originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Prosvjeduje se po cijelom svijetu. U više od tisuću gradova i 80
država svijeta ljudi su na ulicama i traže promjene - rušenje
neoliberalnog kapitalizma koji je cjelokupno čovječanstvo doveo do
ruba izdržljivosti. Većina ljudi osjeća se obespravljeno i
iskorišteno.
U Hrvatskoj se također prosvjedovalo, a na okupljanje protiv
kapitalizma i izrabljivanje od strane poslodavaca svoje su članove
pozvali i sindikati.
Sve ovo već znate jer nema medija koji nije prenio vijesti o
prosvjedima pa vam vjerojatno nije jasno što sam se ja uhvatila ove
teme.
Zbog kazališta. Naravno.
I još jednog našeg paradoksa.
Zaposlenici hrvatskih javnih kazališta članovi su sindikata pa su
i oni dobili poziv da se pridruže prosvjedima.
Ali, ali… u Hrvatskoj su (javna) kazališta ostala JEDINA MJESTA u
kojima još uvijek nema ni K od kapitalizma. Nekmoli onog
neoliberalnog. (Zao)stalo nam je kazališno područje u debeloj
hladovini SOCIJALIZMA. I to onog najtvrđeg socijalizma, koji još
nije krenuo prema promjenama. Recimo, pedesete, šezdesete godine
prošloga stoljeća. Tu smo negdje već desetljećima i samo glumimo da
smo se pomaknuli s mjesta.
Pak se pitam, zbog čega bi se kazalištarci odazvali pozivu svojih
sindikalnih središnjica i prosvjedovali protiv bilo čega kad jedini
nemaju baš nikakve veze s kapitalizmom? A ni s ovim svijetom u
kojem živimo.
Možda radi solidarnosti?
Hm, poznato je da se u današnje vrijeme solidarnost susreće na
svakom uglu…
Od osamostaljena Hrvatske jedino u javnim kazalištima nije
izgubljeno ni jedno radno mjesto, a u bližoj (čini mi se ni
daljnjoj) budućnosti nema naznaka da će se išta takvoga
dogoditi.
Ima li boljeg zaposlenja u Hrvatskoj od toga da si nađeš radno
mjesto u javnom kazalištu?
Sigurno NEMA.
Može li se Željezara Sisak dogoditi u kazalištu?
Naravno da ne može.
NEMA RIZIKA U HRVATSKOM JAVNOM KAZALIŠTU. Ni u kojem
pogledu.
Hladovina - samo takva.
Kazalište nitko ne dira, a bome ga nitko i ne kontrolira. Ni u
kojem segmentu. Čak ni onda kad očito ne rade u skladu sa
Zakonom.
A je li nekoga briga za to?
Nije.
Rekli bismo, u kazalištu je i dalje socijalizam po mjeri
čovjeka. Što znači - snađi se, druže.
Prva priča:
Pogledala sam sjajnu predstavu "
Ja, tata" u koprodukciji dvaju neovisnih kazališta: Teatra Exit i kazališta Teatroman. Prije svega moram
vam reći da ovu predstavu nikako ne smijete propustiti jer je
toliko dobro napravljena (još bolje odigrana) da vam uistinu nudi
sat vremena vrhunskog kazališnog doživljaja. Jedan od ponajboljih
glumaca mlađe/srednje generacije, Rakan Rushaidat, sa svojom je
ekipom pružio gledateljima uistinu izniman doživljaj pa sam,
došavši iz kazališta, krenula u potragu ne bih li saznala više o
predstavi. I naiđem na
razgovor u kojem Rakan govori o svojoj karijeri, ulogama,
predstavama općenito, o svom stavu prema poslu kojim se bavi. Pred
kraj teksta za oko mi zapne rečenica u kojoj ovaj izniman mladi
umjetnik govori o zapošljavanju glumaca, a koja (skraćeno) glasi:
To i jest smisao ugovora na dvije godine koje svi
potpisujemo…
Hm, ugovori na dvije godine koje svi
potpisujemo… Što je sad pak to?
Sjećam se kao danas proljeća 2006. godine i sastanka u
Ministarstvu kulture na kojem se pri donošenju novog Zakona
o kazalištima raspravljalo o ugovorima za glumce/umjetnike na
određeno i neodređeno vrijeme. Prijedlog zakonodavca bio je da se
ugovori na određeno vrijeme potpisuju na DVIJE GODINE, ali su
predstavnici sindikata (uz nekoliko kolega) inzistirali na
ugovorima od ČETIRI GODINE. Ova je druga struja pobijedila i u Zakonu
piše (Čl 41.): Kazališni umjetnici u javnim kazalištima i
javnim kazališnim družinama zasnivaju radni odnos zaključivanjem
ugovora o radu na određeno vrijeme u pravilu na četiri
godine, a prema potrebi projekta ili programa i na kraće
razdoblje, ali ne kraće od dvije godine. Iznimno, ugovor o radu
može se zaključiti i na godinu dana uz obrazloženje intendanta,
odnosno ravnatelja i suglasnost kazališnog vijeća.
