originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Približava se kraj godine, počinje se povlačiti crta pod napravljenim, a već sa strahom očekujemo 2015. godinu.

Država je odlučila podići budžet za kulturu za 0,3 %, ali se već unaprijed zna gdje će povećanje biti usmjereno i da kultura u cjelini i dalje ostaje na «umjetnim plućima».

Ovih dana postavljen je dokument na stranice Skupštine grada Zagreba iz kojeg se vidi da će kultura slabo proći i u metropoli, osobito ona neovisna koja će za svoje programe imati čak 10 milijuna kuna manje nego prošle godine.

Inovativne prakse u zagrebačkom su budžetu za 2015. godinu - potučene do nogu.

Ne želim biti zloguka proročica, ali to će uništiti mnoge manje organizacije, a novi, mladi ljudi, moći će samo sanjati o tome da samostalno naprave neki projekt koji bi ih umjetnički zadovoljio, a od kojeg bi mogli osigurati barem minimalnu egzistenciju.

Ukratko, na naplatu nam dolazi nedostatak strategije i izostanak reformi.

I dok većina kulturnjaka strepi od onoga što nas čeka sljedeće godine, iz HNK-a u Zagrebu senzacionalistički nam stižu vijesti o «koprodukciji» koja će nas, prema obećanjima nove intendantice, katapultirati u Europu.

Ja sam ZA.

Odmah.

Imam samo jedan mali problem: kako probaviti količinu neznanja kojom nas obasipaju.

Prošle sam nedjelje u Dnevniku HTV-a (23. studenoga 2014.) čula da će «HNK u Zagrebu sufinancirati operu Mimi [to je ta Europa!] sa 750.000,00 kuna».

Dobro.

Sufinancirati.

Što to znači?

Nakon toga sam otišla na internetske stranice samog Kazališta i pročitala da se radi o «koprodukciji» s francuskim partnerom.

Dobro.

Nakon toga odoh na stranicu programa HNK-a za sljedeću godinu (za pohvalu, isti je postavljen već do 3. ožujka 2015. godine).

Tamo lijepo stoji da ćemo navedenu Mimi   u Zagrebu moći vidjeti - slovom i brojkom - tri (3) puta.

U prilogu HTV-a nisam vidjela ni jednog našeg izvođača, a na stranicama HNK-a samo stoji da će operu izvesti Ansambl predstave, ali nema ni poveznice ni imena umjetnika.

Ništa.

Tko čini ansambl predstave, dakle, ne znamo.

Na stranicama «koprodukcijskog partnera» stoji ime HNK-a, ali nema ni jednog našeg umjetnika.

Još 2006. godine dr. Darko Lukić objavio je prvu knjigu u Hrvatskoj koja se bavi kazališnom produkcijom »Produkcija i marketing scenskih umjetnosti«, a u izdanju Hrvatskog centra ITI-Unesco. Ta je knjiga neka vrsta početnice za kazališnu produkciju i, ako mene pitate, trebala bi se davati budućim ravnateljima kazališta zajedno s natječajnom dokumentacijom.

U knjizi imamo podnaslov: Koprodukcija i produkcijska suradnja gdje autor objašnjava temeljne pojmove. Pa možemo vidjeti da koprodukcija podrazumijeva samo ravnopravno produkcijsko partnerstvo u kojem je omjer ulaganja jednak, 50 % naprama 50 %.

Pojam produkcijska suradnja označava svaki drugi omjer.

I to je to.

Jednostavno.

Na stranicama HNK-a za Mimi piše da se u ovom slučaju radi o koprodukciji.

U prilogu HTV-a govori se o sufinanciranju.

750.000,00 kuna.

Možemo li mi kao građani koji financiramo HNK napokon saznati o čemu se radi?

O koprodukciji?

Ili jednostavno samo o - gostovanju predstave koje ćemo za tri izvedbe platiti 750.000,00 kuna.

Iliti 250.000,00 po izvedbi.

?

A koju će vidjeti otprilike 1800 gledatelja.

