originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Vratih se iz Rijeke.
Ovih se dana tamo događa 16. po redu Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke, a u sklopu službenog programa bit će predstavljeno 14 predstava iz Hrvatske i inozemstva.
U Rijeku sam otišla sudjelovati na okruglom stolu pod imenom "Kuda ide hrvatsko lutkarstvo". Iz naslova se čini da mi tamo baš i nije bilo mjesto (ne bavim se kazalištem koje njeguje lutkarstvo), ali jedna je od ponuđenih tema okruglog stola bila i odnos neovisnog i javnog kazališta pa vam je jasno što me je povuklo da sjednem u auto i odvezem se put dragog mi Kvarnera.
Dakle, okrugli stolovi o kazalištu u Hrvatskoj uistinu su zanimljiva mjesta! Šteta što ih nema više jer pokazuju svu različitost naših pogleda na posao kojim se bavimo i, dakako, naše frustracije proizašle iz sustava u kojem radimo i djelujemo. Nekada su se tematski okrugli stolovi često organizirali, ali premda je tehnologija bila na neusporedivo nižem stupnju nego danas, zahvaljujući časopisu "Prolog" koji je u Hrvatskoj izlazio od kraja šezdesetih do početka devedesetih godina prošloga stoljeća, možemo i danas vidjeti teme koje su mučile kazalištarce druge polovice dvadesetoga stoljeća. Ono što također možemo vidjeti jest - na kojoj je razini bila međusobna komunikacija tada i na kojoj je danas.
E, tu se uistinu imamo razloga zabrinuti.
Prije nešto više od devet godina u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci tadašnji intendant Srećko Šestan i njegov (također tadašnji) ravnatelj Drame Zlatko Sviben, organizirali su dvodnevni okrugli stol/skup koji se zvao "Kuda ide hrvatsko kazalište". I tada sam bila u Rijeci i svjedočila jednom od nezaboravnih događaja u našoj novijoj kazališnoj povijesti. Bilo je to "pucanje" na sve strane! Ma što pucanje - rafalna paljba! Već nakon pola sata od otvaranja bilo je jasno da se predviđeni dnevni red neće održati jer nam je (ne)kultura dijaloga bila - nevjerojatna! Sjećam se da je oko 4 sata ujutro diskusija nastavljena na terasi jednog restorana u Opatiji te je malo nedostajalo da sve završi kao što često završavaju diskusije u talijanskom parlamentu - fizičkim obračunom. Ukratko, spašavala se glava.
Zbog kazališta.
Gledajući iz današnje perspektive pomalo i žalim za tim danima jer je ljudima očito bilo jako STALO DO KAZALIŠTA kad su zbog svojih ideja bili spremni i na mogućnost razbijenog nosa ili dobivanja "šljive" ispod oka.
I premda je taj povijesni skup u Rijeci iz 2002. izgledao kao potpuni kaos - osobno ga smatram ključnom točkom početka - dijaloga. Hm, možda mi je riječ DIJALOG za ovo naše podneblje ipak preteška…
Upotrijebit ću onda drugu riječ, puniju, višeznačniju, poticajnu - (raz)GOVOR.
Naš karizmatični bibličar Bonaventura Duda u jednom je svom izdanju iz 1990. godine zapisao iznimno razmišljanje o toj čudesnoj riječi koja je temelj komunikacije, a od nje se tvore riječi kojih je tako malo u hrvatskom kazalištu: RAZgovor, DOgovor, ODgovor, NAgovor, ZAgovor, ODgovorNOST, SUODgovorNOST, a mnogo su češće one PRIgovor, IZGovor, NEODgovorNOST.
Za Dudu riječ GOVOR ima najpotpunije, egzistencijalno značenje.
Što ta riječ znači za nas koji se bavimo kazalištem, danas, u 21. stoljeću?
I sama riječ KAZALIŠTE u sebi sadrži glagol KAZATI, KAZIVATI. Kazujemo, govorimo, ali… ima jedan veliki ALI, a to je DA SE NE ČUJEMO. Dobro, sve teorije govore da je samo 12% onih ljudi koji su tzv. auditivni tipovi, odnosno, informacije najbolje primaju slušnim putem.
Druga teorija kaže da upamtimo samo 30% onoga što čujemo. Mnogo nam više znači ono - što vidimo.
Ali vratimo se mi našem kazalištu.
U njemu ima GOVORA, ali nema RAZgovora, nema DOgovora.
Zato je pak i previše - IZgovora.
Ah, ne bih vam sad mogla nabrojati tko nam je sve (prema diskusiji na jučerašnjem okruglom stolu) kriv i za što, u ovom našem kazalištu!
Ma svi su nam krivi, osim nas samih, dakako.
Tko je kriv što je u posljednjih sedam godina s osječke Akademije izašlo stotinjak završenih lutkara, a prema jučer predstavljenim informacijama, njih je samo četvero ili petero imalo prilike potpisati ugovor o radu u poslu za koji su se školovali?
Tko je kriv što nema naznaka da će budućnost donijeti nešto bolje za te mlade ljude?
Neki misle - krivi su ti mladi ljudi jer radije čekaju u Zagrebu neku malu ulogu u sapunici, nego što su spremni otići u kazalište izvan Zagreba i igrati predstave u regionalnim kazalištima.
