originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar 

Kad podvučem crtu ispod svog pisanja (a promocija nove knjige « Slamke spasa» - srijeda 16. 10. u 18 sati u Maloj sceni - svakako je prigoda za rezimiranje jednog razdoblja) može se reći da mi je već godinama glavna tema pisanja (ne)transparentnost našeg kulturnopolitičkog sustava. Svi se, kao, zalažu za demokraciju, za transparentnost, za javnost, a čim se malo zagrebe ispod površine, postane razvidnim da je to zalaganje samo deklarativno. Da prave volje jednostavno nema.
Upravo obrnuto.
Tako je sve prozirno.
Transparentnost nitko ne želi.
Pak onda postoji i neka vrsta prešutnog dogovora da se glede istinitosti «ne talasa».
Sve je tajna, tajnovito, kao da se radi o ljubavničkim aferama, a ne o nečemu što bi trebalo biti dostupno svakome. Zainteresiranima ili onima koji to nisu.
(Istina, u našoj maloj zajednici lakše se saznaju upravo ti tajni ljubavnički odnosi od poslovanja javnih ustanova!)
Mnogo sam puta u Slamci objavila da sam pisala molbu za dostavom podataka na neku instancu, postavila pitanje s glavom i repom i da čekam odgovor.
Česta riječ u Slamkama jest: ČEKAM.
Stalno nešto čekam, a kada (i ako) odgovor dođe, onda više ne čekam nego se - smijem.

NIKAD ne dobijem IZRAVAN ODGOVOR na ono što pitam. Gotovo uvijek su to neka vrludanja koja čitaš i misliš si, pa zar oni zaista misle da itko može biti zadovoljan tim petljanjem? Misle da su se izvukli?
Ima iznimka. Hrvatski sabor. S Markova trga svaki odgovor stigne u zakonskom roku, a i na stranicama se može pronaći sve što me zanima.

Malo je popustila napetost oko HNK-a u Zagrebu, a izglasan je i novi ZOK.
Svi su sretni i zadovoljni, trenutačno nigdje ne gori.
HNK u Zagrebu ima v. d. intendanticu Sanju Ivić. Napokon je u četvrtak 10. listopada na sjednici Vlade razriješena Ana Lederer, i to s datumom 2. rujna.
Aaaaaa!
Odmah mi na pamet pada kombinacija: čekaj, Lederer nije bila raziješena sve do ovoga tjedna.
Dakle, imala je pravo potpisa.
Dakle, ona je potpisala plaće za rujan.
Dakle, krize zapravo nije ni bilo.
U četvrtak je razriješena - s datumom 2. rujna.
Dakle, potpis na plaće za rujan naknadno je postao ništavan jer je Lederer razriješena 10. listopada s nadnevkom 2. rujna.
Dakle, tko je imao pravo potpisa za plaće za rujan?
Ili su one unaprijed potpisane?
Ili postoji nešto treće?
Ili postoji nešto peto?
Ne znamo.
Zbog ovog, ali i još mnogih drugih neodgovorenih pitanja, pokušala sam u nekoliko navrata prisustvovati sjednicama Kazališnog vijeća HNK-a. Da saznam iz prve ruke što se događa i da ne nagađam i ponovno se izlažem opasnosti da završim na sudu stojeći u onoj ogradici jer me zanimaju podatci do kojih nije moguće doći.
No, sjednice Kazališnog vijeća HNK-a nekim se čudom stalno iz otvorenih pretvaraju u zatvorene. Kad se pojavim na porti HNK-a. Sama ili u društvu Snježane Banović.
To je valjda ono: «Sezame, otvori se, Sezame, zatvori se!»
Samo što se Banović i meni uvijek događa drugi slučaj: Sezam se uvijek zatvara.
Pred nosom. Ne može bilo tko s ulice u Ali-Babinu pećinu.
Pa sam nazvala Ministarstvo kulture, većinskog vlasnika HNK-a u Zagrebu, i upitala pomoćnika ministrice, Stojsavljevića, kako bih mogla doći na neku sjednicu Kazališnoga vijeća. Kaže mi on da nema nikakva problema, zašto bi ih uostalom i bilo? Čudi se, kao. Samo trebam uputiti dopis sa zamolbom da me se pripusti.
Dopis adresiran na tajnicu.
Pišem tajnici.
Šaljem dostavom.
Čekam.
Ništa.
Ni pisma ni razglednice.
Zovem HNK i dobijem odgovor da mi se piše odgovor! Piše mi se. Crnim. Crno.
Opet čekam.
I stigne odgovor.
Potpisao ga je D. Lj. (Ajme, kakvo je to bilo uzbuđenje… D. Lj. mi piše! Osobno, meni, ne preko advokata! I ne traži pare za duševne boli. Aaaaaa!)
U tom pismu piše da oni ne vide potrebe da budem nazočna Vijeću.
Lijepo.
Oni nemaju potrebe za mnom. Pa naravno da nemaju. Nisu ludi.
No, JA KAO JAVNOST imam potrebe za njima.
Mogli bi oni sve bezbolno riješiti da objave na internetu što je bilo na kojoj sjednici Vijeća, dnevni red i zapisnik, pa da javnost može vidjeti probleme i teme kojima se bavi kazalište financirano novcem poreznih obveznika.
Odnosno - MI.
Kliknete li na stranice, vidjet ćete da postoji zapisnik sa sjednice Kazališnog vijeća.
Jedne.
Trideset i osme. Pročitajte sadržaj pa će vam biti jasno zašto se baš 38. Sjednica našla na stranicama.
A gdje je ostalih 37? I još nekoliko njih nakon 38.?
Vojna tajna.

