originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Nacionalna prvakinja HNK, nastup u Dubravi uz sintesajzer,
magnetiće i suvenire, kao na ljetnoj terasi, osobni arhiv
Prošla je Slamka potakla čitateljstvo na mnoge komentare, ali su se oglasili i oni o kojima sam pisala.
S nevjericom sam čitala Šerbedžijino obrazloženje da se on «bavi umjetnošću» i ne zna odakle je na računu njegova Teatra Ulyssesa 10 milijuna (!) oročenih kuna. Kaže da uopće ne zna u kakvom je statusu organizacija koje je osnivač (!), a sve što novinare zanima mogu pitati - Borisa Geršaka, producenta Satiričkog kazališta Kerempuh!
Za deset Ulyssesovih oročenih milijuna treba pitati Geršaka?
Kakve veze ima zaposlenik javnoga gradskoga zagrebačkog kazališta s deset oročenih milijuna kuna - privatnog kazališta?
A zna li Dušan Ljuština, ravnatelj Kerempuha i bivši producent Ulyssesa, da je Boris Geršak, zaposlenik njegova Kerempuha, preuzeo funkciju producenta na Brijunima?
Je li Geršak pisao zamolbu svom ravnatelju Ljuštini da na Brijunima producira za Šerbedžiju, usporedno s poslom koji obavlja za plaću u Kerempuhu?
Malo sam zbunjena, u ovoj inflaciji producenata više se ne snalazim tko kome što producira i u kojem statusu.
Javno-privatno partnerstvo u kulturi?
Zna li tko nešto više o sitnici od 10 oročenih milijuna kuna koje već godinama sjede na računu Ulyssesa?
Kada su se tolike kune pojavile na računu?
Odakle su došle?
Samo od pozitivnih tečajnih razlika prošle godine Ulysses ima prihod od 26 tisuća kuna.
Od tečajnih razlika?!
Halo?
Druga osoba na koju je Šerbedžija uputio novinarku Večernjeg lista Janu Peršić jest Dušan Subotić, kojeg sam našla na internetu kao prokurista Knjigovodstvenog servisa PDS.
Tvrtka PDS registrirana je na istoj adresi na kojoj je registriran i Teatar Ulysses.
A to vam je ona ista adresa na kojoj je registrirana i FIBA, revizijska tvrtka.
Viktora Kovačića 16 nevjerojatna je adresa za kazališnu djelatnost: imate ondje privatno kazalište, knjigovodstveni servis, a tu je i revizijska tvrtka koja je slučajno obavljala reviziju za kazalište Gavella, kojeg je u vrijeme revizije ravnatelj bio Darko Stazić, a o čemu sam već pisala u tekstu Gase li se zvijezde kumove slame još 1. travnja 2013. godine.Vjerojatno se sjećate da je Stazić ljetovao na Brijunima (gdje djeluje Ulysses) po 7 kuna, zajedno sa širom i užom familijom.
Uistinu zanimljiv splet okolnosti.
Tko zna što će se još naći u trokutu Brijuni, Frankopanska i Viktora Kovačiča 16!
Matko Raguž, čija umjetnička organizacija Teatar Exit ima promet od gotovo 15 milijuna kuna (u 2013. taj je iznos bio 16 milijuna!), objasnio je da je ta nevjerojatna zarada rezultat 20-godišnjeg rada (!) i da štedi da bi mogao kupiti prostor.
A pritom u prošloj godini nije imao ni jednu premijeru.
Programska sredstva koja je dobio tretira kao štednju umjesto da njima financira projekte s kojima se natjecao na Javnim potrebama u kulturi.
I žali se da je zbog neizvršavanja programa dobio 30 % manje sredstava!
Molim?
Trebao je vratiti sva sredstva, a ne dobiti samo 30 % manje!
Obje ove organizacije, i Ulysses i Exit, ostvarile su dobit (profit) koje su oročile, zaboravivši pritom da su neprofitne organizacije.
Odnosno, zaboravile su da se u neprofitnim organizacijama eventualni višak mora preusmjeriti u nove projekte i ne može se tretirati kao dobit. Svi su dostupni rječnici (Klaić, Anić, Goldstein) u tumačenju termina dobit suglasni: dobit je profit.
Umjetničke organizacije nisu profitne, nego neprofitne organizacije.
Ali Ulysses i Exit prave se da ih se to ne tiče.
I ne tiče ih se.
Očito.
Može im se.
Najbolje mi je Ministarstvo kulture koje ove slučajeve komentira riječima «da potiču proizvodnju programa».
Pa kojih programa kad Exit u cijeloj godini nije imao ni jedne premijere, a u posljednjih pet godina nisu izveli ni jedan prijavljeni naslov!
