originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Vozim se u autu i, naravno, slušam radio. Tražim vijesti ili stanje u prometu. Kulturu više ne tražim jer je na programu naših radiopostaja (a koje nisu Treći program Hrvatskoga radija) ima tako malo da ju je nemoguće uloviti. Nogometa ima sasvim dovoljno pa mi, kao pasioniranoj pratiteljici svih nogometnih događanja, ta činjenica ublažuje bol za nedostatkom kulture. Da ne kažem - kazališta.
Uvijek je nogomet prva vijest, a kad su u pitanju naši domaći okviri, to je 1. HNL. Međutim, kako sam čula na radiju, nije to više samo "Prva hrvatska nogometna liga", dobila je ona i prefiks: ime jedne digitalne televizije. Sponzor je dao ime našoj nogometnoj ligi pa sada, svaki put kad se spomene N od nogometa - ide i ime sponzora.
Neka, u redu je, hvala Bogu da netko nekoga želi sponzorirati u ovim teškom vremenima, pa makar to bio i nogomet!
Međutim, ima jedna mala kvaka, a to je da sponzora koji ulaže svoja sredstva/robu/usluge u kulturne (da ne kažem, kazališne) programe, nikada ni jedan radio, televizija ili novine - ne spominju. Ma što ne spominju, ZABRANJENO IH JE I USPUT PRIKAZATI ili napisati, a kamoli apostrofirati kao nekoga tko čini nešto dobro!
Ovih dana imamo premijeru nove predstave za male bebe PRIČA O VODI koju je u potpunosti financirao sponzor. Ne moram vam, valjda, više objašnjavati da je neovisnoj kulturi smanjeno financiranje i da je sredstvima koja se dobivaju na natječajima Javnih potreba u kulturi nemoguće održavati i minimalan program. Sponzorska su sredstva, dakle, jedino što neovisnu scenu u ovom vremenu može izvući. Ali, od dvadesetak redakcija koje su objavile vijest o našoj novoj predstavi, samo su dva (2), i to portala (!), napisala ime sponzora koji su financirali predstavu, a koji su uredno navedeni u medijskoj objavi. ZAŠTO SAMO DVA, i to portala, objave vijest o sponzoru koji financira predstavu za bebe, a SVI svakodnevno objavljuju sponzore koji financiraju nogomet ili neki drugi sport?
E, nisam sigurna da postoji netko tako pametan tko bi mogao odgovoriti na ovo teško pitanje!
Mogu se složiti da nam je nogomet važniji od predstava za bebe, jer, ruku na srce, i te će bebe, koje gledaju predstave, ionako završiti u nogometu i uz nogomet. To nam je svima sudbina pa je logično da će svi objaviti ime sponzora koji podržava nešto tako neizmjerno važno kao što je nogomet.
Nedavno su me pozvali na televiziju govoriti o jednoj premijeri, donijela sam sa sobom plakat predstave, ali su me voditelji zamolili da nekako pokrijemo sponzore otisnute na plakatu, a koji su financirali predstavu. Kažu, to je zabranjeno. Gledam Dnevnik, Vijesti ili kako li se već zovu naše informativne emisije, i UVIJEK iza trenera, igrača, masera, liječnika, nositelja lopte ili krpača mreža… iza bilo koga iz bilo koje sportske ekipe - stoji sponzor.
I, koliko mi je poznato, nitko zbog toga nije umro.
Zašto su opasni po oči i život gledatelja televizije samo sponzori koji ulažu u kulturu? Hoće li gledatelji dobiti neku zaraznu bolest ako vide ime neke firme koja je investirala u kazalište?
Moguće da hoće… Trebalo bi to znanstveno istražiti!
Gledam malo različite zakone i nigdje, baš nigdje ne piše da su sponzori u kulturi zabranjeni za objavu u medijima, a da su dopušteni oni u sportu! Možda postoje neki interni pravilnici po tajnim ladicama naših medijskih kuća u kojima stoji zabrana naleta sponzora u kulturi u medijski prostor?
Moglo bi tako nešto biti… Samo, hm… ne mogu to dokazati.
A pritom nikome u kazalištu ne pada na pamet da na kostime velikim slovima otisne ime sponzora. Dok na svim dresovima u svim sportovima vidljivo piše ime sponzora. Ili da dio scenografije bude sponzorski plakat. Dok kraj travnjaka, na parketu, u svim prostorima gdje se odvijaju sportska događanja, sponzorski natpisi stoje sa svih strana.
Zapravo, ne znam tko je zaslužan za ovaj paradoks. Znam samo to da je MOGUĆE da se ova besmislena praksa ispravi. Kada bi, naravno, bilo volje. Ali, očito je da su kulturnjaci nezainteresirani čak i u ovom području, da se zajednički izbore za objavljivanje vlastitih (rijetkih) sponzora koji im omogućavaju da ipak žive.
Kako-tako.
Nekako mi se čini da je, kao i obično, sav problem naše vlastite (loše) situacije i opet - u nama. I na nama.
Vidim da je došlo do nekih nesuglasica (baš sam zabrinuta!) između Bandića i Mamića oko financiranja krova Dinamova stadiona. Razderat će Mamić svoju košulju i Bandić će dati novac za krov. To je svima jasno.
Mi kulturnjaci nismo prošloga proljeća baš derali svoje košulje po medijima, ali smo imali artikulirane zahtjeve (što bi u civiliziranoj državi nešto trebalo značiti) i - ništa nismo postigli. Nikoga nije impresioniralo što će iz kulturne ponude nestati gotovo pola neovisne scene!
Nisam sigurna da nam treba u kulturi/kazalištu nekakav mamić, ali sam posve uvjerena u to da nam je živa potreba staviti glave na okup kako bismo se pokušali izboriti za neke stvari koje bi inače trebale biti notorne, kao što je ovo sa objavljivanjem (ponešto preostalih) sponzora.
HVALA, DRAGI SPONZORI i DONATORI i nemojte napustiti kulturu! Bez obzira na to što niste dobrodošli za objave u medijima!
A uz to ne zanimate ni Državu da promijeni trenutačne zakone koji ne potiču ulaganja u kulturu.

P. S. Znate li da čak 92% djece u dobi od 7 do 14 godina traži da im se kupi ono što je vidjelo u reklami? I da čak 17% djece ima skuplji i bolji mobitel od svog roditelja? Zar su kultura/kazalište i rubrike kulture u medijima uistinu prava mjesta za "treniranje strogoće", odnosno, mjesta gdje su ljudi najizloženiji i najpodložniji "pogubnom" utjecaju reklama pa ih je potrebno zaštititi?