originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Reza - Bareza

Ne pamtim da sam izbore dočekivala s toliko malodušnosti kao što je to ovaj put. Nikada dosad nisam imala manje vjere da će se u kulturi napokon nešto promijeniti, da će kultura postati polugom razvoja i važnim čimbenikom u budućnosti naše zemlje. Pratim ova nekulturna prepucavanja «Velikih dečkih» u kojima nikome ne pada na pamet biti kulturan, a kamoli kulturu staviti u prvi plan kampanje.

Premda ću se do kraja zalagati za promjene, sve mi je manje vjere ostalo.

Erozija sustava, devastacija svih resursa u kulturi koje su takozvane elite provodile u protekle četiri godine, stavilo mi je iznad glave veliki upitnik.

Sve, doslovno sve je devastirano: zakonodavstvo, financiranje, publika, odnos prema baštini, suvremenim umjetničkim praksama, prema umjetnicima.

Da, može se reći, sami smo za većinu toga krivi jer nismo glasniji, ne vičemo, ne tražimo da nas se čuje.

Jedino je šutnja sve glasnija.

Uši me bole od te nepodnošljive šutnje.

Neznanje i nekompetencija cvjetaju. Padaju na plodno tlo šutljive većine.

Svakodnevno se pitam, može li se ta šutljiva većina nekako preokrenuti i postati polugom promjene?

Je li promjena uopće moguća?

Šutke je – početkom mandata ovih genija koji (vjerujem) odlaze iz Runjaninove za tjedan dana – pao Zakon o kulturnim vijećima i novom je regulativom legaliziran sukob interesa.

Šutke su donesene dvije izmjene Zakona o kazalištima.

Šutke se nije napravio Zakon o umjetnicima, a sada se šutke sprema novi, premda se ne zna za kakvu će se kulturnu politiku odlučiti nova Vlada.

Šutke je Smotra folklora postala nacionalnom manifestacijom, a malo manje šutke je Splitsko ljeto izgubilo nacionalni status.

Šutke se dijelio novac sebi i svojima, šutke se zapošljavalo bez obzira na programe.

Premda uz buku, zadnjega dana zasjedanja Sabora, donesen je novi Zakon o muzejima.

Šutke je promijenjeno neznasekoliko statuta javnih ustanova.

Uglavnom su šutke postavljani podobni ravnatelji.

A svaka nova takva rabota destabilizirala je ionako krhki sustav.

I sada smo tu gdje jesmo.

U kaosu.

Nedavno sam pisala o tome kako je u HNK-u u Zagrebu prekinuta opera Ero s onoga svijeta jer je Stjepan Franetović (koji pjeva Miću, Eru) povrijedio nogu u prvom činu.

Došla je hitna pomoć, predstava nije nastavljena jer HNK, matična nacionalna kuća, nema alternaciju za glavnu ulogu koja bi u portalu bila upjevana, u kostimu i našminkana. Što je uobičajena praksa u uređenim sustavima koji su okrenuti prema potrebama publike, prema korisnicima koji plaćaju porez i ulaznicu, a ne samo prema osobnim interesima.

U četvrtak je u HNK-u u Zagrebu ponovno prekinuta predstava.

Ovoga puta radilo se o baletu Ana Karenjina.

Nos je povrijedio plesač Guilherme Gameiro Alves plešući Vronskoga.

Došla je hitna pomoć.

Predstava nije nastavljena.

Jer je plesač koji pleše alternaciju Gameiro Alvesu u izvedbi plesao sporednu ulogu.

Za koju nije bilo alternacije.

U petak je prekinuta opera Sicilijanske večernje jer je pozlilo Adeli Golac Rilović.

Došla je hitna pomoć.

Predstava nije nastavljena.

Piše da Golac Rilović ima alternaciju (Rebeka Lokar), ali Lokar očito nije bila u mogućnosti preuzeti ostatak izvedbe.

Ukratko, zagrebački HNK funkcionira kao da je amaterska družina iz provincije, a ne nacionalna matična kuća.