(Uz ovih 750.000,00 kuna HNK u Zagrebu sasvim sigurno imat će još dodatnih troškova.)

Ah, da, termin gostovanje, što znači?

Znači da naručitelj naručuje predstavu od producenta za određen broj izvedaba.

Ono što me zanima jest, hoće li itko od nacionalnih prvaka, prvaka i solista zagrebačkog HNK-a (a ima ih dvadesetak), sudjelovati u ovom projektu?

Hoće li itko od otprilike 60 zaposlenih zborista sudjelovati u ovoj opernoj premijeri?

Hoće li itko od otprilike 80 glazbenika koji su zaposleni u orkestru HNK-a sudjelovati u prvoj opernoj premijeri naše matične nacionalne kuće u 2015. godini?

Ako neće, a sva je prilika da neće, onda dolazimo do sljedeće nedoumice, odnosno, do neznanja u koji organizacijski model spada Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, a prema Zakonu o kazalištima.

Postoje tri modela javnog kazališta: kazalište, kazališna družina i kazališna kuća.

Sve mi se čini da je nova intendantica shvatila da je dobila na upravljanje - kazališnu kuću. Koja nema vlastiti ansambl nego ugošćuje vanjske produkcije.

Ne bi li joj netko trebao reći da HNK nije kazališna kuća nego - kazalište?

Možda bi joj to moglo reći Kazališno vijeće, o čijem radu od 29. kolovoza 2014. ne znamo baš ništa jer na stranicama nije postavljen zapisnik ni jedne jedine sjednice.

Jesu li oni dobili na uvid ugovor o koprodukciji koji zagrebački HNK ima s Francuzima i prema kojem će Mimi, zapravo, samo gostovati u Zagrebu, i to samo s trima izvedbama?

Ima HNK na repertoaru još «koprodukcija».

Pogledajte predstavu Art koja je, kako piše na programu, suradnja s privatnim kazalištem, a u kojoj igraju zaposleni glumci HNK.

Na jednom mjestu piše suradnja, na drugom koprodukcija.

Ionako je svejedno. 100 % glumaca produkcije zaposlenici su Kazališta, ali je predstava suradnja odnosno koprodukcija.

Zanima me, što piše u tim ugovorima o suradnjama i koprodukcijama? Zna li Kazališno vijeće kako se to surađuje i koproducira?

I na čiju korist?

Ili možda štetu?

Odete li na stranicu Opere, vidjet ćete još jednu koprodukciju, Peleas i Melisanda.

Ponovno vidimo da igra Ansambl.

I to je sve.

Ah, da, i Evgenij Onjegin također je koprodukcija.

Sve me strah da bi i Ekvinocij, koji je najavljen, mogao biti neka koprodukcija.

Očito je da bez koprodukcija (ili «koprodukcija») više ne može živjeti ni nacionalno kazalište.

Pitanje je samo - radi li se o strateškom opredjeljenju koje će u konačnici dovesti do toga da ansambl više neće biti potreban ili naprosto o potrebi menadžmenta da nas što je moguće prije prebaci u Europu, a na tom nam putu naši umjetnici - nisu potrebni. Valjda ćemo prije biti Europa ako se odreknemo svojih umjetnika i dovedemo u Zagreb gostujuće strance.

A naši neka «štrikaju» doma.

Tko ih što pita.

A sami se ionako ne oglašavaju.

Možda će nam novi ravnatelji Opere, Drame i Baleta, za koje je natječaj (u trajanju od čak 8 dana!) upravo raspisan, donijeti nove ideje s novim programima?

A s druge strane, za odlazak u «supermarket» gdje se kupuju strane produkcije i dovode se za sasvim pristojne cifre zagrebačkoj publici pod imenom «koprodukcija», nisu nam ni potrebni ravnatelji Opere, Drame i Baleta.

Jednostavno staviš u torbu 100 tisuća eura pa još malo džeparca i - šoping za ulaznicu u Europu može početi!

P. S. Mediantrop je objavio moj tekst o Hrvatskoj kazališnoj gerili. Pa koga zanima...