originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
foto: Julio Frangen
U Berlinu sam.
Govorim na međunarodnoj konferenciji The industry get together 2014. o multikuturnom i intekulturnom dijalogu u kulturi u primjerima dobre prakse.
A iza mene je gotovo nestvaran zagrebački tjedan.
S jedne strane na našu je premijeru predstave «Zašto baš ja?» u Malu scenu došla danska kraljica Margareta II. i tim činom podržala dansku neovisnu scenu, međunarodnu suradnju, dijalog, izvrsnost i kulturu općenito.
I tijekom poslijepodneva u Maloj sceni, a i na večeri na koju sam bila pozvana kao gošća, s Kraljicom sam razgovarala o važnosti kulture. Svakako želim napomenuti da je iz Danske u kraljičinoj pratnji došla velika delegacija kulturnjaka što pokazuje fokus i prioritete države.
Bilo je to iskustvo za pamćenje.
S druge je strane tjedan u Hrvatskoj obilježilo uhićenje gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i njegovih bliskih suradnika. Otvorile su se «nepoznate» koruptivne afere, pogodovanja, zloporabe položaja i slične prakse.
Premda bih radije pisala o razgovoru s Kraljicom i zanimljivim ljudima te izlaganjima kolega s kojima sam provela vikend u Berlinu, krećem drugim smjerom.
Od uhićenja Milana Bandića objavljeno je mnogo tekstova.
Jasno je da je bilo samo pitanje vremena kada će početi akcija i kad će se u proklamirano demokratskom društvu početi s demontažom autokracije.
Demontažom naše inačice Najdražeg Vođe koji je pritom želio da ga svi vole.
(Ah, nisi staklenka Nutelle da bi te svi voljeli...)
Često rabljena riječ prošloga tjedna bila je hobotnica.
I njezini krakići.
Odjednom se svi čude i pitaju se dokle sežu krakovi i krakići i gdje ih sve ima.
Kao, do prošloga tjedna nitko nije imao pojma o takvim praksama.
Naravno da su svi znali većinu objavljenog, a pitanje zašto nisu govorili jedno je od onih trajnih, koje često postavljam i u ovom blogu.
Znate već ono: strah, posluh...
Osobito bode u oči da se zagrebačka kultura u svjetlu hobotnice i nezakonitih radnji uglavnom ne spominje.
Teatar.hr objavio je tekst upravo o toj temi. I to je to.
U (zagrebačkoj) kulturi valjda nema ni hobotnice ni njezinih krakića.
Ni njezine okrugle Glave.
Čini se da je ta hobotnica bila neka nekulturna, nezainteresirana za kulturu.
I za novac.
Skromna, samozatajna, umjetnička neka duša.
U zagrebačkoj kulturi nije ni kadrovirala ni pogodovala, nije bilo zloporabe položaja, netransparetnog poslovanja, ničega od onog za što se terete privedeni u aferi Agram.
Istina, saznali smo ovih dana da nam je gradonačelnik bio strastveni tajni kolekcionar umjetničkih djela, ali tu svaka veza s kulturom i nezakonitim radnjama prestaje.
Strpljivo čekam da se i taj krakić, zbog kojeg se protiv mene vodi nekoliko sudskih procesa, počne istraživati. Pa ćemo vidjeti koliko je kultura tijekom svih ovih godina bila amnestirana od pogodovanja, zapošljavanja po babi i po stričevima i netransparentnih, pa i nezakonitih radnji.
Grad Zagreb ovih je dana pod povećalom.
Svi o njemu pišu.
Pa ja neću.
Osim toga, priča sa Zagrebom tek počinje.
A i nije dovoljan odmak da bi se sagledala šira slika.
Okrenut ću se danas temi koju istražujem već mjesecima, ali su dokumenti stigli tek u prošlom, uzbudljivom tjednu.
Zloporaba korištenja službenih automobila u našem se društvu ukorijenila i tretira se kao nešto - normalno. Tek kad izbije veća afera (kao Agram) netko se dosjeti i te «sitnice». A da većina građana ovakve prakse uistinu i doživljava kao «sitnice» vidljivo je i iz komentara mnogobrojnih čitatelja i komentatora.
Da se pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević koristi službenim automobilom u privatne svrhe bilo mi je jasno i poznato već odavno.
Ali za sve valja imati dokaze.
Pak sam prvo pisala Ministarstvu kulture i zamolila ih da mi pošalju putne naloge iz kojih se vidi gdje je i kako ovaj dužnosnik putovao tijekom proljeća 2014. Kad su usred ljeta stigli dokumenti, mislila sam da sanjam: većina putnih naloga bila je ili bez podataka ili ispravljana (što baca sumnju na krivotvorenje) ili bez potrebnih dodataka. Kako sam prošla sve moguće inspekcije znam da je takvo postupanje kažnjivo, a da su kazne za pravnu ali i fizičku osobu koja je počinila prekršaj, visoke.
