originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Ah, ne moram više šutjeti, prošli su izbori i izborna šutnja pa
mogu govoriti što me volja! Tek kad taj jedan jedini dan u nekoliko
godina trebaš šutjeti, shvatiš koliko je divno i ZDRAVO da ostale
dane u godini možeš govoriti što misliš!
Sviđalo se to što govoriš nekome ili ne. Vrijeđali te zbog toga i
prijetili ti ili te pak podržavali. Svejedno je. Divno je moći
GOVORITI!
Izbori su gotovi. Građani su izabrali promjene. Žele da oni koji
su izabrani, što je moguće prije, slamu pretvore u zlato.
Sjećate li se priče o patuljku Cvilidreti koji je djevojci pomogao
pretvoriti slamu u zlato, a zauzvrat je tražio njezino prvorođeno
dijete?
Naravno da je djevojka odmah pristala na nagodbu (iliti, građani
su većinom izabrali promjene), ali kada je trebalo DATI DIJETE,
nije bila spremna na toliku žrtvu i molila je patuljka da "popusti"
i traži nešto drugo umjesto djeteta. Patuljak je djevojci dao drugu
priliku: trebala je pogoditi njegovo ime. A kada ga je pogodila,
maleni je patuljak bijesno lupnuo nožicom o pod, zemlja se
rastvorila i on je nestao u toj rupi.
A djevojka i kraljević živjeli su dugo i sretno u svom dvorcu. I
imali su jako puno djece. Naravno. I puno zlata.
Opet sam bila na okruglom stolu. U Rijeci.
Ovoga puta razgovarali su "veliki dečki" (oni koji donose odluke)
te pričali o budućnosti i povezivanju visokoškolskih umjetničkih
škola. Izrečeno je mnogo riječi (da ne kažem - slame).
No, na spomen riječi STRATEGIJA, narogušiše se "veliki dečki", svi
odreda, i zaključiše da su strategije samo puste riječi. Od kojih
nema koristi. I da to misle čak i oni koji ih rade.
Hm… Baš zanimljiv stav.
Recimo da krećem automobilom iz Rijeke prema Zagrebu. Koji ću put
odabrati?
Može se iz Rijeke do Zagreba doći i preko Beča, može i preko
Dubrovnika, preko Brijuna, može se ići starom cestom (i skrenuti u
Fužine na medvjeda ili u Zdihovo na janjetinu). Ali želimo li stići
najbrže, najjeftinije, najučinkovitije i s najmanje gubitaka do
svoga cilja, bez sumnje ćemo odabrati autocestu preko Delnica i
Vrbovca.
Pretpostavljam da oko toga nema dvojbe.
A koja je razlika između postavljanja strategije i vožnje
automobilom od Rijeke do Zagreba?
Gotovo pa nikakva.
Pojednostavljeno: i za jedno i za drugo trebamo imati polaznu
točku (za putovanje to je Rijeka, za strategiju - postojeće
stanje), odrediti cilj na koji želimo stići (Zagreb ili
državu/kulturu/kazalište kakvo želimo imati), a da bismo došli do
cilja, trebamo odabrati put kojim ćemo ići do tog cilja.
Po čemu su to onda strategije puste riječi u koje ne vjeruje
nitko, kako sam čula na okruglom stolu?
Godinama nisu poduzimani nužni koraci kako bi se zaustavilo
povampireni sustav da isti hrvatsko kazalište dovede do
apsurda.
Iliti, slamu nitko nije ni pokušao pretvoriti u zlato.
A sada smo izabrali novu vlast od koje očekujemo brze
promjene.
No, jesmo li spremni dati svoje prvorođeno dijete da se slama
pretvori u zlato? Ili ćemo se opet cjenkati s "patuljcima" i
postavljati takve uvjete da od pretvorbe neće biti ništa?
Odabrali bilo koji put, bespogovorno izvršavanje danih obećanja
ili pak cjenkanje s "patuljcima", bez STRATEGIJE, promjena biti
neće. Strategije koje neće biti puste riječi, nego koje će u sebi
sadržavati i MEHANIZME PROVEDBE.
Prije nešto više od deset godina, točnije, 16. i 17. ožujka 2001.
godine, održana je, sada već povijesno značajna, rasprava
kulturnjaka u Trakošćanu na kojoj je sudjelovalo više od 200
teoretičara i praktičara s područja kulture. Tema rasprave bio je
prvi nacrt Strategije kulturnoga razvitka Hrvatske u 21. stoljeću.
Nećete vjerovati (ako ste upućeni, i hoćete) - na skupu je bilo
NAJMANJE kazalištaraca zainteresiranih za ono što im je aktualna
vlast predlagala. Nije to čudno, kazališta uvijek misle da se
nikakve promjene njih NE TIČU. Pa što bi gubili vrijeme odlazeći na
bilo kakve rasprave! Kao da je Trakošćan na Antartici!
Hoće li ovoga puta proći lišo, i hoće li ih nova vlast ostaviti na
miru bez obzira na to kakva je programska i organizacijska
kvaliteta hrvatskoga kazališta?
Ili će "patuljci" napokon reći DOSTA! NEMA VIŠE CJENKANJA!
I lupnuti nogom o pod.
Ali ne i propasti u nastalu rupu. Nego u nju survati cijeli ovaj
apsurdni kazališni sustav koji se pretvara da ga se ne tiče baš
ništa što se događa ne samo u našem društvu, nego i šire.
Čvrsto vjerujem da je došao čas da se slama pretvori u zlato, a da
je vrijeme cjenkanja - prošlost.
I to - sa strategijom.
A onima koji u njih ne vjeruju želim - dobar tek. Na janjetini u
Zdihovu. Gdje je korisnije i da ostanu, kad već ne podržavaju
promjenu koja može oživjeti kliničkog mrtvaca.
Hrvatsko kazalište.
S nestrpljenjem čekam da PROMJENA napokon POČNE.
Bez cjenkanja.
I bez janjetine.