originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Jeste li gledali filma "Slavica", prvi film snimljen u
Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata koji je 1947. režirao
nekada slavni glumac HNK-a u Zagrebu Vjekoslav Afrić?
U posljednjoj sceni more navire kroz sve rupe na brodu koji tone,
a Irena Kolesar, prva filmska zvijezda iz razdoblja socijalizma,
trči s jedne strane broda na drugu i rukama pokušava zaustaviti
bujicu. Naravno, brod tone i tone i… ide špica… i kraj filma.
Kad kažem "hrvatsko kazalište", u glavi mi se stvori ta slika.
Voda prodire na sve strane, a svi glume Irenu Kolesar i ručicama
pokušavaju zaustaviti ogromni vodeni val koja potapa brod.
Stoga me nije začudilo da se ovoga tjedna ponovno zatreslo u
Dubrovniku gdje je ravnateljica Kazališta Marina Držića dala
ostavku jer je, kako prenosi jedan dnevni list, u prošloj Slamki
spomenuti Gradonačelnik - liječnik internist, odlučio Kazalištu
ODUZETI komornu scenu (njegovim rječnikom - izvaditi, odstraniti
kazalištu neki od njegovih unutarnjih organa: bubreg, jetru,
slezenu…). I to unatoč snažnoj argumentaciji koju je menadžment
Kazališta mjesecima nudio. Kako će završiti ova priča, ne zna se,
ali se već sada zna da je politika ponovno pokazala
kazalištu/kulturi tko je Gazda.
Bez obzira na ovu "bombu" iz Dubrovnika, ponovno je kazališna tema
dana SPLIT, u zadnjih godinu i pol dana kazališni Grad Slučaj.
Ovoga puta zbog Splitskog ljeta. I zbog HNK-a, naravno. Spojene su
to posude pa kad voda potapa jedno, nužno tone i drugo.
Hoće li biti Splitskog ljeta ili neće, pitanje je sad za većinu
ljubitelja kazališne umjetnosti. Kažu, sve ovisi o tome hoće li
sindikat zaposlenih u HNK-u Split pristati raditi na Splitskom
ljetu bez dodatne naknade ili neće.
Izdvajam: RADITI BEZ UGOVORA I NAKNADE.
Zašto je do svega ovoga došlo? Neki kažu zbog Pravilnika, neki pak
zbog Statuta, neki kažu zbog toga što je napravljen presedan pa ove
godine prvi put u povijesti Ljeta intendant kazališta nije ujedno i
ravnatelj Ljeta… Navodi se više različitih povoda, uzroka, razloga,
špekulira se, važe, istražuje i analizira. Za mene pak, problem je
samo u jednom: U UGOVORU. Ne, ne samo u onom KOLEKTIVNOM ugovoru
koji ovih dana spominju svi mediji, a koji već više od godinu i pol
nisu (ponovno) potpisali sindikat kazališta i poslodavac (Grad
Split). To nepotpisivanje nije od presudne važnosti za UMJETNIKE.
Za njih je osnovni problem u UGOVORU kao temeljnom dokumentu na
kojem se temelje odnosi dviju strana: umjetnika i poslodavca. Jeste
li ikada vidjeli kako izgleda ugovor o radu između glumca i nekog
javnog kazališta? Niste? Ili jeste?
Ako niste, niste mnogo propustili. To vam je jedan potpuno
nezanimljiv dokument (bolje reći papirić koji glumi da je dokument)
koji ne regulira baš ništa što je važno u ovom našem poslu.
Pitate li većinu kolega zaposlenih u nekom javnom kazalištu znaju
li što im piše u Ugovoru o radu, dobit ćete odgovor - da ne znaju.
Većina ih čak ne zna ni kad im točno istječe ugovor, a kamoli što u
njemu piše. Neki kod kuće nemaju ni vlastiti potpisani primjerak.
Ma ne zanima ih to. Što će im, da skuplja prašinu? Uistinu je to
nepotreban komad papira. "Dobili su angažman" i - to je to.
Često dovoljno za cijeli život.
