originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prosvjeduje se po cijelom svijetu. U više od tisuću gradova i 80 država svijeta ljudi su na ulicama i traže promjene - rušenje neoliberalnog kapitalizma koji je cjelokupno čovječanstvo doveo do ruba izdržljivosti. Većina ljudi osjeća se obespravljeno i iskorišteno.
U Hrvatskoj se također prosvjedovalo, a na okupljanje protiv kapitalizma i izrabljivanje od strane poslodavaca svoje su članove pozvali i sindikati.
Sve ovo već znate jer nema medija koji nije prenio vijesti o prosvjedima pa vam vjerojatno nije jasno što sam se ja uhvatila ove teme.
Zbog kazališta. Naravno.
I još jednog našeg paradoksa.
Zaposlenici hrvatskih javnih kazališta članovi su sindikata pa su i oni dobili poziv da se pridruže prosvjedima.
Ali, ali… u Hrvatskoj su (javna) kazališta ostala JEDINA MJESTA u kojima još uvijek nema ni K od kapitalizma. Nekmoli onog neoliberalnog. (Zao)stalo nam je kazališno područje u debeloj hladovini SOCIJALIZMA. I to onog najtvrđeg socijalizma, koji još nije krenuo prema promjenama. Recimo, pedesete, šezdesete godine prošloga stoljeća. Tu smo negdje već desetljećima i samo glumimo da smo se pomaknuli s mjesta.
Pak se pitam, zbog čega bi se kazalištarci odazvali pozivu svojih sindikalnih središnjica i prosvjedovali protiv bilo čega kad jedini nemaju baš nikakve veze s kapitalizmom? A ni s ovim svijetom u kojem živimo.
Možda radi solidarnosti?
Hm, poznato je da se u današnje vrijeme solidarnost susreće na svakom uglu…
Od osamostaljena Hrvatske jedino u javnim kazalištima nije izgubljeno ni jedno radno mjesto, a u bližoj (čini mi se ni daljnjoj) budućnosti nema naznaka da će se išta takvoga dogoditi.
Ima li boljeg zaposlenja u Hrvatskoj od toga da si nađeš radno mjesto u javnom kazalištu?
Sigurno NEMA.
Može li se Željezara Sisak dogoditi u kazalištu?
Naravno da ne može.
NEMA RIZIKA U HRVATSKOM JAVNOM KAZALIŠTU. Ni u kojem pogledu.
Hladovina - samo takva.
Kazalište nitko ne dira, a bome ga nitko i ne kontrolira. Ni u kojem segmentu. Čak ni onda kad očito ne rade u skladu sa Zakonom.
A je li nekoga briga za to?
Nije.
Rekli bismo, u kazalištu je i dalje socijalizam po mjeri čovjeka. Što znači - snađi se, druže.
Prva priča:
Pogledala sam sjajnu predstavu " Ja, tata" u koprodukciji dvaju neovisnih kazališta: Teatra Exit i kazališta Teatroman. Prije svega moram vam reći da ovu predstavu nikako ne smijete propustiti jer je toliko dobro napravljena (još bolje odigrana) da vam uistinu nudi sat vremena vrhunskog kazališnog doživljaja. Jedan od ponajboljih glumaca mlađe/srednje generacije, Rakan Rushaidat, sa svojom je ekipom pružio gledateljima uistinu izniman doživljaj pa sam, došavši iz kazališta, krenula u potragu ne bih li saznala više o predstavi. I naiđem na razgovor u kojem Rakan govori o svojoj karijeri, ulogama, predstavama općenito, o svom stavu prema poslu kojim se bavi. Pred kraj teksta za oko mi zapne rečenica u kojoj ovaj izniman mladi umjetnik govori o zapošljavanju glumaca, a koja (skraćeno) glasi: To i jest smisao ugovora na dvije godine koje svi potpisujemo…
Hm, ugovori na dvije godine koje svi potpisujemo… Što je sad pak to?
Sjećam se kao danas proljeća 2006. godine i sastanka u Ministarstvu kulture na kojem se pri donošenju novog Zakona o kazalištima raspravljalo o ugovorima za glumce/umjetnike na određeno i neodređeno vrijeme. Prijedlog zakonodavca bio je da se ugovori na određeno vrijeme potpisuju na DVIJE GODINE, ali su predstavnici sindikata (uz nekoliko kolega) inzistirali na ugovorima od ČETIRI GODINE. Ova je druga struja pobijedila i u Zakonu piše (Čl 41.): Kazališni umjetnici u javnim kazalištima i javnim kazališnim družinama zasnivaju radni odnos zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme u pravilu na četiri godine, a prema potrebi projekta ili programa i na kraće razdoblje, ali ne kraće od dvije godine. Iznimno, ugovor o radu može se zaključiti i na godinu dana uz obrazloženje intendanta, odnosno ravnatelja i suglasnost kazališnog vijeća.
