUMIJEVAJU.
Iliti, ne možeš pljuvati u  tanjur iz kojeg jedeš… Ali v. d. intendanta HNK-a u Splitu Mucalo vjerojatno nije čuo za takvo što pa se udostojao i u tisku i putem javne televizije pljunuti na ovogodišnje Splitsko ljeto. Kaže da manifestacija "nije ispunila njegova očekivanja". A usput je pljunuo i na zaposlenike svoje vlastite kuće.

Što reći osim da je Mucalo ovom izjavom, nažalost, u potpunosti ispunio - moja očekivanja.