Koje će uloge igrati, koliko minimalno, a koliko maksimalno
repriza godišnje, dakle, onog BITNOG za razvoj karijere i
međusobnog odnosa, ŠTO ĆE I KOLIKO KONKRETNO RADITI, e, toga u
ugovoru - NEMA. Ima samo VRIJEME TRAJANJA ugovora. A i to je u
načelu nebitno jer znam samo jedan slučaj da ravnatelj glumcu nije
produžio ugovor nakon isteka ugovorne obveze. Vjerojatno ima i više
takvih slučajeva, ali velika većina kolega ostaje u angažmanu - po
inerciji. Ne iz potrebe. Da, naravno da nema kazališta ako u
ansamblu nema glumaca, ali zašto baš ti glumci imaju ugovor, a ne
neki drugi, e, to u našem sustavu nije važno.
A u umjetničkom poslu JEDINO to bi trebalo biti važno.
Evo na primjer, jedna je kolegica dobila angažman u najvećem
dramskom kazalištu u Hrvatskoj 1. siječnja ove godine, a na
pozornicu do današnjega dana (sredina srpnja) još uvijek nije stala
NI JEDNOM. Dobila je žena već šest plaća (plus sve ostalo zajamčeno
Kolektivnim ugovorom), cijelu zimu i proljeće snimala je sapunicu,
a ovoga ljeta glumi u privatnoj produkciji. Zašto je dobila taj
nezanimljivi papir koji se zove ugovor 1. siječnja 2011. kad uopće
nije bila predviđena ni za jednu podjelu? To nije moguće saznati.
Vjerojatno je i tu politika odigrala glavnu ulogu, međutim, to su
špekulacije, a njima se ne mislim baviti. (Iznos koji je KOLEGICA
BEZ ULOGA dobila na ime tih šest plaća dovoljan je da dvije
etablirane neovisne skupine naprave dvije premijere!)
S druge pak strane čitam da mnogi vanjski suradnici koji trebaju
raditi na Splitskom ljetu još uvijek NEMAJU UGOVORE (neće ih,
navodno, uskoro ni dobiti), a to je ono što je uistinu NEDOPUSTIVO!
Zapošljavanje bez potpisanog ugovora jest RAD NA CRNO.
Ne slušamo li cijelog proljeća da će se takve situacije u svim
djelatnostima prestati tolerirati? Što bi Premijerka rekla na rad
bez ugovora? Zašto je kazalište i po ovom pitanju IZVAN SUSTAVA,
sveta krava?
S jedne strane ugovore imaju neki koji ne rade ništa i plaće im ne
kasne ni jedan jedini dan, a oni koji rade i dobivaju konkretne
zadatke, ugovor i naknadu za svoj rad mogu samo sanjati. Pa tko je
lud u ovom našem kazalištu?!
Kada bi se UGOVOROM reguliralo ono što se ugovorom TREBA
regulirati, onda se ni jedan od ovih dvaju navedenih slučajeva ne
bi mogao dogoditi.
I potpuno je svejedno je li Mucalo šef Splitskog ljeta ili samo
vodi logistiku za tu manifestaciju. Bitno je ŠTO PIŠE U UGOVORU
svakog umjetnika.
Ako se uloga za koju je glumac potpisao ugovor radi tijekom ljeta
- onda ta uloga spada u ugovornu obvezu. Ako nije, ne spada.
Vrlo jednostavno.
Ugovori koji reguliraju samo KOLIKO (vremena i novca), a ne sadrže
i ŠTO (koje uloge se rade), potpuno su besmisleni. A dokle god je
tako, besmisleno je i naše kazalište. I organizacijski i
umjetnički. I na svaki drugi način. Naime, predbračni se ugovor
sklapa radi RASTAVE, ne radi BRAKA. I NIKAKO ne može biti
JEDINSTVEN OBRAZAC. Nego jedinstven pojedinačni dokument. Dokle god
u hrvatskom kazalištu ugovor o angažmanu bude "špranca" koja ne
sadrži BITNE elemente nego se odnosni isključivo na odnose koji
vrijede i za bilo koju drugu djelatnost, dotle će nam kazalište
nalikovati na scenu iz filma "Slavica" s početka ovog teksta. Brod
tone, davimo se, a za to nam nisu krivi ni mucala ni kerumi ni
ministri.
Krivi smo SVI mi. Ukoliko svatko od nas koji smo dijelom
kazališnog života u Hrvatskoj što prije prestane tražiti krivce u
drugima, negdje izvan nas samih, utoliko bolje.
Zato se nadam da će brod ubrzo potonuti.
Pa ćemo se osvijestiti, isplivati u šoku hvatajući dah. Ili se
utopiti.
Valjda.