Prihvatim se mobitela i šaljem poruke mladim kolegama koji su otišli raditi na ugovor u javna kazališta s pitanjem - na koje razdoblje imaju potpisan ugovor na određeno vrijeme? Stižu odgovori koji, sve do jednoga, glase - NA DVIJE GODINE.
Super.
Svi su ravnatelji ponudili ugovore prema potrebi projekta ili programa na dvije godine. Na četiri - nitko.
Ponovno šaljem poruke: imaju li mladi kolege u ugovoru o radu na određeno vrijeme specificirano u kojim to projektima/programima sudjeluju pa da im je zbog toga ugovor na dvije, a ne na četiri godine? Već pogađate, NIKOME NE PIŠU PROJEKTI/PROGRAMI za koje su angažirani. (A kako bi i pisali kad većina kazališta jedva zna što će raditi u proljeće, a kamoli za dvije godine!)
Ma naravno, nisam ja ni očekivala da će ugovori biti napravljeni prema slovu Zakona. Predobro poznajem naš sustav da bih bila iznenađena. Ali sam ipak iznenađena time da je ova pojava uzela toliko maha da nisam našla ni jednog glumca s ugovorom koji je potpisan na ČETIRI GODINE, dakle, koji je, kako piše u Zakonu, U PRAVILU.
NEMA PRAVILA u našem kazalištu! Svi glume pravila, valjda misleći da je to logično jer se radi o kazalištu! Gluma na sceni, iza scene, u ugovorima, u pravnim službama…
I tako od juga (Dubrovnika) pa do Zagreba. Nema razlike. Ugovori na dvije godine bili su predviđenu u starom Zakonu, novi je na snazi već gotovo pet godina, a naši ravnatelji kazališta još se na njega nisu priviknuli. A onom starom, nisu se pak prilagodili ni do donošenja novog, punih 15 godina… I tako se mi nikada nismo u stanju priviknuti na nove Zakone o kazalištima. Valjda od 1861. godine, kad nam je u Hrvatskom saboru izglasan prvi takav zakon. Kojega se, naslućujete, nisu ni onda držali.
Najzanimljivije je da su danas upravo RAVNATELJI ti koji krše Zakon. Oni koji su, prema tom istom Zakonu, odgovorni za zakonitost rada! Ma nema kraja našim paradoksima! O kakvom neoliberalnom kapitalizmu u našim kazalištima možemo govoriti? Jesu li ravnatelji kazališta neoliberalni kapitalisti? Svašta…
Možemo reći da su glumci sami krivi za svoje dvogodišnje ugovore jer pojma nemaju koja su im prava. A kako mi se čini - i ne zanima ih! SINDIKATI, koji su toliko inzistirali da se njihovim članovima osiguraju četverogodišnji ugovori o radu za umjetnike, također ne reagiraju. Možda čak i ne znaju što se događa "na terenu"!
Međutim, kad pogledamo našu drugu priču koju sam ovih dana pročitala u jednim dnevnim novinama, vidjet ćemo da bi umjetnike itekako trebalo zanimati što im piše u ugovorima.
Jedna je balerina vodila sud protiv HNK-a u Rijeci i pravomoćnom presudom treba dobiti naknadu i sudske troškove jer se ustanovilo da kazalište nije postupalo (unatoč tome što ima pravnu službu) u skladu sa Zakonom o kazalištima. Dapače, godinama je balerina potpisivala ugovore koji nisu bili u skladu sa Zakonom, a kad se našla na ulici, odlučila je tužiti poslodavca. No, nije to neki neoliberalno kapitalistički poslodavac koji izrabljuje "čovjeka po čovjeku" nego naš, dobro poznati socijalističko/kazališni poslodavac. I umjesto da za koju godinu balerina ode u mirovinu, ne preostaje joj drugo nego da počne tražiti neku prekvalifikaciju ne bi li u nekom drugom poslu pronašla svoju egzistenciju. Jer kao balerina, zbog protuzakonitih ugovora koje je potpisivala od 1992. godine, neće moći u mirovinu. Što reći? Strašno. Neshvatljivo. A nema veze s neoliberalnim kapitalizmom.
TKO će razriješiti ovu zbrku? TKO će katapultirati hrvatsko kazalište iz socijalizma u sustav koji će biti barem logičniji, ako ne i pravedniji?
TKO će hrvatsko kazalište barem uskladiti sa Zakonom?
Svega ima, samo se petlje nema.
Nema na vidiku kralja Artura pa se bojim da će mač u kamenu stajati na svom mjestu i dočekati još nekoliko izbora prije negoli ga netko uopće i pokuša izvući.
A do onda, nemojmo se čuditi da kazalištarci neće biti dijelom vala prosvjeda protiv neoliberalnog kapitalizma. Njih se to ionako - ne tiče.