Objavljeno na blog.vecernji.hr 24.10.2010.

Čekam da započne šesta od dvanaest izvedbi "Padobranaca" koju ćemo odigrati u Barbican centru u Londonu u sklopu sezone "Barbican International Theatre Event" i razmišljam o tome koliko smo u hrvatskome kazalištu daleko od svega ovoga što me trenutačno okružuje!

Svaki put kao odem u London pomislim: kazalište je moguće, kazalište živi, kazalište je najuzbudljivije mjesto na svijetu, a sve ono što radimo - ima smisla! I puna optimizma i elana vratim se u Zagreb gdje me uvijek dočeka hladan tuš. Naglo buđenje i otrježnjenje nakon kojega mi je potrebno određeno vrijeme da se ponovno naviknem na to da živim u sustavu koji ne funkcionira. U sustavu koji nikakva kozmetika ne može spasiti. Jedina preostala mogućnost jest drastična promjena. Liječnici bi rekli, samo je operacija moguća opcija, lijekovi su kao da uzimaš - bombone.
Hm, a nije li kazalište oduvijek bilo samo slika cijeloga društva? Zašto bi sadašnje vrijeme bilo iznimkom? Ako se drastične promjene ne mogu napraviti u gospodarstvu, a jasno je da nam bez njih nema spasa, tko će se prihvatiti toga posla u kazalištu? Kakvo bi se to čudo trebalo dogoditi?

Ali da previše ne lamentiram o općenitim stvarima, na nekoliko konkretnih primjera pokušat ću dočarati razlike u organizaciji hrvatskoga kazališta u odnosu na anglosaksonsko kazalište.

Poziv da "Padobranci" dođu London Mala scena dobila je prije gotovo dvije godine, a točne datume i broj izvedaba znamo već godinu i pol. Sve stavke ugovora dogovorene su prije trinaest mjeseci. Nije zanemariva činjenica da ugovor ima - 33 stranice (slovima: trideset i tri stranice).

Ne mogu ni zamisliti da bi se nešto u hrvatskome kazalištu planiralo dvije godine unaprijed jer smo sretni ako (rijetka) kazališta imaju raspored za naredna dva mjeseca! Jasno je da je jedan od temeljnih nedostataka našega sustava jednogodišnje planiranje koje ne postoji ni u jednoj zemlji u koju bismo se (kazališno) željeli ugledati. Svi odreda imaju višegodišnje planiranje. Zašto je onda to u Hrvatskoj nemoguća misija? Postoji li i jedan jedini argument koji bi bio na strani jednogodišnjega planiranja u odnosu na višegodišnje? Možda i postoji, ali ja ga ne znam…

Idemo dalje:
Koje stavke sadržavaju naši ugovori? Budimo iskreni, većina hrvatskih festivala ugovore i ne nudi i sve se svodi na dopis koji odabrano kazalište dobije od organizatora: "Čestitamo što vas je selektor uvrstio u selekciju. Predstavu igrate toga i toga datuma, osigurat ćemo vam spavanje i hranu, a sve ostalo - platite si sami. Honorare, kao ni autorska prava, ne plaćamo." I još: "Svakako dođite u što je moguće manjem broju!"

Pitam se, čemu bi u ovoj našoj kaotičnoj situaciji ugovor i služio? Da se bez razloga troši papir i novac za poštarinu? Pa to nije ekološki!

Kad smo već kod ugovora, evo jedne sličice iz Barbicana između prvih dviju izvedaba "Padobranaca".
Za vrijeme jutarnje predstave razmrvila se kreda kojom se piše po scenografiji i ostale su na podu bijele mrvice. Budući da je crni plesni pod vrlo osjetljiv i sve se na njemu vidi, pozvala sam stage managericu (netko kao naš inspicijent, ali ne u potpunosti…).

Ja (ljubazno): Rachel, budite ljubazni pa pozovite čistačicu da nam malo obriše pod prije druge izvedbe.
Rachel (gledajući me u čudu): Draga Vita, ali to ne piše u vašem ugovoru. U ugovoru vam piše da se pozornica čisti prije prve izvedbe u danu, ali ne i prije druge.

Ja (bez riječi uzimam opremu za čišćenje i čistim scenu): Hvala, Rachel, ups, (u sebi) baš sam zaboravila što piše u ugovoru na 28. stranici dolje lijevo…

I tako sam lijepo sama počistila scenu budući da nisam htjela da bude prljava. "Piše u ugovoru", kaže naša Rachel (koja u organizacijskoj hijerarhiji ne stoji baš nešto visoko)…
A što piše u ugovoru - to je, naravno, svetinja.

Druga sličica s našeg londonskog gostovanja odnosi se na publiku. Koliko vodimo računa o potrebama publike i koliko pazimo na nju?

