28.11.2010.
Slamka na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta

Ovoga je tjedna bilo bezbroj mogućih tema koje su mamile da ih se prihvatim - od najave odlaska ministra kulture Biškupića pa do menadžerskog ugovora direktorice drame u HNK Split. Ali na kraju sam se ipak odlučila za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Ne samo zbog toga što se ove godine obilježavala 150. obljetnica hrvatskoga jezika na hrvatskim pozornicama nego i zbog toga što je to prigoda da kažem nešto i o odnosu različitih (pa i profesionalnih) javnosti prema poslu kojim se bavim.

Ne, neću pisati ni o nominiranima ni o nagrađenima (čestitam svima, od srca!), neću pisati ni o tome tko je imao kakvu haljinu, a bogme ni o tome kako je tko stajao na nekoj kladionici o kojoj su mediji pričali kao o nečemu ne znam kako važnome. O tome tko je nominiran i tko je dobio nagradu, odlučuje žiri i nema se tu što komentirati. O tome tko je kako odjeven, odlučuje svatko za sebe i time pokazuje stav prema sebi, profesiji, prema Nagradi kao takvoj, prema poslu koji radi. Premda je jasno kao dan da su rijetki kolege koji znaju u tri rečenice izreći jasno i glasno ono što je BITNO, a da su pritom odjeveni u skladu s mjestom i prigodom.

Pratim dodjelu Nagrade od njezina osnutka kao publika, ali i kao osoba iz profesije koja se natječe u konkurenciji. U tih su se 18 godina, što se kazališta za djecu tiče, stvari minimalno pomakle: u početku su se dodjeljivale dvije nagrade, za najbolju predstavu u cjelini i jedna nagrada za glumačko ostvarenje u predstavama za djecu. Ubrzo, odvojila se nagrada za glumačko ostvarenje za mušku i žensku ulogu pa su u kategoriji predstava za djecu danas tri nagrade. Možete reći: "O, pa dobro ste i prošli s obzirom na to da je bilo prijedloga da se nagrade za predstave za djecu dodjeljuju svake druge godine!" Da, dobro smo i prošli… No, uzme li se u obzir da u RH više subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost na svojem repertoaru ima predstave za djecu nego onih za odrasle, da je broj publike gotovo  jednak, a i broj izvedenih naslova tijekom sezone također, onda se pitamo zbog čega je kazalište za djecu svedeno na samo tri nagrade? Istina je, dogodi se tu i tamo poneka nominacija predstave za djecu za najbolji kostim ili scenografiju, ali ne sjećam se da je ikada i dodijeljena. Za režiju se, na primjer, to nije dogodilo nikada. A ove je godine, recimo, redateljica Anica Tomić režirala čak dvije predstave koje su nominirane za najbolju predstavu.

Ne tako davno, uvedeni su u Nagradu mjuzikl i opereta koji imaju nesrazmjerno manje premijera od predstava za djecu, a izvodi ih samo nekoliko kazališta u Hrvatskoj. I svima je bilo logično da je jedna nagrada za najbolju režiju. Ali za predstave za djecu - to nije logično. Zašto, pitam se, pitam? Da, ima kategorija mjuzikla i operete nagrade i za mladog umjetnika i mladu umjetnicu do 30 godina. Nagrada k'o u priči… A za djecu - dovoljne su samo tri. A sve one silne bijenalne nagrade za suvremeni ples?

Ovo su neke općenite nelogičnosti za koje se, kao osoba koja vjeruje u bolje sutra, nadam da će se s vremenom riješiti. Kao što je napokon riješeno i to da se dodijeli nagrada za najbolju dramu/dramaturgiju/dramaturšku obradu. I za to je trebalo 18 godina…

Ono što me uistinu razljutilo na dodjeli bio je scenaristički okvir u koji su stavljene tri nagrade za kazalište za djecu. Na sceni HNK pojavio se zmaj i pojavila se vještica. A što bi se drugo i pojavilo kad je kazalište za djecu u pitanju? Pa to su likovi koji zanimaju dijete danas i kojima se trebaju baviti predstave za djecu! A kao posebna točka pojavile su nam se i pčele i muhe… A pritom su sve tri predstave nominirane za najbolju predstavu u cjelini baš one koje u sebi nemaju ni zmajeva ni vještice, pčele i muhe... Jer se bave  problemima koji se TIČU djeteta, mladog čovjeka, koje komuniciraju sa stvarnošću, koje ne tretiraju dijete kao da je nesposobno vidjeti svijet oko sebe. Jednom riječju, ni jedna od ovogodišnjih nominiranih predstava za djecu nije "blejava", kako bi rekao pokojni profesor Vlado Habunek, prvi dobitnik Nagrade za životno djelo. Upravo suprotno. Kazalište za djecu u Europi, a sve više i u Hrvatskoj, odustaje od uzaludnih pokušaja da sustigne crtane filmove Walta Disneyja i okrenuto je svojoj publici tako da ne bježi od stvarnosti. No, što to znači onima koji su osmislili dodjelu ovogodišnje Nagrade? Za njih je pojam kazališta za djecu zmaj koji riga vatru. Već vidim mogući dijalog:

"Što ćemo s nagradama za predstave za djecu?" pita se nepoznat netko.

"Ma jednostavno, stavi zmaja, vješticu i neke živine - i to ti je to!" odgovara netko dobro upućen u problematiku.

Nije li došlo vrijeme da se uhvatimo za slamku i izađemo iz stereotipa koji prate kazalište za djecu?

 

Danas na programu