Nadalje, kao što sam najavila, uputila sam pismo s povratnicom gradonačelniku Varaždina u kojem molim dokumentaciju Grada Varaždina o proceduri koju su pokrenuli i prošli da bi njihovo kazalište postalo nacionalno.
Povratnica se vratila.
(Barem povratnice uvijek dobijem!)
Dokumenata (još) nema.
Čekam.
Isto sam pismo kao i u Varaždin dostavom poslala i u Ministarstvo kulture.
Ni tu (još) nema odgovora.
Ne znam zašto im toliko traje da pošalju dokumente koji bi svi trebali biti na jednom mjestu, pod istom klasom i urudžbenim brojevima?
Sjećate se akcije «Skok u polukat»?
Eh, to je bilo krajem svibnja 2012. godine. Godina i pet mjeseci.
Još uvijek nisam dobila dokumente koje sam tražila. I kad sam već bila blizu (znate onu igru: toplo, toplo, vruće, vruće, pa onda hladno, hladno), stigao mi je odgovor iz Grada (opet hladno, pače ledeno!):

Poštovana gospođo Lončar,

povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, a koji se odnosi na izvješća o izvršenju programa Teatra Exit i Glumačke družine Histrion, obavještavamo Vas da se sastanak koji se je trebao održati sutra, 3. listopada 2013., a na kojem ste trebali dobiti tražene informacije odgađa do dobivanja mišljenja Agencije za zaštitu osobnih podataka o tome što se može smatrati poslovnom i profesionalnom tajnom, te zaštitom intelektualnog vlasništva. 
Naime, Teatar Exit i Glumačka družina Histrion dostavili su nam zahtjev za zaštitom podataka koje oni smatraju poslovnom i profesionalnom tajnom, kao i zahtjev za zaštitom osobnih i poreznih podataka, pa smatramo potrebnim tražiti mišljenje nadležnog tijela.

Eh…
Ljubazno i sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama tražiš podatke o izvršenom programu natječaja JAVNIH POTREBA, za koje profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu dr. Josip Kregar kaže da su JAVNI i da ih može dobiti svatko tko hoće, a onda dobiješ odgovor - da su subjekti Teatar Exit i Histrioni poslali zahtjev za zaštitom podataka jer smatraju da se, između ostalog, radi o «zaštiti intelektualnog vlasništa».
Ideš…
Nisam znala da je izvještaj o izvršenim programima - intelektualno vlasništvo.
Ma svakoga dana naučim nešto novo!
Čekam.
Ako treba, može još godinu i pet mjeseci. Može i dvije.
Naime, povijest je nemoguće promijeniti. Ako neki najavljeni PROGRAM NIJE IZVRŠEN - naprosto nije izvršen. I tu se činjenicu - povijest, istinu - ne može promijeniti. Kao ni izvještaje.
Koje sam ionako vidjela.
I to mi je bilo dovoljno da ZNAM O ČEMU SE RADI zašto je odjednom izvještaj za javne potrebe postao kategorijom intelektualnog vlasništva.
Na osobnoj razini smiješno mi je da se Exit i Histrioni odjednom laćaju pera i pišu Uredu (ničim izazvani) da su im izvještaji intelektualno vlasništvo!
Zar čitaju Slamku? Ne, to je nemoguće!
I dalje - čekam.