Ne bih (ponovno) pisala o prekidanju izvedaba u HNK-u da nam, kao šlag na tortu ovim događanjima s Trga maršala Tita, jučerašnji Jutarnji list nije donio opširan prikaz prekida izvedbe Ana Karenjina.

Dubravka Vrgoč, intendantica, obavijestila nas je putem medija da je na Ani Karenjini nos razbio plesač Tamas Darai, kojeg pamtimo kao sjajnoga Vronskog na premijeri ove predivne predstave Lea Mujića.

Vrgoč ne zna da joj je Darai, jedan od vrhunskih plesača kojeg smo gledali proteklih sezona, otišao iz kazališta i da više uopće nije na ugovoru, pa nije ni mogao razbiti nos na izvedbi koja je prekinuta u četvrtak.

Molim vas, pročitajte izjavu: Znala sam da je nešto krenulo po zlu čim sam čula zvonjavu telefona u četvrtak kasno navečer. Zvali su me ljudi iz našeg baletnog ansambla da mi kažu kako je Tamas prebačen na Kliniku za traumatologiju – kaže Dubravka Vrgoč, koja je jučer ujutro odahnula kad je čula da je s plesačem sada sve u redu.

Izgovara Vrgoč plesačevo ime (Tamas), ne prezime, kao da je s njim jučer pila kavu, a čovjek već odavno nije na ugovoru!

U nastavku teksta piše da će Tamas desetak dana provesti na bolovanju. I da će se uspjeti oporaviti do petka, 13. studenog kada je nova premijera baleta.

Izjave ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine, koji je «po zapovjednoj odgovornosti» trebao obavijestiti Vrgoč tko je stradao na predstavi i kome je potpisala ugovor o radu (ili nije), nema.

Tamas Darai, dakako, ne igra u novom baletu u HNK-u u Zagrebu. Jučer je imao premijeru na svome radnom mjestu u kazalištu u Augsburgu i plesao je Laerta u Hamletu.

Na stranicama Kazališta i dalje stoji njegovo ime kao da pleše Vronskoga, a također i da Karenjina pleše (jedino) Guilherme Gameiro Alves.

Tko zapravo i što pleše, ne zna se.

Mislim, zna se, ali ne zna Dubravka Vrgoč.

Kao da joj je to važno!

Samo neka je PR-a, pa makar i s plesačem koji je već odavno dao otkaz.

A vrh ludila oko brige za PR jučerašnji je tekst u Telegramu u kojem se već unaprijed najavljuje da bi nova predstava zagrebačkoga HNK-a mogla biti dobra (!), a možete pročitati da je autorica teksta – Yasmina Bareza?!

Reza, Bareza, ma koga briga!

Ako je Brkanović mogao zamijeniti Baranovića u programu s kojim je Vrgoč dobila mandat, onda Gameiro Alves može biti Darai, a Yasmina Reza može postati – Bareza. 

Hitne pomoći, ledine i parkovi, pogrešna imena za pogešne uloge, otkazane predstave, internetske stranice na kojima je (suprotno odredbama zakona) posljednji postavljeni zapisnik Kazališnoga vijeća sa sjednice iz svibnja, to je stanje stvari naše središnje kazališne kuće.

Procedure i protokoli, nužni za funkcioniranje sustava – ne postoje.

Povjerenje i poštovanje na svim razinama, nužni za postizanje dobrih rezultata – utopija su.

Četiri P.

Moja Leticija iz predstave Leticija i Ljublist kaže da je moto njezine majke koja je imala putujuću kazališnu družinu, bio tri P: prosvijetliti, podučiti i podići.

Dodamo li protokole i procedure, poštovanje i povjerenje, koje preporuča Ichak Adizes, već smo na sedam P.

Ah, da nam je u hrvatskom kazalištu pronaći samo jedan od navedenih!

Spasili bismo se.

O, da, nas također čeka P!

Pomor.

Ili potop.

Pogrešna politika pokazala je da put pogodovanja vodi u PROPAST.

Sada čekamo nove pobjednike.

S novim P.

A onda?

Tko živ, tko mrtav.