I kada i kako je Exit uspio 15 milijuna kuna staviti na stranu?
Histrioni rade 40 godina, Mala scena 26, djeluju duže i od Ulyssesa i Exita, i sasvim sigurno ne bi preživjeli nevrijeme tranzicije da su loše radili, ali ovi iznosi koji se «štede» na Brijunima i u Exitu spadaju u SF kategoriju.
Prije dvije godine, kada sam zbog pisanja Slamke bila predmetom najžešće hajke struktura, prvi u nizu krimena koji sam počinila bilo je navodno obrtanje milijuna novca poreznih obveznika.
Pa nije dugo trebalo da se vidi tko manipulira milijunima i na koji način.
Bilance su tu.
I?
Što sada?
Hoćemo li saznati kada i kako su se stvorili oročeni novci na računima neprofitnih organizacija?
Hoće li netko nešto poduzeti po službenoj dužnosti?
Ili će ponovno biti da nitko ništa ne zna?
Iz Hrvatskog društva skladatelja koje, kako piše u bilanci, ima imovinu vrijednu oko 250 milijuna kuna (!), poručuje se da novac na tim računima ne pripada HDS-u, već njegovim članovima, autorima i nositeljima prava, koji su HDS opunomoćili za upravljanje svojom imovinom.
Zar je udruga HDS banka ili neka slična organizacija pa da upravlja imovinom svojih članova?
Možda griješim, ali mi se čini da se neprofitni sektor u Hrvatskoj malo - izmakao kontroli.
Kao što su se također i mnogi ljudi i pojave u našemu kazalištu otrgnuli kontroli.
Vjerojatno najgori zakon koji je regulirao kazališnu djelatnost ikada donesen u Hrvatskoj bio je onaj iz 1982. godine. Kazalište nije bilo kazalište, nego scensko-glazbena organizacija udruženog rada, glumci nisu bili glumci, nego scensko-glazbeni radnici itd. Cijeli sustav bio je temeljen na samoupravljanju i bio je, kako je to govorio Nikola Batušić, zuroiziran (pisan prema ZUR-u, Zakonu o udruženom radu). Imao je taj zakon i svoju teorijsku «Bibliju» u Crvenoj knjizi Stipe Šuvara koja je, bez obzira na to što o njoj mislim, bila ispisana kulturna politika osamdesetih u Hrvatskoj.
Koje danas - nemamo.
Ono što povezuje osamdesete s današnjicom jest da su i tada, kao i danas, kulturne elite - šutjele. Bile su (i ostale) medvjedi na lancu koji plešu «kako gazda svira».
Prošli tjedan ponudio je dva primjera «medvjeđeg plesa».
Primjer 1.
U sklopu 39. Dana satire održana je tribina « Što je grad bez kazališta?», a vodio ju je Aco Stanković, poznati ekspert za kazalište i kulturne politike.
Dušan Ljuština, naš najdugovječniji ravnatelj (od 1982.!), doveo si je na tribinu svoje «medeke» da mu plesom uveličaju prezentaciju projekta koji je odlučio podijeliti s javnosti. Glavni medek koji je zaplesao na Ljuštininu glazbu bio je ministar uprave Arsen Bauk koji se svojom nekompetencijom u području propisno obrukao. Legitimitet «cijeloj priči», kako to voli reći Ljuština, tribini su trebali dati nastavnici s Akademije dramske umjetnosti, Darko Lukić, Franka Perković Gamulin i Tatjana Aćimović.
Nabavila sam snimku okruglog stola pa ću ukratko opisati Ljuštinin projekt:
Hrvatska ima 128 gradova, a Ljuština smatra da bi se u svakom trebala održati jedna kazališna izvedba mjesečno, što bi bilo 1536 gostovanja.
Gostovati bi, prema projektu, trebale predstave od 8 glumaca od kojih bi svaki bio plaćen po 100 eura bruto (prima li Ljuština plaću u eurima?).
Glumce bi opsluživalo 6 tehničara od kojih svaki košta 50
eura.
I to je to od troškova.
Za poznatog producenta Ljuštinu.
Računica ide ovako: svaka predstava, po Ljuštininoj računici, stoji 14.600,00 kuna, a za sve gradove i izvedbe treba mu 23 milijuna kuna. (S eura je ipak prešao na kunice.)
Kaže da bez problema (!) svaki grad u Hrvatskoj može za izvedbu platiti 10 tisuća kuna, što je sveukupno 15 milijuna. Nedostaje mu 7.680.000,00 kuna.
Gradovi, kaže Ljuština, još mogu naći milijun kuna, a onda mu za zatvaranje financijske konstrukcije nedostaje «samo» 6.680.000,00 kuna.
