originalno objavljeno na blog.vecernji.hr

"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar

Uvijek kad se vratim iz inozemstva, bez obzira na to što putem interneta pratim što se događa, zatekne me i iznenadi naša stvarnost.
A krenulo je dobro…
Na zatvaranju festivala u Okinawi bila je svečanost na kojoj su nas, između ostalog, izvijestili da je u 9 dana na 170 festivalskih izvedaba bilo nevjerojatnih 31.000 gledatelja. Svaki je gledatelj na ulazu prije predstave dobio evaluacijski listić i malu olovku, a nakon predstave svi su (japanski uredno) ispunjavali listiće kako bi organizatori točno znali što publika misli o viđenom. Nevjerojatna slika na ulazu i izlazu: u jednoj ruci gledatelji drže vrećice u kojima im je obuća (u kazalište ulaze bosi), a u drugoj - evaluacijski listić. I djeca i odrasli. Vrećice za obuću dobivaju na ulazu, a na izlazu ih (uredno) složene vraćaju. Kao i evaluacijski listić. Sve po špagici…
Što još reći?
Ništa, samo to da se danas, početkom kolovoza 2011. u Gradu Zagrebu ne može doći do informacije o broju izvedaba i gledatelja u javnim kazalištima za 2010. godinu. Koju smo već odavno zaboravili. A Japanci iste večeri kad zatvaraju festival javno objavljuju svoje podatke. Pa do njih može doći baš svatko. I onaj koga to ne zanima i onaj - koga zanima. Mene situacija s izvedbama i gledateljima u Gradu Zagrebu za 2010. baš zanima (profesionalno, dakako), ali već četiri mjeseca, otkad sam na Ured za obrazovanje, kulturu i šport uputila prvi pismeni upit, ne mogu doći do tih podatak koji baš i ne spadaju u kategoriju poslovne tajne. Nije li to zanimljivo? A imamo čak i zakon koji se zove Zakon o pravu na pristup informacijama.
Ah, krše se u našoj zemlji i mnogo važniji zakoni, pa zašto se ne bi kršio i ovaj "nevažni"?
No, vratimo se mi na današnju temu.
A to je odgovornost. Ovoga puta - medija. Dakako, u području kulture.
Povod je mojem današnjem razmišljanju tekst o okruglom stolu na kazališnom festivalu u Budvi, u Crnoj Gori. Naslov teksta u kojem se govori o navedenom okruglom stolu, a koji je četiri dana stajao na naslovnici portala našeg najčitanijeg dnevnog lista jest " Komplimenti Ljubiše Ristića Dubrovačkim ljetnim igrama".
Hm.
Kad sam prvi put ugledala u istoj rečenici Ljubišu Ristića, DLJI i pojam "komplimenti" nisam mogla vjerovati. Što je to? Zašto? Čemu? Hm… Bezbroj mi je pitanja odjednom prolazilo kroz glavu.
A odgovor sam imala na samo jedno: zašto bi Ljubiša Ristić toliko hvalio DLJI?
Ne treba biti previše pronicljiv da se shvati kako se možda Ljuši, kako ga se od milja zvalo više od desetljeća na ovim našim prostorima, prohtjelo ponovno raditi u Hrvatskoj. Ne čudi to, teška su vremena i svaki posao, pa čak i u Hrvatskoj, koja je kriva za to što je uništila (Ljušinu obožavanu) Jugoslaviju, dobro bi došao. Osobito kada ideja kazališta koje se zove K.P.G.T. (kazalište, pozorište, gledališče, teatar) više ne može proći baš nigdje. Čovjeku koji je u bivšoj državi radio gdje je i što je htio, nakon pada svog pokrovitelja Slobodana Miloševića i njegove supruge, baš i ne cvjetaju ruže pa je možda došlo vrijeme da si "poravna putove" i proba nešto režirati kod "ljutih neprijatelja" u jalovoj nadi da bratstvo i jedinstvo još uvijek nije potpuno mrtvo.
Ali, kad bolje promislim, nije me briga koji su dugoročni planovi glavnog kulturnog stratega Mirjane Marković Milošević sve dok je daleko od nas.
Ono za što me jest briga jest činjenica da nam se u najčitanijem dnevnom listu, i to u rubrici Kultura, prenose "vijesti" poput ove koja je, ustvari - poluistina izvađena iz konteksta.
Naime, kad sam malo pretražila po internetu saznala sam da je na okruglom stolu " Grad teatar - proizvod kulture, dio civilizacijskog identiteta" ključne rečenice o DLJI izrekao mr. Janko Ljumović, docent na Fakultetu dramske umjetnosti i direktor Crnogorskog narodnog pozorišta u Cetinu (koji se u senzacionalističkom tekstu objavljenom kod nas ni ne spominje, kao ni naziv okruglog stola), da su u razgovoru sudjelovali i teoretičari i praktičari kazališta Jovan Ćirilov, Rahim Burhan, Dušan Pernat, Branislava Liješević (koji se također ne spominju), Ljubiša Ristić …
Što reći na to?
Da nešto ne štima s našom kulturnom politikom, to svi znamo pa se u tom kaosu i snalazimo. S više ili manje uspjeha. Neki žele promjene, a neki pak ne. I sve to je na neki način legitimno. Međutim, u današnje vrijeme kada su mediji preuzeli sve glavne uloge u sapunici koja se zove naša stvarnost, ovakvo pisanje, uistinu je nešto nad čime se treba zabrinuti. Rubrike kulture u većini tiskovina svedene su na minimum i spojene sa sadržajima kojima se tepa da su "mozaički" (a zapravo su čisto žutilo) pa je većina događaja i tema iz kulture isparila iz novina, odnosno, ostali su samo tragovi nečega što je nekada bilo važno za hrvatsku kulturu. Bitno, pozitivno i kvalitetno nema pristupa medijima, ali neutemeljene senzacije postale su dobrodošle.
Slučajno? Namjerno? Po narudžbi? Zbog nezainteresiranosti? Neznanja?
Nedavno su objavljene dvije vrlo važne knjige koje govore o medijima, pa i o njihovoj odgovornosti. Jedna je "Uvod u medije" urednice dr. Zrinjke Peruško, a druga je knjiga dr. Darka Lukića "Kazalište u svom okruženju, Knjiga 2: Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost". Početkom tisućljeća papa Ivan Pavao II također je napisao encikliku na sličnu temu. Sve je dostupno na hrvatskom. Ali očito je da neki novinari čitaju - samo svoje tekstove, a sve ostalo spada im u znanstvenu fantastiku.
Moram priznati da je ovaj primjer s Ristićem, Budvom i okruglim stolom nešto što smatram uistinu - zabrinjavajućim.
Nije mi do šale.
ODGOVORNOST.
Jedina riječ koja nas može spasiti iz kaosa.
Kulturnog.
Kulturno-političkog.
I svakog drugog.
A neki novinari u Hrvatskoj i dalje misle da je to nešto što se maže na kruh. Ili se možda jede sa šparogama. P. S. Ovo je bila 50. Slamka spasa koju sam napisala. Od srca zahvaljujem svima koji su čitali ove tekstove, komentirali ih, slali poruke podrške, ali i pokude. Ostanite i dalje uz Slamku jer… nastavlja se…