originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Ah, ne moram više šutjeti, prošli su izbori i izborna šutnja pa mogu govoriti što me volja! Tek kad taj jedan jedini dan u nekoliko godina trebaš šutjeti, shvatiš koliko je divno i ZDRAVO da ostale dane u godini možeš govoriti što misliš!
Sviđalo se to što govoriš nekome ili ne. Vrijeđali te zbog toga i prijetili ti ili te pak podržavali. Svejedno je. Divno je moći GOVORITI!
Izbori su gotovi. Građani su izabrali promjene. Žele da oni koji su izabrani, što je moguće prije, slamu pretvore u zlato.
Sjećate li se priče o patuljku Cvilidreti koji je djevojci pomogao pretvoriti slamu u zlato, a zauzvrat je tražio njezino prvorođeno dijete?
Naravno da je djevojka odmah pristala na nagodbu (iliti, građani su većinom izabrali promjene), ali kada je trebalo DATI DIJETE, nije bila spremna na toliku žrtvu i molila je patuljka da "popusti" i traži nešto drugo umjesto djeteta. Patuljak je djevojci dao drugu priliku: trebala je pogoditi njegovo ime. A kada ga je pogodila, maleni je patuljak bijesno lupnuo nožicom o pod, zemlja se rastvorila i on je nestao u toj rupi.
A djevojka i kraljević živjeli su dugo i sretno u svom dvorcu. I imali su jako puno djece. Naravno. I puno zlata.
Opet sam bila na okruglom stolu. U Rijeci.
Ovoga puta razgovarali su "veliki dečki" (oni koji donose odluke) te pričali o budućnosti i povezivanju visokoškolskih umjetničkih škola. Izrečeno je mnogo riječi (da ne kažem - slame).
No, na spomen riječi STRATEGIJA, narogušiše se "veliki dečki", svi odreda, i zaključiše da su strategije samo puste riječi. Od kojih nema koristi. I da to misle čak i oni koji ih rade.
Hm… Baš zanimljiv stav.
Recimo da krećem automobilom iz Rijeke prema Zagrebu. Koji ću put odabrati?
Može se iz Rijeke do Zagreba doći i preko Beča, može i preko Dubrovnika, preko Brijuna, može se ići starom cestom (i skrenuti u Fužine na medvjeda ili u Zdihovo na janjetinu). Ali želimo li stići najbrže, najjeftinije, najučinkovitije i s najmanje gubitaka do svoga cilja, bez sumnje ćemo odabrati autocestu preko Delnica i Vrbovca.
Pretpostavljam da oko toga nema dvojbe.
A koja je razlika između postavljanja strategije i vožnje automobilom od Rijeke do Zagreba?
Gotovo pa nikakva.
Pojednostavljeno: i za jedno i za drugo trebamo imati polaznu točku (za putovanje to je Rijeka, za strategiju - postojeće stanje), odrediti cilj na koji želimo stići (Zagreb ili državu/kulturu/kazalište kakvo želimo imati), a da bismo došli do cilja, trebamo odabrati put kojim ćemo ići do tog cilja.
Po čemu su to onda strategije puste riječi u koje ne vjeruje nitko, kako sam čula na okruglom stolu?
Godinama nisu poduzimani nužni koraci kako bi se zaustavilo povampireni sustav da isti hrvatsko kazalište dovede do apsurda.
Iliti, slamu nitko nije ni pokušao pretvoriti u zlato.
A sada smo izabrali novu vlast od koje očekujemo brze promjene.
No, jesmo li spremni dati svoje prvorođeno dijete da se slama pretvori u zlato? Ili ćemo se opet cjenkati s "patuljcima" i postavljati takve uvjete da od pretvorbe neće biti ništa?
Odabrali bilo koji put, bespogovorno izvršavanje danih obećanja ili pak cjenkanje s "patuljcima", bez STRATEGIJE, promjena biti neće. Strategije koje neće biti puste riječi, nego koje će u sebi sadržavati i MEHANIZME PROVEDBE.
Prije nešto više od deset godina, točnije, 16. i 17. ožujka 2001. godine, održana je, sada već povijesno značajna, rasprava kulturnjaka u Trakošćanu na kojoj je sudjelovalo više od 200 teoretičara i praktičara s područja kulture. Tema rasprave bio je prvi nacrt Strategije kulturnoga razvitka Hrvatske u 21. stoljeću. Nećete vjerovati (ako ste upućeni, i hoćete) - na skupu je bilo NAJMANJE kazalištaraca zainteresiranih za ono što im je aktualna vlast predlagala. Nije to čudno, kazališta uvijek misle da se nikakve promjene njih NE TIČU. Pa što bi gubili vrijeme odlazeći na bilo kakve rasprave! Kao da je Trakošćan na Antartici!
Hoće li ovoga puta proći lišo, i hoće li ih nova vlast ostaviti na miru bez obzira na to kakva je programska i organizacijska kvaliteta hrvatskoga kazališta?
Ili će "patuljci" napokon reći DOSTA! NEMA VIŠE CJENKANJA!
I lupnuti nogom o pod.
Ali ne i propasti u nastalu rupu. Nego u nju survati cijeli ovaj apsurdni kazališni sustav koji se pretvara da ga se ne tiče baš ništa što se događa ne samo u našem društvu, nego i šire.
Čvrsto vjerujem da je došao čas da se slama pretvori u zlato, a da je vrijeme cjenkanja - prošlost.
I to - sa strategijom.
A onima koji u njih ne vjeruju želim - dobar tek. Na janjetini u Zdihovu. Gdje je korisnije i da ostanu, kad već ne podržavaju promjenu koja može oživjeti kliničkog mrtvaca.
Hrvatsko kazalište.
S nestrpljenjem čekam da PROMJENA napokon POČNE.
Bez cjenkanja.
I bez janjetine.