Po Ljuštini bi država trebala izdvojiti 3.340.000,00, gradovi isto toliko i - to je to!
Državu bi sve zajedno koštalo 0,4 % proračuna za kulturu.
«Priča je zatvorena», kaže Ljuština, ako svaki grad izdvoji 26 tisuća kuna.
U predstavama će igrati mladi (!) koji će osnovati «radne zajednice».
Ajoj, ajoj, pa zašto Ljuštini nitko nije rekao da u Hrvatskoj već 20 godina nema radnih zajednica, nego je zakon predvidio umjetničke organizacije?
Pustimo sad to.
Prema Ljuštininu projektu godišnje će se zaposliti 102 glumca na mjesečnu bruto plaću od tisuću eura a svaki će glumac odigrati 120 izvedaba.
Za dvije godine povećat će se broj na dvije izvedbe po gradu mjesečno, pa će godišnje zaposliti 204 glumca!
I tako će nam Ljuštinin Ruksak pun kazališta pokrenuti tržište.
Pitao je na tribini Ljuštinu mladi glumac Adrian Pezdirc, gdje će se raditi te predstave, što je s redateljima, dramaturzima?
Ali to su za Ljuštinu nebitne sitnice!
Pitam se:
- Tko će odrediti koje su to predstave koje idu po gradovima? Ljuština?
- Što ćemo sa 132 privatna kazališta koja su registrirana i upisana u Očevidnik, a koja već gostuju po Hrvatskoj sa svojim predstavama i traže svoje mjesto na tržištu? Njih ćemo zatvoriti kako bi Ljuštinin projekt mogao zaživjeti i zaposliti 102 glumca po njegovu izboru i osnovati «radne zajednice» za njegovu družinu?
- Tržište ćemo staviti u ruke jednog čovjeka i on će određivati - izvrsnost?
- Što je s predstavama za djecu? One se ne računaju u ove brojčice? Ili će djeca gledati predstave za odrasle? Ili će i predstave za djecu imati standard od 8 glumaca i 6 tehničara? I koštat će 14.600,00 tisuća kuna?
- Što će s nezaposlenim dramaturzima, redateljima, sa stotinama magistara kostimografije koji su izišli s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u posljednjih nekoliko godina? Što ćemo sa scenografima i oblikovateljima svjetla? Fotografima? Njima ne treba posla?
- Što je s prostorima za pokuse?
- Što je s autorskim pravima?
- Što je s ostalim honorarima?
- Što je s producentima?
- Što je s organizatorima gostovanja?
- Što je s administriranjem gostovanja?
- Što je s komunikacijom na lokalnoj razini?
- Što je s prostorima za izvedbe u svim gradovima?
- Što je s kombijima za prijevoz glumaca?
- Što je s transportom scenografije?
- Što je s pranjem kostima?
- Što je s održavanjem scenografije?
- Što je s tiskanim materijalima?
- Što je s poštarinama?
- Što je s dnevnicama?
- Što je s noćenjima?
- Sve ove stavke isplatit će se od razlike između 1100 eura i 14.600,00 kuna?
- A što je s gradovima koji već imaju kazališta? I oni će uzimati ove predstave zato što dolaze iz Zagreba?
Ma neću dalje postavljati pitanja!
Još da je taj prijedlog dao student prve godine produkcije, mogla bih reći, kolega, ajmo malo razgovarati. Ali najveći od najvećih producenata u Hrvata da predloži ovakvu nebulozu od projekta?
Predložio je Ljuština i da se gradovima koji nemaju po jednu predstavu mjesečno oduzme status grada!
Tu je Bauk malo zaustavio inspiraciju i rekao da to baš i ne može, ali je onda ipak
«zaplesao» i ustvrdio da mnogi gradovi imaju amaterske družine pa se i one mogu uključiti i brojati!
Pa da, izjednačimo amatersku i profesionalnu djelatnost, kako je to želio i Stipe Šuvar, i onda smo na konju! Riješit ćemo sve naše probleme!
Ustvrdio je Bauk da je Sveta Nedelja najbogatiji grad, a da nema kazališne predstave.
Oh, ministre, ima, ima. Predstave za djecu često se izvode u Svetoj Nedelji.
A i to je kazalište, ministre, nećete vjerovati!
Amateri su, po Vama, ministre Bauk, ravnopravni profesionalcima u kazalištu za odrasle, ali zato kazalište za djecu za Vas i ne postoji.
Kulturna politika samo takva!
Lukić je govorio o tome da gradonačelnici nisu ni svjesni kolike koristi gradovi imaju od kulture, ali svejedno Ljuštini nije objasnio da kazalište nisu samo glumci na pozornici. Stoga iz njegove diskusije zaključujem da podržava ovu Ljuštininu «priču» bez glave i repa.
