Objavljeno na blog.vecernji.hr 1.11.2010.
Nakon iznimno uspješnog Londona, otputovala sam u Trst, u
Italiju, igrati svoju "Priču o kotaču", i to na talijanskome
jeziku. Poseban bi tekst trebalo napisati o tome što se glumcu
događa u glavi kad predstavu, koju je na svom jeziku odigrao preko
250 puta, treba igrati na nekom drugom jeziku. Bez obzira na
pripreme koje nalikuju onima za osvajanje nekog planinskog vrhunca,
za vrijeme izvedbe panika, trema, stres, na trenutke i užas;
neprekidno se izmjenjuju u glavi i uključuju nepoznati mehanizmi
koji omogućavaju da se preživi pred publikom. Uvijek u takvim
situacijama, a u 36 godina koliko sam na sceni igrala sam na
engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, moja je "slamka spasa"
bila rečenica: "Najljepša stvar u životu je što i lijepe i ružne
stvari - prolaze." Ali ipak, nikad nisam mogla razlučiti bih li
mogla tu situaciju svrstati u lijepe ili ružne stvari…? Lijepa je
stvar to što si u prigodi iskušati sebe, predstaviti se nekim
drugim ljudima, kulturama, vidjeti gdje su ti granice, a ružno je
to što sam uvjerena da bi mi liječnički nalazi u tim trenutcima
pokazali - predinfarktno stanje. Stres pojačava i činjenica da je
predstava interaktivna te je mogućnost da neko dijete od dvadesetak
mjeseci (pa i manje) usred predstave poželi "popričati" sa mnom na
talijanskome - ogromna. Takvo što, dakako, može izazvati dodatne
komplikacije. Sreća u cijeloj toj situaciji jest da nakon tolikoga
broja izvedaba "tijelo glumi samo" pa sva koncentracija može ići na
jezik.
Kad sam u Trstu izgovorila posljednju rečenicu i prolomio se uzvik
"Bravo!" uz ogroman pljesak, imala sam, valjda, deset kila manje, a
sreća je bila neizmjerna.
No, nisam danas htjela pisati o tome… Htjela sam pričati o nečemu
sasvim drugom.
Predstave za male bebe sve su traženije u Europi i opovrgavaju
desetljećima pomno njegovani mit da djeca ispod tri (čak i četiri
godine) ne mogu pratiti kazališnu predstavu. Neki i dalje kažu -
nema šanse. A što na to reći? Stotine odigranih izvedaba "Priče o
oblaku", "Priče o kotaču" i "Priče o svjetlu" u našem kazalištu
svakodnevno dokazuju da dijete već od 18 mjeseci uistinu može
pratiti predstavu koja traje (za njih nevjerojatnih) 35
minuta.
Prije samo deset godina organizirali smo ("mi" smo kazalište Mala
scena) međunarodni festival profesionalnih kazališta za djecu i
mlade koji se zvao "Mliječni zub", a 2000. godine na drugom izdanju
našega festivala predstavili smo prvi put hrvatskoj javnosti danske
predstave za djecu. Bio je to pravi šok ne samo za cjelokupnu
kazališnu javnost nego i za nas same.
Naime, tijekom razdoblja socijalizma u kojem su predstave za djecu
bile uglavnom rađene kao pričanje dobro nam poznatih priča i bajki,
od Crvenkapice, Snjeguljice do Trnoružice i Pepeljuge, dolaskom
Danaca u Zagreb pojavilo se kazalište koje je bilo lišeno svega
onoga na što smo bili navikli: raskošnih kostima i spektakularne
scenografije do glazbe snimljene na playback kako bi dječica mogla
pljeskati na svaki glazbeni broj (da ne daj Bože ne bi čula o čemu
se u glazbenim brojevima radi…).
Stiglo je s Dancima neko sasvim drugačije kazalište za djecu:
jednostavno, prisno, izravno, a opet maštovito i impresivno.
Osobno me taj drugačiji pristup pričanju priče nije toliko
iznenadio koliko je to bio jednoglasni zahtjev danskih umjetnika da
se predstave (za uzrast djece od 4 do 8 godina) igraju za
maksimalno 80 posjetitelja, a za one manje - najviše za samo njih
40. Producirala sam taj festival i kad su mi Danci poslali svoje
uvjete u svezi broja publike rekla sam Šimiću (koji je bio izbornik
predstava za festival) - jesu li ovi normalni? Kako to oni misle 80
publike? A za predstave za male bebe samo 40? Jesu li se možda oni
zabunili? Znaju li oni da je naše kazalište jedno od najmanjih u
ovome dijelu Europe (ima samo 150 mjesta), a oni kažu da je -
preveliko! O čemu pričaju ti Danci?!
Kad su došli i kad smo pogledali prvu produkciju, sve nam je bilo
jasno: da bi se doprlo do djeteta koje ima tako malo (ili nimalo)
godina (mjeseci!), kazališnog i životnog iskustva, treba mu biti
blizu, treba oprezno ući u njegov svijet, a to jednostavno nije
moguće u dvorani od 300 mjesta.
I tako smo shvatili da smo - preveliko kazalište za posao kojim se
bavimo.
Danas na repertoaru imamo već navedena tri naslova za male bebe i
sva tri igramo za najviše 40 posjetitelja. Na podu. Vjerujte,
ponekad je i to previše… A o isplativosti predstava za 40 osoba
bolje je ne govoriti.
I baš ovih dana, vidim najavu da jedno naše gradsko kazalište
počinje raditi repertoar za najmanju djecu (od dvije godine naviše)
i da su pustili u prodaju 300 (slovima: tristo) mjesta. Dvaput sam
provjerila jer nisam mogla vjerovati da se netko može upustiti u
takvo što, ali, eto, istina je. Možete li zamisliti 300 beba u
gledalištu? A možete li zamisliti što svaka od tih beba može dobiti
od takve predstave? Pretpostavljam da ne možete jer ne može dobiti
- ništa.
O, da, spremna sam na to da me sad svi optuže kako niskim udarcima
idem na konkurenciju. Samo naprijed! Imamo onda materijala i za
sljedeći post. Ma ne samo za jedan, nego za njih pet…
A do onda, idem odnijeti neku slamčicu onim dvogodišnjacima koji će
se naći na predstavi u gledalištu od 300 mjesta, da im malo olakšam
težak kazališni život.