U Hrvatskoj, većina (javnih) kazališta nije nešto posebno zainteresirana za prodaju ulaznica, odnosno za povećanje broja publike. Svejedno im je hoće li igrati predstavu za prazna sjedala ili pred rasprodanim gledalištem. Dakako da glumci najviše vole kad je gledalište krcato! Ali, tko njih pita i kakve veze glumci imaju s kazalištem? Prodali jednu ili nijednu ulaznicu ili ih prodali desetke tisuća - to je javnim kazalištima potpuno svejedno. Neće dobiti ni kune više subvencija ako prodaju više ulaznica. Ali ni manje (što je još veći problem) ako ne prodaju ništa! Čemu onda uopće smišljati načine kako povećati broj publike i izvedaba kad je ionako sve svejedno? Čemu se truditi oko publike? Ulaganje u marketinške aktivnosti javnim je kazalištima čisti gubitak i u vjetar bačen novac.

U ovakvome načinu razmišljanja svejedno je postoji li netko u publici kome bi možda (fizički) smetalo nešto od onoga što se događa na pozornici.

A kako je to u Londonu? O silnim materijalima koji vas mame u kazalište od trenutka kad izađete iz aviona, u podzemnoj željeznici, autobusima i na svim ostalim javnim mjestima bolje je ne govoriti, jer ne možete vjerovati koliko vas vijesti o kulturnim događanjima prati na svakom koraku. To znam već dvadesetak godina koliko odlazim u London pa više i ne primjećujem. Međutim, sad sam upoznala i još jednu drugu stranu skrbi za publiku.

Čim smo prvoga dana dolaska u Barbican postavili scenu, došla je do mene glavna producentica.

Producentica: Vita, kada ste raspoloženi za razgovor o predstavi?

Ja (ne snalazeći se baš najbolje): Oprostite, kakav razgovor o predstavi? (nehajno) Ma raspoložena sam ja uvijek za razgovor o predstavi, naravno!

(Mozak mi radi ubrzano… o čemu bi se tu moglo raditi? Producentica ode. Za 15 minuta vraća se s delegacijom od njih petero, svi nose u rukama blokove s formularima, olovke i okruže me.  Producentica me upoznaje sa svima, naravno da ne pamtim ni imena ni funkcije. Previše ih je.)

Producentica: Jesi li spremna?

Ja (entuzijastično): Naravno!

Producentica (rafalno): Palite li na sceni šibice ili imate bilo koji drugi izvor vatre? Ima li na sceni dima? Imate li na sceni vode? Imate li glazbe? Je li glazba bučna? Upotrebljavate li rasvjetu koja može smetati nekome u publici tko ima problema sa svjetlima? Imate li na sceni djece? Dolaze li na scenu životinje? Komunicirate li s publikom? Imate li namjeru nekoga u publici dodirnuti? Na koju udaljenost od publike najbliže dolazite? (I tako više od pola sata.)

Ja (zbunjeno, bojažljivo, osjećajući se kao na roller costeru): Već sam prije potpisivanja ugovora rekla da nemamo ništa od svega, zašto to pitate?

Producentica (ispričavajući se, ali službenim tonom): Naravno, Vita, ali provjeravamo da slučajno niste nešto nehotice dodali što bi nam moglo fizički uznemiriti gledatelje.

Ja (u sebi): Provjeravaju da slučajno nekome u publici nešto ne bi zasmetalo pa da slučajno ne dođe ponovno u njihovo kazalište i - na blagajni ne kupi ulaznicu!

I u mislima se malo vratim u hrvatsku stvarnost. Nedavno sam kupila, za naše prilike ne baš jeftinu, ulaznicu za predstavu na jednom festivalu u Zagrebu, a zbog agresivne rasvjete i displeja na kojem su bili svijetleći titlovi nisam uspjela vidjeti ni jednu scenu pa sam na pauzi otišla kući. Poslije sam pogledala piše li što na materijalima što me moglo upozoriti da mi, s obzirom na probleme sa svjetlima, nije pametno ići na tu predstavu, ali nigdje nije pisalo ništa.

Nisam ja jedina u Hrvatskoj koja ima slične problema s neuobičajenom rasvjetom te sam zato odlučila, čim se iz Londona vratim u Zagreb, krenuti u potragu za slamkom spasa za iste takve kakva sam ja. Samo, na koja ću ja to vrata pokucati? Kome ću reći da publika koja plati ulaznicu ima pravo znati očekuju li ju neka iznenađenja koja bi mogla za nju biti neugodna?

Hm, još se nisam sjetila kome ću predložiti promjene… Da vidimo što se nudi? Udruge poslodavaca u kazalištu koja bi mogla donijeti odluku o obveznoj objavi takvih podataka na programu - nemamo (a kako bismo ih i imali kad javna kazališta nemaju poslodavce!), Udruge gledatelja nemamo (osim jedne, ali ta ne brine o pravima gledatelja)… Možda Udruga za zaštitu potrošača? Eto, sad će mi opet reći, pa ti tretiraš kazalište kao robu! Sad bi nam natovarila na vrat još i Udrugu za zaštitu potrošača! A što ću kad mi nitko drugi ne pada na pamet…

Ne znam ni sama odakle ću početi… Ima li netko ideju gdje bi se mogla pronaći ova slamka spasa?

Ah, da, za one koje zanima, predstava nam je odlično primljena i do sada je sve bilo rasprodano. A usput smo i saznali da sljedeći "Barbican International Theatre Event" u listopadu 2011. otvara danska kompanija "Gruppe 38" koju je još 2000. godine Mala scena dovela u Zagreb na svoj festival.