originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Prošle nedjelje navečer, upravo kad sam na internet postavila Slamku, htjela sam pogledati što ima novoga na vijestima i krenuh u pretraživanje TV programa. Prvo na što sam naišla bila je najava emisije talent-showa ("Supertalent") na jednoj komercijalnoj televiziji. Ono što mi je privuklo pozornost bilo je to da se audicija za natjecanje događala ni manje ni više nego - u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Dakle, na pozornici (ali i ostalim prostorima) naše matične kazališne ustanove.
Gledam i - ne vjerujem svojim očima.
Odmah se u mislima prebacujem u Francusku ili Ujedinjeno Kraljevstvo i pokušavam zamisliti da se takvo što događa u Comedie Francaise, na primjer, u središtu Pariza.
Koliko god se trudila, ne ide. Ne mogu zamisliti.
Iz jednostavnog razloga što je to NEMOGUĆE.
Nemoguće je da bi se na pozornici nacionalnoga kazališta održavalo bilo što osim programa koji izvodi ansambl tog istog nacionalnog kazališta. A kamoli da na nju dođu pokazivati svoja umjetnička i "umjetnička" dostignuća ljudi koji na estradi žele postati slavni pjevajući, plešući, izvodeći mađioničarske trikove ili slično. Ponavljam - nemoguće. Bolje reći - NEZAMISLIVO!
Dovoljno je da kliknete na internetsku stranicu Royal National Theatra u Londonu i postane vam jasno da se na pozornicama toga kazališta (za razliku od našeg matičnog nacionalnog kazališta s jednom pozornicom oni ih imaju čak tri) prikazuju isključivo predstave koje su na repertoaru tog kazališta. I to svaki dan u godini. Na Staru godinu, na Novu godinu, petkom i svetkom. Osim Božića.
Nije bilo potrebno veliko znanstveno istraživanje kako bi se ustanovilo da ulazak komercijalne televizije u nacionalno kazalište nije samo ekskluziva zagrebačkog HNK-a nego je praksa (i to već nekoliko godina) i u ostalim hrvatskim nacionalnim kazalištima: u Rijeci, Osijeku i Splitu.
Ah, vole te emisije dobiti malo "na težini" kroz pozlatu ovih prekrasnih zgrada iz 19. stoljeća! A i nekako, kad se sve događa u nacionalnom kazalištu, valjda je to onda i NACONALNO važno i vrijedno… I za sudionike i za izvođače, a i za one koji cijelu priču gledaju u nedjelju navečer na svojim ekranima.
Skakuće, nešto, čovjek na pozornici nacionalne nam kuće u "Supertalentu", vrati se u svoje mjesto i, čovječe, postane heroj! Pa on je nastupao na pozornici nacionalnog kazališta! Bio je tamo gdje je nedavno Mamić držao govor za izmišljenu godišnjicu Dinama! Wow! Može odmah postati gradonačelnikom svog mjesta!
Vratimo se mi problemu.
Vjerojatno već i ptice na grani znaju napamet tužaljku naših nacionalnih kazališta kako im je teško jer se tri ansambla (Rijeka s četiri, a Osijek s dva) guraju na jednoj jedinoj pozornici te da je to osnovnim razlogom što imaju broj izvedaba po ansamblu - kakav imaju. Preciznije rečeno, (pre)mali. Pa kad pogledamo zagrebački HNK u posljednjih nekoliko godina (Drama), vidimo da se broj izvedaba na velikoj sceni kretao između brojke 52 u 2005. do "rekordne" 72 izvedbe u 2010. godini. Uzme li se u obzir da je u Drami HNK-a u Zagrebu u ovom razdoblju uvijek bilo zaposleno između 39 i 41 glumca/glumice, jasno je koliko je taj broj izvedaba malen, a potencijali ansambla neiskorišteni. Pa se pitanje o tome kako je moguće da HNK iznajmi svoju veliku pozornicu komercijalnoj televiziji za potrebe snimanja "Supertalenta" postavlja još glasnije!
Bolje reći, svakome tko imalo razmišlja o ovoj problematici jasno je da je ovakva praksa neshvatljiva i izvan svake pameti.
Međutim, koliko god bila nebulozna - nije i protuzakonita! Zašto?
E, to je zanimljivo pitanje!
Naime, kada se prije nešto više od pet godina dovršavao novi Zakon o kazalištima, žestoko se raspravljalo o ovoj temi i pitanju trebaju li porezni obveznici plaćati skupi pogon javnoga/nacionalnog kazališta a da se pritom taj isti pogon koristi u svrhe za koje kazalište - nije osnovano. Pak je bilo prijedloga da se u Zakon ugradi članak po kojem javna kazališta mogu ostvarivati sredstva za rad ISKLJUČIVO iz prihoda ostvarenih svojom djelatnošću, sredstvima osnivača, iz zaklada, sponzorstva i darova. No, ova formulacija, unatoč argumentima, nije prošla pa se u članku 14. Novoga ZOK-a našao i dodatak da se sredstva za rad stječu i IZ DRUGIH IZVORA U SKLADU SA ZAKONOM. E, ti DRUGI IZVORI… Upravo su oni našem, već spomenutom, "Supertalentu", širom otvorili vrata nacionalnih kazališnih institucija! Dobro nam došli - SVI: proslave obljetnica nogometnih klubova, naftnih kompanija, komercijalnih televizija! Platite i - nosite! Sve je vaše: pozornica, foaje, garderobe! Čak i gologuzi anđelčići koji vise s loža!