Vraćam se ponovno na HNK u Zagrebu.
Kako je izračunao Teatar.hr , prema Zakonu o kazalištima i Statutu HNK, novog bismo intendanta u Zagrebu mogli dobiti za najmanje 52, a najviše 75 dana.
Ako i ovaj (peti) natječaj ponovno «ne padne».
Rezulat je u našoj kazališnoj javnosti već poznat: HNK u Zagrebu preuzet će Dubravka Vrgoč.
I mediji špekuliraju da je postignut dogovor između Grada i Ministarstva.
Koliko mi je poznato, ZOK se nije mijenjao u dijelu izmjene procedure izbora intendanta u kojem stoji da se isti bira NA JAVNOM NATJEČAJU.
Prema PROGRAMU.
Već sada je razvidno da programi neće igrati nikakvu ulogu.
Najvjerojatno će se javiti samo jedan kandidat. Kandidatkinja. Dubravka Vrgoč.
Pa tko bi se još uopće prijavio u ovoj situaciji?
Samo neki luđak, s obzirom da se zna da je natječaj unaprijed dogovoren.
Razmišljam, da sam kojim slučajem ja Dubravka Vrgoč, svoju molbu ne bih poslala.
I onda se na natječaj ne bi javio - nitko.
I tek onda bi se pokazalo koliko je sve ovo suludo i neprihvatljivo u državi koja sebe voli nazivati demokratskom.
Umjesto da su Izmjene i dopune ZOK-a išle prema tome da se omogući međunarodni natječaj, da se uistinu počnu natjecati PROGRAMI, a ne politika i interesne skupine, imamo sustav koji se iz dana u dan dodatno PERVERTIRA.
Sustav u kojem će o programima odlučivati (moguće) i spremačice i vatrogasci (pritom, jasno, ne omalovažavam ničiji posao), A NE KOMPETENCIJA.
A na sličan se način već raspravlja o kadroviranju novog ravnatelja ZKM-a.
TKO ĆE TO BITI, ključno je pitanje, a ne kakav će PROGRAM napisati KANDIDAT(I) koji će se prijaviti.
Pa možda, kad (i ako) Vrgoč ode u HNK-a, u ZKM ponovno dođe Leo Katunarić!
On je još 19. rujna 2012. podnio Općinskom RADNOM SUDU u Zagrebu PRIJEDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA protiv ZKM-a i ako dobije proces - vraća se u Teslinu 7!
A što onda?
Jedno je sigurno: proces izbora intendanta/ravnatelja, umjesto da se sve više demokratizira i otvara za nove moguće ljude koji imaju ideja, sve se više zatvara.
I svi pristajemo na to! Svi kalkuliramo o tome TKO ĆE DOĆI!
Zašto se nitko ne pita gdje su na internetskim stranicama STRATEŠKI PLANOVI svih kazališta pa da potencijalni kandidati već sada mogu razmišljati o tome što se u nekom kazalištu svakako treba zadržati od već postojećeg plana i programa, a što se može mijenjati?
Gdje su nam na stranicama razrađene barem «programske funkcije», kako se to nekada zvalo, za svako pojedino javno kazalište?
Nema ničega. Nema promjena.
O, da, ima promjena. Brojčanih.
Trenutačno je u Republici Hrvatskoj registrirano čak 138 kazališta od čega su njih 30 javne ustanove, 98 umjetničke organizacije, 1 je privatna ustanova i 9 je trgovačkih društava.
Sveukupno imamo 108 privatnih i samo 30 javnih kazališta.
A čime se mi bavimo?
Samo poremećenim sustavom javnih kazališta.
Umjesto da se bavimo IZVRSNOŠĆU kao osnovnim kriterijem, kao osnovnom postavkom umjetničkog stvaranja, mi se bavimo bolesnim sustavom koji ne može ozdraviti.
A većina se samo grčevito bori da on opstane. I da se ni za milimetar ne promijeni.
Nema međunarodnih natječaja (valjda će nam uništiti hrvatski nacionalni identitet i dignitet), nema ograničenja mandata, nema rješavanja sukoba interesa, nema podizanja kapaciteta organizacija, nema poticanja održavanja audicija.
Ima samo STATUS QUO. S tendencijom još većeg petrificiranja.
I sve veće TAJNOSTI podataka. I lova u mutnom.
Ne čudim se kolegama koji su u sustavu, a koji ne žele promjene. To mi je logično. Samo neka ostane kako jest - dobro je dok traje.
Čudim se svim MLADIM ljudima koji ulaze na tržište rada hrvatskog kazališta - njih je sve više, prostora je sve manje, a oni miruju.
Šute.
Ne čine ništa.
Nema ih.
Nevidljivi su.
Dokle?
Zar uistinu vjeruju da je ova PROZIRNA igra isto što i TRANSPARENTNO poslovanje i način ponašanja?
Čekam. Da me razuvjere.