Čega je sve bilo u dokumentaciji (koju ne mogu staviti u post jer je preopširna, ali je imam u svom arhivu) piše u zahtjevu za dodatne informacije od 15. srpnja 2014. koje možete vidjeti u dokumentu koji prilažem u nastavku.
U dokumentima je bilo i putnih naloga za Osijek.
Kako znam da Vladimir Stojsavljević predaje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, tražila sam od UAOS-a dokumentaciju o datumima održane nastave.
Odbili su mi dati traženo.
Nakon toga sam se žalila povjerenici za informiranje.
I?
Sve je napokon stiglo.
Institut povjerenice za informiranje u ovoj državi funkcionira.
U to sam se uvjerila već u više navrata.
Dakle, na dan kad je Stojsavljević imao putni nalog Ministarstva kulture za poslove u Osijeku, «usput» je cijeli dan predavao na UAOS-u.
Dokument je u prilogu. Pogledajte sami.
Priča o premijeri Stojsavljevićeva teksta prošle jeseni u Požegi, a za koju je bio najavljen i kao redatelj, ionako je na sudu pa neću o tome.
Ah, da, na moj upit Mistarstvu kulture znaju li da je Stojsavljević oštetio KIC (o čemu sam pisala u Slamci), odgovoreno mi je ...
Evo dokumenta koji je potpisao zamjenik ministrice Berislav Šipuš.
I?
Ništa.
Pisala sam saborskom Odboru za predstavke i pritužbe.
Čekam da pravna država počne raditi svoj posao.
I u kulturi.
Koja očito nikog ne zanima.
Tragom službenih dokumenata koje sam objavila u više svojih tekstova vrlo bi se lako došlo do toga da nam se u javnoj upravi radi na neprihvatljiv način.
Zašto se kultura zaobilazi?
Tko ne želi uvesti reda u kulturu?
Zašto nam je kultura tako malo važna?
Zašto nešto ne učinimo i mi, a i službe koje plaćamo da štite poredak?
Ne znam odgovore na ova pitanja.
O tome kako radi Ministarstvo kulture i općenito o stanju u hrvatskoj kulturi danas, rekle smo u četvrtak u nekoliko rečenica u emisiji Pol ure kulture Snježana Banović i ja.
Poslušajte.
I zbrojite dva i dva.
Valjda i pravna država ima neke svoje Velike dečke koji znaju zbrojiti dva i dva i u kulturi.
Usput ću se samo osvrnuti da od petka HNK u Zagrebu nema više ni vršitelja dužnosti Opere, Drame i Baleta. Na stranicama kazališta nema, a prema Statutu obveznih zapisnika sjednica Kazališnog vijeća, pa je sve što se u kuloarima govori nevjerodostojno.
Je li uistinu Dubravka Vrgoč ostala u menadžmentu na Trgu maršala Pale sam na svijetu?
Ima li javnost pravo saznati istinu?
Prilažem u današnjem berlinskom javljanju i poveznicu na stranicu www.artbutfair.de (zasad samo na njemačkom, uskoro i na engleskom jeziku) koja je pokrenuta u Njemačkoj, a zbog sve lošijih odnosa između dionika u kulturi.
Pitam se, kako bi - prema pravilima koja se na ovoj stranici zastupaju - prošli kolege koji izravno rade za vlastitu korist bez ikakve želje i svijesti o radu za javno dobro?
Sjetite se samo u kulturi Grada Zagreba za koje su kolege iz jednoga kazališta glasali protiv interesa onih iz drugoga kazališta.
Zapravo, zbog posluha Pritvoreniku iz Remetinca, radili su protiv kolega, protiv struke, a i protiv sebe samih.
To se dogodi kad ti je Najdraži Vođa važniji od svega na svijetu.
I dalje strpljivo čekam.
A za kraj danas imam rubriku «Poruke, želje i pozdravi».
Milanu Bandiću, njegovim hobotnicama, glavama i krakićima, Vladimiru Stojsavljeviću, Dušanu Ljuštini, a na kraju i sebi samoj, šaljem ovu staru basnu koju je objavio Jörge Zink:
Ležala ptica na leđima i digla obje noge prema nebu. Naišla druga ptica i pita je: «Zašto tu ležiš? Zašto držiš noge tako ukočeno?» Prva ptica odgovori: «Ja na svojim nogama držim nebo. Kad bih poletjela i povukla svoje noge, nebo bi se srušilo!»
Nije to dobro ni izgovorila, otrgnu se list s hrasta i lebdeći poče se lagano spuštati prema zemlji. Ptica se od toga tako uplaši da hitro ustade i odletje kao strijela.
A nebo - ostade na svom mjestu.
Eh, dečki, dečki, nebo će uvijek ostati na svom mjestu.
S nama ili bez nas.