originalno objavljeno na blog.vecernji.hr
"Slamku spasa" piše Vitomira Lončar
Nakon šutnje i sustavnog nekomuniciranja između «velikih dečki»
koji vode kulturu Grada Zagreba i «sitne boranije», kako bi sve
(nas) ostale nazvao jedan dragi profesor na Akademiji dramske
umjetnosti, a što traje od lokalnih izbora 2009. do danas, odjednom
se u samo tri dana situacija promijenila.
Prvo je u petak, 25. svibnja, u HTV-ovoj emisiji Hrvatska
uživo predsjednik Odbora za kulturu Grada Zagreba dr. Zvonko
Maković rekao da je on novinar i da neće otkriti izvore putem kojih
je došao do podataka o poslovanju kazališta Mala scena i objavio ih
u privatnom tjedniku «Aktual» (u kojem je, a propos, ovih dana
smijenjena glavna urednica Sina Karli). U istoj je emisiji Tedi
Lušetić, šef za kulturu Grada Zagreba, utvrdio da su ti podatci (za
koje Maković kaže da ne želi otkriti izvor) zapravo JAVNI i svakome
dostupni, da nemaju oznaku tajnosti i da svatko može doći do njih.
Nakon toga mi je u ponedjeljak, 28. svibnja, mailom to isto
potvrdio i predsjednik Odbora za kontrolu Grada Zagreba dr. Josip
Kregar. Izrijekom Kregar kaže: «Kako se do legalnih podataka stiže
nelegalno? Ili možda treba zatajiti podatke koji su mu - kao i
svima - dostupni?»
Hm, Maković ne želi otkriti izvor koji mu je podatke dao, a
Lušetić i Kregar kažu - podatci su SVIMA dostupni. A znate li što
kaže Pročelnik Ureda za obrazovanje kulturu i sport Ivica Lovrić? «
Ured nema mehanizme provjere podataka»,
o čemu sam već pisala. Baš zanimljivo! Ovo je, dakle, već treća
različita informacija o istoj stvari: Maković ima svoju priču,
Kregar i Lušetić svoju, a Lovrić - svoju.
A da se dečki malo usuglase? Na nekoj janjetini,
možda?
Činjenice koje se jedino JAVNO I LAKO mogu provjeriti i koje su
SVIMA DOSTUPNE jesu one da je Ured za kulturu Skupštini Grada
predočio podatke za poslovanje javnih ustanova u kulturi (pa i
kazališta) za 2009. godinu, i to KRAJEM OŽUJKA 2011. godine.
Za 2010. godinu takav izvještaj nije nikada došao na dnevni red
Skupštine niti je dostupan na internetskim stranicama Grada ili
Ureda. Za 2010. godinu objavljen je izvještaj o broju premijera,
repriza i posjetitelja za javna i neosvisna kazališta, ali taj je
izvještaj nepotpun i nerelevantan za bilo kakvu ozbiljniju analizu
iz više razloga: u izvještaju nisu podatci svih privatnih
kazališta, neka javna kazališta upisana su pod neovisna kazališta,
a pod javna kazališta, na primjer, upisan je ansambl «Lado»
itd.
O radu kazališta (i javnih i privatnih) za 2011. godini nigdje ne
možete naći - ni slova. Ni brojke.
Ni pisma ni razglednice.
Osobno, već nekoliko mjeseci od službeno upućenog upita čekam da
mi Ured pošalje neke sasvim bezazlene podatke, a zakonski rok za
predaju tih istih podataka već je odavno prošao. I Ured već polako
može početi brojiti novac za zakonski predviđene kazne za nedavanje
traženih podataka.
I? Što je preostalo da bi se utvrdilo što je točno, tko govori
istinu? Odnosno, kako se može doći do podataka iz Ureda za
obrazovanje, kulturu i sport a da se ponovno (ili uzaludno) ne mora
čekati da se Nepoznat Netko udostoji odgovoriti na SLUŽBENI upit,
kako to priliči demokratski uređenim sustavima?
Preostalo je doći u Ured po sustavu «dobar dan», «dobar dan, molim
vas podatke.»
Bolje reći, došlo je vrijeme za - DRUGU GERILSKU AKCIJU. Kodnoga
imena «Skok u polukat.»