Zašto je odlučio ne komentirati nebulozan projekt kojem kao profesor ne bi dao ni dva - nije jasno.
Aćimović se u diskusiji uhvatila francuske decentralizacije! Na Ljuštinin najcentralističkiji prijedlog koji možete zamisliti, Aćimović odgovara primjerom francuske decentralizacije!
Ukratko, «medvjeđa plesna družina» nije se odmaknula od Malrauxove decentralizacije kulture iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, do kulturne demokracije iz sedamdesetih nisu ni došli (a kamoli dalje), nego su svi zajedno otplesali Ljuštinin ples. Od takta do takta.
Evo drugog seta pitanja:
- Zašto se odjednom Ljuština, u svojoj 67. godini, toliko počeo brinuti za gostovanja? Čak 33 godine ravnatelj je Kerempuha i dosad nije pokazivao interes za javno djelovanje, a gostovanja su u odnosu na broj izvedaba u kući bila u tragovima. Otkud odjednom taj entuzijazam u 67. godini?
- Sprema li si možda Ljuština za projekt koji će raditi u mirovini?
- Može li biti da će Ulysses, koji je s ovom Vladom iznenada i bez ikakvih argumenta postao «nacionalnim festivalom», postati nositeljem projekta gostovanja po gradovima Hrvatske, a po uzoru na ono što je mnogo osmišljenije radio Teatar u gostima punih 30 godina?
- Zašto je Ljuština 33 godine čekao da bi izrekao rečenicu: Nije nas parni stroj doveo od srednjeg vijeka do danas, nego su to napravili obrazovanje i kultura, da bi izašao s prijedlogom koji će dokazati ovu tvrdnju?
- Radi li se uistinu o skrbi za položaj 128 gradova u Hrvatskoj ili su razlozi mnogo prizemniji? Da ne kažem - osobniji.
Vidjet ćemo.
Primjer 2.
I dok je struka pristala na «pleši, medo, pleši» na tribini u Kerempuhu, umjetnici HNK-a u Zagrebu nastavili su plesati, pjevati i glumiti - po kvartovima.
Konkretno, u Dubravi.
Nova strategija nove intendantice Dubravke Vrgoč, po kojoj umjetnici kao medvjedi idu od kvarta do kvarta predstavljati svoju umjetnost, nešto je što ne možete vidjeti u bijelome svijetu.
«Pleši, medo, pleši» kulturna politika, snažno se razmahala pa su u «šarenim programima», kakve poznajemo iz Drugoga svjetskog rata, počeli sudjelovati i nacionalni prvaci!
A dok naši umjetnički i stručni medeki plešu, pjevaju i glume po tribinama i po kvartovima, stranci zauzimaju glavne položaje u kazalištima: režiraju sve više i sve češće, rade kostime, scenografije, oblikuju svjetlo, a i pjevaju i plešu češće nego ikad prije. Kako stvari stoje, a mediji prenose, dogodine će stranci preuzeti i glavne glumačke role. Hollywood stiže u Zagreb, a domaći umjetnici - vidi fotografiju na vrhu Slamke.
Kome nije jasno kamo sve to vodi, i ne treba drugo nego da ga se kao medvjeda vodi na uzici i svako toliko mu se dobaci: «Pleši, medo, pleši!»
A on/oni, plešu.
Pjevaju.
Glume.
Po narudžbi.
Po željama.
Na zapovijed.
Strava.
P. S. Pitam se, je li Radman dao dopusnicu Aci Stankoviću za vođenje tribine? Hoćemo li Dušana Ljuštinu uskoro gledati u Nedjeljom u 2 kako obrazlaže svoj projekt u Acinoj emisiji? Što mislite? Je li tribina bila samo uvod u širu akciju?
P. P. S. S. Stigao mi je mail kojim me se obavještava da, vezano za prošlotjednu temu, pogledam rezultate za Međunarodnu suradnju Ministarstva kulture iz kojih se vidi da je članici Vijeća Ireni Škorić, osnivačici umjetničke organizacije Noć hrvatskog filma i novih medija, dodijeljeno čak 58.600,00 kn.
Tome valja pridodati 90.000,00 kn koje su Škorićkinoj organizaciji dodijelili u području Likovnih djelatnosti - što znači da je dobila za događanje od jednog dana nevjerojatnih 148.600,00 kn.
Blago nama kad nam je ova garnitura u Ministarstvu promijenila Zakon o kulturnim vijećima odmah s početka mandata i ozakonila - sukob interesa.
Živjela demokracija!
Živjeli svi mi medvjedi!