Samo nam još nedostaje pitanje: "Pošto kilogram kazališta?"
A zaposleni glumci?
Vi, dragi glumci, te dane kada su na vašoj pozornici ljudi koji nemaju veze s kazalištem, uživajte u slobodnim danima!
Ili bolje reći - u te dane NEMATE PRAVO NA SVOJ RAD.
Već čujem komentare tipa - "Supertalent" je sniman u dane kolektivnog godišnjeg odmora!
Ma divno!
Kolektivni godišnji odmor?!
Kako to da ga nemaju slične kuće u Europi? Kako to da (nacionalna) kazališta tamo rade i funkcioniraju BEZ KOLEKTIVNOG godišnjeg odmora? Možda tamo planove rada stvaraju neki mađioničari iz "Supertalenta" kojima uspijeva učiniti da kazališta STALNO rade a da SVI zaposleni imaju svoj zakonom zajamčen godišnji odmor? Mislim da ne treba govoriti o tome da su u Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu sindikati itekako dobro organizirani i da nema šanse da bi zaposlenici radili bez strogo utvrđenog odmora.
Kao i obično, evo i druge priče koja je povezana s ovom temom.
Prije nekoliko dana održana je premijera predstave Mirandolina, tog istog (zagrebačkog) HNK-a, nastala u koprodukciji s kazalištem u Zadru.
Super, reći ćete, povezivanje je prijeko potrebno ovom našem getoiziranom kazališnom sustavu.
Da, bilo bi super kad glavne uloge ne bi bile podijeljene na način da ih igraju umjetnici koji NISU ČLANOVI ANSAMBLA NI JEDNOG OD TIH DVAJU KAZALIŠTA! Glavne uloge igraju sjajna mlada glumica Marija Škaričić (samostalna umjetnica) i glumac Ranko Zidarić, član ansambla - trećeg kazališta, kazališta "Gavella"!
Ne znam jedino je li glumac iz "trećeg" kazališta došao na "posudbu" kao što se posuđuju nogometaši?
Pa ga sad plaća HNK iz Zagreba?
Ili HNK iz Zadra?
Ili njegova matična kuća?
ILI I JEDNI I DRUGI?
Mislim da je ipak ovo treće, ali, u cijeloj je priči tko plaća glumca "u posudbi" manje važno pitanje. Gotovo pa nebitno.
Mislim da sam bila na prvoj godini Akademije kad je jedan od profesora rekao svim kazalištarcima poznatu rečenicu: "Ako nemaš Hamleta, ne postavljaš Hamleta."
E, ali to je prevelika filozofija za današnja vodstva kazališta!
Bolje reći, za ljude koji se bave planiranjem programa u našim javnim kazalištima!
I za ovo već čujem komentare tipa: "Pa na velikoj je pozornici upravo završio rad na megaspektaklu Rat i mir i nitko od zaposlenih glumaca, tko bi mogao igrati glavne uloge, nije mogao biti i u Zagrebu i u Zadru istodobno!" Naravno da nije, to je čista fizika (jedno tijelo ne može u isto vrijeme biti na dva različita mjesta), ali se postavlja pitanje, zar su se u isto vrijeme trebala raditi DVA projekta u Drami HNK-a od kojih je jedan ogroman, a drugi se radi izvan Zagreba?
Sigurno nisu.
Osobito što u tisku piše da je zagrebačka premijera Mirandoline predviđena za 2012. godinu.
Ali, sve ovo što govorim spada u kategoriju koja se zove PRODUKCIJA, a u našim javnim kazalištima PRODUCENATA NEMA. Postoji "koeficijent" za sve vrste poslova, ali za kazališne producente, koji se bave poslovima koji, kao što vidimo, "škripe" u sadašnjem sustavu - mjesta nema.
Vijest da već jedanaest godina na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti postoji Odsjek produkcije na kojem se školuju ljudi koji studiraju pet godina da bi postali kazališni producenti i koji ZNAJU kako se planiraju program i rad kazališta, još nije doprla do onih koji određuju te čudnovate koeficijente. Oni još uvijek misle da su producenti oni ljudi koji glumcima i redatelju - nose kave, na primjer, ili skoče do kioska po šibice.
Ili još gore - o toj temi ne misle NIŠTA. Nemaju predstave o tome.
Kako stvari danas stoje, sveukupno se u jedanaest godina Odsjeka produkcije u javnome kazalištu zaposlila JEDNA producentica, ali čak i ona nije došla na radno mjesto za koje se školovala. Jer, kao što sam već rekla, za radno mjesto kazališnog producenta koeficijenta - NEMA.
Ja se više ničemu ne čudim. Ni "Supertalentu" u HNK-ovima, ni predstavama kazališta koji imaju ansamble bez protagonista zaposlenih u tim ansamblima.
Nitko se više ničemu ne čudi u hrvatskom kazalištu.
Osim anđelčića koji vise s loža i stropova naših nacionalnih kazališta.
Oni su se (jadni) uistinu - SVEGA NAGLEDALI.
I, kao i ja, čekaju da dođe netko tko će reći - dosta je bilo nebuloza. Došlo je vrijeme za drastične, korjenite promjene.
Možda nakon izbora? Živi bili - pa vidjeli.
Pa kad već desetljećima čekamo čudo, valjda možemo biti strpljivi - još neko vrijeme.
Da prođe ovaj bal.
Bolje reći - maskenbal.