originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Potaknuta sve većim brojem poruka, odlučila sam progovoriti o
jednom od najvećih problema koji koči promjene u našem glumištu, a
to je STRAH.
Kažu teorije da je strah emocija koja najviše ograničava, a spada
u takozvane CRVENE ili negativne emocije.
Većina sudionika hrvatskoga kazališnog života ne pita se koja je
veza između našega kazališta i straha jer - SVI ZNAJU o čemu se
radi.
No, Slamku spasa čitaju i ljudi koji nisu usko vezani uz naš
kazališni krug pa je potrebno reći nekoliko riječi o ovoj
temi.
Jedan od strahova koji može uzrokovati bolest i teže poremećaje
kod čovjeka jest strah od gubitka egzistencije, a to je, vjerujem
da se možemo složiti, opće poznata činjenica.
To znaju obje strane u odnosu: oni koji zastrašuju i oni koji su
zastrašeni.
I tako je to već tisućljećima.
A hrvatsko kazalište danas, uronjeno je u - strah.
Naime, još je jedna općepoznata činjenica - da hrvatsko kazalište
nije prošlo tranziciju te da su odnosi u praksi ostali jednakima
kakvi su bili i u prošlom sustavu, odnosno, u bivšoj državi. Što
znači da, kako to službena politika već treće desetljeće
objavljuje, «u kulturi nije izgubljeno ni jedno radno mjesto». Uz
moj dodatak - u javnoj kulturi.
U «privatnoj» kulturi radna mjesta gube se svakodnevno, ali to
nikog ne zanima.
A nije ni današnja tema.
Dakle, jasno je da će do promjena morati doći, a svaka promjena
izaziva (najblaže rečeno) nelagodu kod onih koji su uključeni u
promjene.
Izaziva STRAH.
Koji je moja tema dana.
Uz još jednu, a to je ZASTRAŠIVANJE.
Na više razina.
S jedne strane zastrašuje se ljude koji su UNUTAR SUSTAVA, a s
druge, one koji su IZVAN sustava i ukazuju na nepravilnosti.
Kako to konkretno izgleda?
Prema pisanju kolega koji se boje za svoju egzistenciju (a u
inboxu imam poruke umjetnika iz Zagreba, Dubrovnika, Splita,
Osijeka i Rijeke) to izgleda tako da ih se zastrašuje otkazima,
neisplatom plaće, prijetnjama, smanjenjima koeficijenata, a i
zahtjevima (čak i putem SMS poruka, to je najnovije) za
izjašnjavanjem kojoj strani «pripadaju» što je i protuzakonito, a i
protivno većini statuta naših javnih ustanova. Većina prijetnji i
nije ostvariva, ali se ljudi svejedno boje jer ne znaju do koje je
mjere sustav korumpiran i do koje mjere uistinu može uništiti
nečiju egzistenciju.
Osim ovog UNUTARNJEG straha, postoji, kao što sam već rekla,
VANJSKI STRAH, odnosno zastrašivanje.
To je ono kad vam iz čista mira na vrata kazališta banu inspektori
sa značkama (množina «inspektori» nije slučajna) i započne traženje
dokaza o nezakonitim radnjama, pa se nakon toga nadoveže druga
inspekcija, pa treća… I tako redom njih šest, sedam ili osam… Nakon
nekog vremena prestanete i brojiti i samo - fotokopirate dokumente
i nosite i nosite i objašnjavate.
A sve to po anonimnoj prijavi.
I svi traže svu dokumentaciju - od stoljeća sedmog.
Ma može se to, uz čvrstu vjeru, preživjeti, naravno da se može,
premda se radi o egzistenciji. I to ne samo o onoj
materijalnoj.
Imamo i novu vrstu zastrašivanja koju nam je u današnjim
vijestima na svom portalu Teatar.hr predočila vlasnica tog
jedinog specijaliziranog portala za kazalište u Hrvatskoj Nora
Krstulović. Naime, prošloga tjedna mediji su pisali o «slučaju
Magic act show» i požaru koji se za vrijeme izvedbe dogodio u
Pazinu 2004. godine. Teatar.hr postavio je logično pitanje:
Čija je zapravo predstava «Magic act show» s obzirom na to da
se na službenim stranicama kazališta
Kerempuh vodi kao produkcija tog zagrebačkog javnog kazališta.
Kad se razmećemo brojkama o broju posjetitelja, onda je naša, a kad
se dogodi višemilijunska odštetna parnica, onda zabijamo glavu u
pijesak.
Nakon tog objavljenog teksta pisala sam u
Slamki spasa o ovoj (još jednoj) Čudnovatoj zgodi Duška
Ljuštine i u kojoj se naš Duško ne pojavljuje ni kao slučajni
prolaznik, ni kao svjedok, a kamoli kao netko tko je možda i
suodgovoran za ono što se dogodilo i zbog čega kolege glumci
Filipović i Bitorajac proživljavaju noćnu moru. Kao što se vidi iz
današnjeg
pisanja Teatra.hr, Ljuština očito mirno ne spava pa se odlučio
na ZASTRAŠIVANJE onih koji misle drugačije od njega o tome što je
to JAVNI INTERES.
ŽIVJELA DEMOKRACIJA!
I za kraj, odabrala sam rečenicu iz komedije Branislava Nušića
«Gospođa ministarka» koju je Duško Ljuština kao producent izdvojio
u letku koji najavljuje predstavu.
Možemo reći da je Duško napokon i javno objavio - svoj
manifest.
Sad mi je puno lakše, ljudi, znam na čemu smo!
«Znam ja da je istina, ali… brate moj, istina se nikad ne govori javno, i istina se nikad ne štampa u novinama. Istina je zgodna za ogovaranje, onako u četiri oka, u porodici, a kud si ti pa video i čuo da se istina javno kaže?»