Prihvatim se mobitela i šaljem poruke mladim kolegama koji su
otišli raditi na ugovor u javna kazališta s pitanjem - na koje
razdoblje imaju potpisan ugovor na određeno vrijeme? Stižu odgovori
koji, sve do jednoga, glase - NA DVIJE GODINE.
Super.
Svi su ravnatelji ponudili ugovore prema potrebi projekta ili
programa na dvije godine. Na četiri - nitko.
Ponovno šaljem poruke: imaju li mladi kolege u ugovoru o radu na
određeno vrijeme specificirano u kojim to projektima/programima
sudjeluju pa da im je zbog toga ugovor na dvije, a ne na četiri
godine? Već pogađate, NIKOME NE PIŠU PROJEKTI/PROGRAMI za koje su
angažirani. (A kako bi i pisali kad većina kazališta jedva zna što
će raditi u proljeće, a kamoli za dvije godine!)
Ma naravno, nisam ja ni očekivala da će ugovori biti napravljeni
prema slovu Zakona. Predobro poznajem naš sustav da bih bila
iznenađena. Ali sam ipak iznenađena time da je ova pojava uzela
toliko maha da nisam našla ni jednog glumca s ugovorom koji je
potpisan na ČETIRI GODINE, dakle, koji je, kako piše u Zakonu,
U PRAVILU.
NEMA PRAVILA u našem kazalištu! Svi glume pravila, valjda misleći
da je to logično jer se radi o kazalištu! Gluma na sceni, iza
scene, u ugovorima, u pravnim službama…
I tako od juga (Dubrovnika) pa do Zagreba. Nema razlike. Ugovori
na dvije godine bili su predviđenu u starom Zakonu, novi je na
snazi već gotovo pet godina, a naši ravnatelji kazališta još se na
njega nisu priviknuli. A onom starom, nisu se pak prilagodili ni do
donošenja novog, punih 15 godina… I tako se mi nikada nismo u
stanju priviknuti na nove Zakone o kazalištima. Valjda od 1861.
godine, kad nam je u Hrvatskom saboru izglasan prvi takav zakon.
Kojega se, naslućujete, nisu ni onda držali.
Najzanimljivije je da su danas upravo RAVNATELJI ti koji krše
Zakon. Oni koji su, prema tom istom Zakonu, odgovorni za zakonitost
rada! Ma nema kraja našim paradoksima! O kakvom neoliberalnom
kapitalizmu u našim kazalištima možemo govoriti? Jesu li ravnatelji
kazališta neoliberalni kapitalisti? Svašta…
Možemo reći da su glumci sami krivi za svoje dvogodišnje ugovore
jer pojma nemaju koja su im prava. A kako mi se čini - i ne zanima
ih! SINDIKATI, koji su toliko inzistirali da se njihovim članovima
osiguraju četverogodišnji ugovori o radu za umjetnike, također ne
reagiraju. Možda čak i ne znaju što se događa "na terenu"!
Međutim, kad pogledamo našu drugu priču koju sam ovih dana
pročitala u jednim dnevnim novinama, vidjet ćemo da bi umjetnike
itekako trebalo zanimati što im piše u ugovorima.
Jedna je balerina vodila sud protiv HNK-a u Rijeci i
pravomoćnom presudom treba dobiti naknadu i sudske troškove jer
se ustanovilo da kazalište nije postupalo (unatoč tome što ima
pravnu službu) u skladu sa Zakonom o kazalištima. Dapače, godinama
je balerina potpisivala ugovore koji nisu bili u skladu sa Zakonom,
a kad se našla na ulici, odlučila je tužiti poslodavca. No, nije to
neki neoliberalno kapitalistički poslodavac koji izrabljuje
"čovjeka po čovjeku" nego naš, dobro poznati
socijalističko/kazališni poslodavac. I umjesto da za koju godinu
balerina ode u mirovinu, ne preostaje joj drugo nego da počne
tražiti neku prekvalifikaciju ne bi li u nekom drugom poslu
pronašla svoju egzistenciju. Jer kao balerina, zbog protuzakonitih
ugovora koje je potpisivala od 1992. godine, neće moći u mirovinu.
Što reći? Strašno. Neshvatljivo. A nema veze s neoliberalnim
kapitalizmom.
TKO će razriješiti ovu zbrku? TKO će katapultirati hrvatsko
kazalište iz socijalizma u sustav koji će biti barem logičniji, ako
ne i pravedniji?
TKO će hrvatsko kazalište barem uskladiti sa Zakonom?
Svega ima, samo se petlje nema.
Nema na vidiku kralja Artura pa se bojim da će mač u kamenu
stajati na svom mjestu i dočekati još nekoliko izbora prije negoli
ga netko uopće i pokuša izvući.
A do onda, nemojmo se čuditi da kazalištarci neće biti dijelom
vala prosvjeda protiv neoliberalnog kapitalizma. Njih se to ionako
- ne tiče.