Koja se dogodila u utorak, 29. svibnja 2012.
Evo kako je to izgledalo.
Točno u 8.55 nas je četvero «gerilaca» (Snježana Banović, Ivica
Šimić, Iva Peter Dragan i moja malenkost), kako nas sada već i
službeno zovu, pokucalo na vrata zamjenika pročelnika Ureda za
obrazovanje, kulturu i sport, zaduženoga za kulturu, Tedija
Lušetića. Dočekala nas je ljubazna tajnica i objasnila da gospodin
Lušetić ima sastanak.
Dobro. Lijepo. Radi se.
«Molimo Vas da ga samo zamolite da javi u svoje urede zadužene za
financijske i programske izvještaje da smo došli vidjeti podatke za
koje je u TV emisiji rekao da ih može vidjeti svatko».
Tajnica nestane u smjeru velikih vrata iza kojih se krije naša
sudbina.
Sjednemo tako mi i čekamo da nam glasnik - tajnica - prenese glase
olimpskih bogova o našoj sudbini.
Jer, sasvim je jasno da nas Olimp neće primiti.
Nakon desetak minuta (jednako tako ljubazno) primi nas jedna
djelatnica Ureda.
Djelatnica: «Izvolite, što trebate?»
Mi: «Podatke na uvid, koji su ionako javno dostupni, kako su to
rekli Lušetić i Kregar.»
Djelatnica: «Podatci se ne mogu dobiti bez pismenog upita.»
Mi (vadeći iz torbe pripremljene pismene upite): «Evo pismenih
upita.»
Djelatnica: «Ali upiti moraju biti urudžbirani.»
Mi: «Dobro, idemo ih urudžbirati. Hvala na prijamu,
doviđenja.»
Djelatnica: «Javit ćemo vam se, doviđenja.»
I uputismo se mi u Urudžbeni ured. Urudžbiramo mi, urudžbiramo,
izlazimo već, kad tamo, zaustavi mene zaposlenik Ureda zadužen za
sigurnost i pita: «Pa kako ste vi ušli?!»
Hm, bilo je to teško pitanje. Kako smo ušli? Lijepo, kroz vrata,
pa po stubama, pa na polukat - Olimp.
Slijedi novo pitanje: «Jeste li vidjeli pročelnika?»
Jesmo li VIDJELI pročelnika? Što je sad ovo?
Ja: «Hm, hm, vidjeli smo ga na hodniku, pristojno pozdravili, u
čemu je problem?»
Djelatnik: «Niste smjeli samo tako otići pročelniku i vidjeti ga,
to se ne smije.»
Ja: «Ah, baš zanimljivo što to nismo smjeli, ali mi nismo ni išli
pročelniku, nego njegovu zamjeniku. Usput, nismo ni znali da se
Njega Osobno NE SMIJE vidjeti!?»
Razmišljam, što je naš pročelnik Ureda Ivica Lovrić, neka
zaštićena vrsta koju se ne smije vidjeti? Možda bismo se mogli
pretvoriti u kipove ako Ga vidimo? Ili možda u stupove od soli? Ili
da se udaljavamo od faraona natraške, na koljenima, ne dižući
pogled da nas ne zaslijepi sam Amon Ra?
I tako smo lijepo nas četvero «gerilaca» izašli u lijep,
zagrebački dan, fotografirali se ispred Ureda s urudžbiranim
zamolbama, neka se nađe za povijest, i - sada čekamo da nas u
zakonskome roku pozovu pa da vidimo svaki račun, svaki ugovor i
svaki dokument koji nas zanima, i to ZA SVAKO KAZALIŠTE U
ZAGREBU!
Pa da i mi, kao novinar Maković, uz besplatnu pomoć oko
stručne analize djelatnika Ureda zaduženog za financije Alojza
Matijaševića, napokon dobijemo tzv. «javno dostupan izvještaj»
poslovanja za prošlu godinu svih kazališta u Zagrebu.
Tik-tak, tik-tak, tik-tak… Počelo je odbrojavanje!
Iliti, otvorila se nova stanica u odnosima javne uprave i
korisnika.
Stranica - JAVNOSTI.