O, da, ima u tome mnogo istine, ali ipak, mislim da smo više krivi mi, odrasli, koji smo im ostavili nefunkcionalno i kaotično kazalište u kojem je poremećen sustav vrijednosti, pa se u kazalištima (lutaka) ne zapošljavaju školovani i stručni lutkari, nego glumci koji se nisu uspjeli zaposliti u nekom "pravom" kazalištu. Dakako, ovo "pravom" znači - onom za odrasle. Jer, Bože moj, kazalište za djecu ili lutkarsko kazalište nikako ne može biti PRAVO kazalište!
Moram spomenuti da je na današnji dan u Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture upisano točno 100 (sto!) profesionalnih kazališta/kazališnih družina u Republici Hrvatskoj (prava smo kazališna velesila!) od čega čak njih 58% od onih aktivnih, radi i predstave za djecu i mlade! Dakle, u Hrvatskoj je VIŠE KAZALIŠTA koja rade predstave ZA MLADU PUBLIKU od onih za odrasle! Od stotinu upisanih kazališta/kazališnih družina njih je čak 70% PRIVATNIH! I eto nam opet paradoksa: većinski su kazališta u Hrvatskoj registrirana kao privatna inicijativa i većinska je produkcija predstava za djecu, a stanje "na terenu" otkriva da je odnos i struke i šire javnosti u oba slučaja, najblaže rečeno - diskriminirajuć.
O odnosu javnog i privatnog neću ovom prigodom.
Idemo o odnosu kazališta za djecu i onoga za odrasle.
Kazališta za djecu manje su financirana, rad za djecu (koja su naše najveće blago, zar ne?) manje se cijeni, slabije je plaćen, ima manje prostora u medijima/javnosti, opće je mišljenje da za taj posao treba uložiti manje napora i truda itd.
Pa opće je poznata činjenica da glumci koji rade predstave za djecu manje jedu, i to iz manjih tanjurića, nose manju odjeću pa im zato i za kostime treba manje materijala, spavaju u manjim krevetićima… pa i za scenografiju treba manje novca, a i vozi se u manjim šleperićima…
Ma baš - mljac!
Sve kao u priči o Snjeguljici i njezinim patuljcima! Naravno, patuljci su - kazališta za djecu.
Zanimljivo je, na primjer, da taj odnos uspostavlja i sama struka pa, na primjer, za Nagradu hrvatskoga glumišta, koja je naša najznačajnija strukovna nagrada, nema nagrade za režiju za predstave za djecu, a u kategorijama scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla i sl., nemoguće je naći neko nagrađeno ostvarenje iz predstava za djecu.
Ima tu još jedan aspekt, a to je da postoji gotovo pa konsenzus teoretičara kazališta da nam je kazalište za djecu inovativnije i bolje od kazališta za odrasle!
Ali, tko za to pita?
Idemo dalje: predstava "Slavuj" Gradskog kazališta lutaka Rijeka koju je režirao Lary Zappia predstavljat će Europu na sljedećem kongresu UNIME, najveće svjetske organizacije kazališta lutaka, koji će se 2012. godine održati u Kini. Ne pamtim kada je neko kazalište za odrasle (zbog izvrsnosti svoje predstave!) dobilo takvu čast i pohvalu za svoj rad, ali budući da se radi o kazalištu za djecu, i još k tome lutkarskom, eh, pa nije to neka vijest koja bi baš bila za naslovnice!
Ne treba se previše uzrujavati, i u mnogim drugim sredinama slična je situacija, nismo tu jedini. Međutim, da bismo mogli i MORALI započeti RAZgovor i pokušati postići DOgovor oko temeljnih stvari, to je sasvim jasno. NEODgovorNI smo prema mladim ljudima koji ulaze u sustav svojim nekomuniciranjem, zatvorenošću, zatrovanošću, taštinama, pa sve do toga da mnogi ODBIJAJU stjecati nova znanja i prihvatiti da vrijeme prolazi, donosi nove spoznaje, vještine, terminologiju, te da nam valja UČITI ne bismo li održali korak s vremenom u kojem živimo.
I na kraju, optimizam mi vraćaju dvije mlade osobe koje su izlagale na okruglom stolu: Maja Lučić koja je diplomirala lutkarstvo u Bratislavi (sada je viša asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku) te Tamara Kučinović, mlada redateljica koja će uskoro diplomirati na Akademiji u St. Petersburgu i postati specijalizirana redateljica za kazalište lutaka. Obje su nam (svaka na svoj način i iz svoga očišta) jasno i glasno rekle da se ne može i ne smije stati na pola puta. Nije dovoljno da se 2004. godine otvorila nova škola u Osijeku (UAOS), potrebno je učiniti mnogo više od toga da bi se promjene uistinu dogodile. Ili, kako Maja kaže, čaša je tek - napola puna. Bolje reći - prazna.
A što smo mi (odrasli) učinili?
Umjesto da smo im "poravnali pute", mi im ostavljamo sustav koji neodoljivo podsjeća na zloglasnu - "balvan revoluciju".
Vjerujem samo u to da će "Majā" i "Tamarā" biti sve više, da će se paradigma "mi smo najpametniji i mi jedini sve znamo" urušiti sama od sebe te da će nastupiti novo doba - doba RAZGOVORA I DOGOVORA.
I tako sam vrativši se iz Rijeke odlučila PROgovorITI o ovoj temi.
U vjeri da će biti sve više onih koji će htjeti GOVORITI.